O kako bi lijepo bilo kad bi moja mala zemljica postala dom onih koji brinu o drugima i ne zabadaju nos u tuđe dvorište, kada ih ne bi zanimalo tko koga ševi, nego tko je s kime sretan. Ono, domovina ljudi dobre volje... Prvi korak u tome je da priznamo razlike, jer koliko god se ljudi kroz povijest trudili uništiti sve što nije poput njih, uvijek bi to završilo porazom. Volite ljude, volite sebe, nemojte nasjedati širiteljima mržnje i proživite svoj vijek dostojanstveno. Tako malo imamo za proživjeti, 70-80 godina, i ako ćemo većinu vremena potrošiti na loše stvari – ni ne zaslužujemo da nam se događaju dobre. Ne mrzite nikoga, posvetite se više svojoj obitelji i ne zadirite u tuđe. Neka vas to probudi sljedećeg dana.
Na prošlonedjeljne proteste u BiH izašli su građani kojima je stalo da se riješe određena pitanja, koji vide da probleme niko ne rješava, koji vide da BiH zaostaje za svojim susjedima i koji žele da se vlast angažuje u njihovom interesu, objavio je ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Patrick Moon na svom blogu, pitajući se - Mogu li politički lideri bojkotovati svoje građane?
U sarajevskoj pobuni vidim možda pravi uspešni model pobune, koji je odmah ujedinio sve etničke i društvene grupe. Nekada davno sam mislila da jedino minimalni programi, dakle nepopustiva netolerancija za ono ispod čega se ne ide, mogu biti uspešni: to su možda bile utopijske bludnje vremena kada se bez osećanja krivice moglo raspravljati. No možda se to danas vraća kao odgovor stvarnosti, ne veselih noćnih rasprava. Usvojimo li Bosnu, ima nade i za ostale.
Dok u Sarajevu jedni hoće “identitete, a ne entitete” (jedan od transparenata) ili će, u dezorganizacijskom haosu i totalnoj neartikuliranosti, spontano zapjevati “Jedna si jedina”, banjalučka studentska birokratija također ostaje u nacionalnim okvirima i svoje proteste ograđuje od sarajevskih. Očigledno je da je i u jednom i u drugom slučaju patriotizam, odnosno nacionalizam suprotstavljen “horizontalnoj”, odnosno socijalnoj i klasnoj solidarnosti. Drugim riječima, od zadatih okvira se ne odstupa, što je, svidjelo se to nama ili ne, u zemlji legitimiranih etničkih subnacionalizama, nažalost, prirodno.
Kako će se demokracija nositi s modelima tajnog nadzora građana poput ovog upravo otkrivenog, Prizme? Ako je demokracija vječni rat između države i slobodnog građanina, građanin bi ga mogao izgubiti jer demokracija, po prirodi stvari, ne raspolaže resursima kojima raspolaže vlast i, za razliku od tehnologije, razvija se sporo i evolutivno. Država je u trajnoj prednosti, ne samo zato što su joj raspoloživa najnovija tehnološka dostignuća, nego i zato što represija uživa podršku svjetine
Dugo mi nije izašao tekst za Buku. Malo me je u posljednje vrijeme politika počela smarati, a neke druge stvari okupirati. Moja mala slatka bebica koja je početkom godine ugledala svijetlost ovog nepoštenog svijeta postala mi je top svih živih tema.
Dakle, ako vjerujete da je Srpska demokratsko društvo, onda pristajate na društvo u kom se nepodobni protesti zabranjuju i zastrašuju u skladu sa zakonom ne bi li se osujetili.
Svaki aktivista mora da počne od normalnog, ljudskog saosećanja. Ljudi kojima se obraćate su ljudska bića, nisu đavoli. Možda se ne slažu sa vama, možda su u pravu, možda greše, i morate im prići tu gde žive, ne negde drugde. Dakle, nema svrhe da im držite govor na svahiliju. Morate se zapitati kakvo je njihovo poimanje sveta. A ljudi shvataju svet na svoj način. Vi im morate sugerisati da postoje drugačija poimanja sveta, postoje problemi kojima se treba pozabaviti, morate se zapitati da li način na koji vi doživljavate svet omogućava rešavanje ovih problema, a zatim treba podstaći ljude da razmisle o tim pitanjima. To je aktivizam.