Tata je vrtijo sa glavom i rekao je: 'Jebate dragi irud! Da mi dvajs debila gleda ženi u gole sise, to majkemi ne mogu podnit!' Dida je njemu zapiljio se u facu i rekao je: 'Ja ne mogu podnit ni da mi jedan debil gleda ćeri u gole sise! A gleda ih često!' Onda je mama izgibala iz kužine i viknila je: 'Gotov ručak!'
Nešto divlje je u zraku ovog ljeta: Brazilci bjesne zbog troškova SP u nogometu 2014., Turci prosvjeduju zbog parka, a Bosanci izlaze na ulice zbog političkog natezanja oko JMBG sustava, koje besmisleno ugrožava ionako kompliciran svakodnevni život
Niz pojedinaca koji spadaju u ono najbolje što region ima dižu ruke od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju nakon nekoliko kontroverznih oslobađajućih presuda, ali takva osuda tribunala bi se mogla pokazati neosnovanom.
Prof. dr Rajna Dragićević srpska je leksikologinja i leksikografkinja. Posebno obrađuje i tvorbu riječi. Rođena je 1968. godine, a 1991. završila Grupu za srpski jezik i opštu lingvistiku na Filološkom fakultetu u Beogradu. Magistrirala je dvije, a doktorirala osam godina kasnije. Pročitajte njen sjajan govor upućen studentima.
Biljana Srbljanović je proteklih nekoliko mjeseci pisala dramu o sarajevskom atentatu, tačnije o Gavrilu Principu i Mladobosancima. Drama će biti izvedena u Beču na stogodišnjicu od početka Prvog svjetskog rata.
„Izvolite?“„Zanimaju me grupne karte za trajekt, samo informacija“, rekao je muškarac. „Može li se dobiti kakav popust, i tako…“„Zavisi“, rekao je prodavač. „A koliko vas putuje?“„Radi se o više stotina ljudi, nemam sad točnu brojku. Pretpostavljam negdje oko petsto.“„Oho, to je neki veliki izlet? Tura turista iz Češke?“ „To su zaposlenici Slobodne Dalmacije, kompletna firma. Išli bismo na zajedničko putovanje.“
Joso Gregurić učinio je nešto što većina ljudi ne bi učinila. Većina očeva nipošto ne bi pogubila vlastitu kćer, nego bi je i dalje gledali kako se muči. Oni koji ne bi mogli gledati, pobjegli bi. I nitko im se ne bi usudio zamjeriti.Joso Gregurić se, u očaju, odvažio na nešto na što drugi ne bi. Je li to bio znak njegove slabosti? Ili moralne neispravnosti? Je li on svoju kćer volio manje nego drugi očevi? Je li učinio nešto što bi bilo krivo s općečovječanskog stanovišta? Nije, nije i nije!
Ono što je danas novo jeste da se isto nepoverenje u demokratiju – nekada isključiva odlika trećeg sveta ili postkomunističkih zemalja u razvoju – širi u samom razvijenom svetu: znalački saveti koje smo pre deceniju ili dve delili drugima sada se odnose na nas same. U najmanju ruku, ova kriza pruža dokaze da nisu građani, nego stručnjaci oni koji ne znaju šta rade. U zapadnoj Evropu smo svedoci sve veće nesposobnosti vladajuće elite – sve manje i manje znaju kako da vladaju.