Otvorenje jasenovačkog memorijala jedan je od onih događaja koji nikada nisu opisivani u hrvatskoj i jugoslavenskoj publicistici. O tome se šutjelo, a postojali su i dobri razlozi zašto se šuti. Zapravo, spomenik Bogdana Bogdanovića, kolokvijalno znan kao Kameni cvijet, nikada nije ni otvoren.
Nekako me je Hrvatska uvijek podsjećala na bumerang. Geografski. Metaforički ne. Bumerang kad baciš on ti se nekako vrati. Hrvatska je lansirana u EU i više se ne vraća. Tako smo prvog jula namjesto susjeda u obliku bumeranga dobili pac man-a koji izjeda tačkice (a, može i bonove, dionice, kartice) i koji je razjapio svoje ždrijelo nad BiH. Od Neuma do Orašja.
Zlokobni bauk kruži Bosnom i Hercegovinom! Bauk političkog obdaništa! Sve dominantne i marginalne političke opcije imaju koristi od njega! I vladajuće stranke i opozicija i (ne)vladin sektor i (ne)formalne grupe i Dodikove paraslužbe i Radončićeva policija. Čak i uspaničeni Vjekoslav Bevanda i vazda saburli Sulejman Tihić. Svi parazitiraju na političkoj naivnosti manje-više, jednih te istih “pojedinaca” i “pojedinki”, koji ni poslije gotovo 10 godina protestovanja i borbe za građanska prava nisu shvatili u čemu, konstantno, griješe.
Živimo u paklu ali, eto, meni se čini da se ipak kreće. Sirotinja, bar ona sa tržnica, najzad kuži da nema što izgubiti osim života koga nema. Pa kad je tako, zatvaraj štand, kreni na cestu, urlaj, nosi transparente, traži pravdu…Ako ne danas upali sutra zapali. Za o v o je preko dvadeset tisuća ljudi dalo život? Zbog ovoga je prognano milijun ljudi i uništeno 180.000 domova.Da li je moguće da u nečemu što se zove Hrvatska samo prodavači sa tržnica vide kako nam goli car pokazuje kurac?
U Bosni i Hercegovini je preko starih linija podjele zemlje iz naizgled trivijalnog administrativnog problema buknuo pokret građanskog otpora bez presedana. Shvativši da je neposluh usmjeren ka svima njima, političari su pokušali primijeniti stari trik 'zavadi pa vladaj' – na šta su ih demonstranti samo ismijali.
Stvari, međutim, nikada nisu baš onakve kakve bi trebalo da budu u ovom, najboljem od svih svetova. Hrvatska, tako, ulazi u EU izmučena teškom ekonomskom krizom a od nekadašnjeg evro-zanosa izrazito je ohlađena oštrim padom poverenja u evropske institucije kod velikog dela svoje javnosti. Stoga ona ovaj važan datum dočekuje s krajnje pomešanim osećanjima i očekivanjima.
A Marko siromah ostao sam na Poljudu, pogasili se reflektori, razišli se i redari i tehničari, razišao se i Slavko Lozina, nikog živog nema na opustjelom stadionu: samo Marko Perković stoji na bini i poput plačljive Seke Sabljić u „Maratoncima“ uvrijeđeno psuje novo doba i pomodne europske novotarije.
U osnovnim školama, gimnazijama i na fakultetima nalaze se ključevi slobodnijeg i ispunjenijeg života. Trajna je obaveza ove države, i Unije kojoj se noćas priključujemo, da te ključeve učini što dostupnijima svim ljudima, bez obzira na socijalni status, nacionalnost, vjeru ili porijeklo....