Priča prva ide ovako: Sestra Alisa je imala jedanaest godina, a Melisa šest. Meni je tada bilo trinaest.
Tog jutra otac i majka su nas probudili vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Onda me zaustavila grupa vojnika.
Moglo bi da se kaže da je Dodiku neophodniji Nikolić, nego Nikoliću Dodik. On ima mnogo više interesa da dobije podršku Beograda, ali je to do sada zloupotrebljavao, naplaćivao na sopstvenoj političkoj sceni remeteći normalizaciju odnosa sa Sarajevom. Taj komplikovani trougao trebalo bi drugačije da funkcioniše. Da Beograd uspostavi mnogo bolje odnose sa Sarajevom, a neka Dodik radi ono što on smatra da treba. Ovakav postaje neugodan saveznik Beograda.
Cijela koncepcija rada Balkan investment banke (BIB) imala je potpunu podršku režima na vlasti u RS.Vlada RS je posredstvom Investiciono razvojne banke RS (IRB RS) izdašno pomagala privilegovane režimske prijatelje, a to su između ostalih Vladimir Romanov vlasnik UKIO grupe, koja je većinski vlasnik Balkan investment banke, i Milenko Čičić vlasnik Kaldera Company d.o.o. Laktaši (Kaldera).
Nitko, pomislio sam, ne bi poželio živjeti u zemlji u kojoj tako izgleda prezentacija „indeksa sreće“, a opet, jebiga, kako drugačije to uopće može izgledati u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je takav slučaj – to dakle da je netko bio sretan – posljednji put zabilježen još prije tri i pol godine, davnog 25. studenog 2009, kada je trener Dinama Kruno Jurčić nakon utakmice protiv Pomorca iz Kostrene izjavio kako su „imali sreće što u prvom poluvremenu nisu primili gol“?
Kako je UEFA spasila Igora Štimca od sigurnosnog rizika da mostarska utakmica ispadne kao naručena za događanje naroda nakon haških presuda šestorici herceg-bosanskih optuženika za ratne zločine…
Prijedor je grad koji ima duplu realnost – svakodnevnicu u kojoj su izbrisani tragovi recentne prošlosti, perspektivnog i proevropskog grada, po riječima milog nam gradonačelnika; i grada poznatog, ne samo po užasima rata, već i po diskriminaciji i uskraćivanju ljudskih prava i dan danas.
Gaze preko leševa svojih obećanja, blistaju kao pijavice na venama umirućeg, reže nad ljudskim kostima i trguju mrtvim dušama. Ima ih na svim kontinetima, ali ono što ih sve spaja u prividu demokratije su crne limuzine.
Što zaista u Hrvatskoj proživljavaju osobe LGBT seksualne orijentacije najbolje će reći one same, a Facebook stranica "U ime svake obitelji", idealno je mjesto na kojem se mogu podijeliti ta, nažalost, većinom negativna iskustva.
Stvar je postala još ozbiljnija kad je prošle godine krenula međudržavna inicijativa Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore da se stećci kao zajednička kulturna baština upišu na listu spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Vidjeli tada hrvatski domoljubi da je vrag odnio šalu, da će stećci ispasti božeprosti regionalna, ili još gore, svjetska baština, pa im konačno pao na pamet pravi, autentični Hrvatski stećak. Trebalo je još samo odlučiti kome da ga dodijele.