Dugo mi nije izašao tekst za Buku. Malo me je u posljednje vrijeme politika počela smarati, a neke druge stvari okupirati. Moja mala slatka bebica koja je početkom godine ugledala svijetlost ovog nepoštenog svijeta postala mi je top svih živih tema.
Čitali ste onda i kako su se banjolučki studenti za svaki slučaj ogradili od jmbgske revolucije u Sarajevu, jer oni sa Sarajevom nemaju ništa zajedničko, nemaju zajedničku ni posljednju brojku u JMBG-u: oni, najzad, podržavaju predstavnike Republike Srpske u zajedničkim institucijama, i ometali bi, ako može, samo predstavnike Republike Srpske u institucijama Republike Srpske. Pošteno.
Kad god gledam obiteljsko stablo, zastanem na pretku Jakovu koji je imao sedam žena. Njegov otac ih je imao pet, a od tri sina koje je Jakov imao s tih sedam žena, nijedan ih nije imao manje od tri. Broj se ustabilio oko jedne, maksimalno dvije tek početkom ovog stoljeća.
Pred sto godina moja su djeca krenula u srednju školu. Ni jedno od njih nije prošlo sa pet nula ali su srećom od liječnika dobila potvrdu da su nepokretna. Samo zato i jedno i drugo imaju fakultet a ja sam na svoje muke zaboravila. Nažalost, imam mlade prijateljice koje me ovih dana žestoko opterećuju svojim egzotičnim problemima.
Američki tehnološki giganti još uvek poriču da su znali za državni program masovnog nadzora „Prism“, iako je predsednik Barak Obama u petak potvrdio njegovo postojanje.
Ulicom se kretala masa demonstranata. Lopovi, lopovi, vikali su, a na transparentima je pisalo Ne damo Ljutu, Fabrike radnicima, I bebe su ljudi, Sudije, lopovi...
„Ujmeoca, isina, iduva…“ Mama je skriknila: „Ma šta to govoriš, klipsone?! Šta to imaš u glavi ako se moš sa muškim ljubit u usta?!“ Ja sam rekao: „Imam jezik!“
Tata je okrenijo se oko sebe i arlauknijo je: „Poasti krv irudovu! Jebešmi mater ako ja to mogu podnit!“ Mama je stavila ruku priko usta i zastenjala je: „Koji užas, jebate! Sin mi se žvali sa najboljim prijateljem!“ Tata je rekao: „Ja ću se sad izrigat na licu mista!
Ima stoga neke daleke, nama nejasne i neobjašnjive, ali divne svemirske pravde, kad strašnoj, mrkoj Hrvatskoj vremešni, veseli Škoti u suknjicama usred Zagreba pokažu ne samo da i patriotizam može biti vedar, nasmijan i čovjekoljubiv, već da takav može i pobijediti. Ne, doduše, odveć često: zapravo samo onda kad je to rezultatski upravo veličanstveno nevažno. Samo onda, dakle, kad - mora.
Naravno, nikada nisam stvarno verovao da će se to dogoditi. Da ću ostariti, mislim. Znao sam šta predstoji, video sam dokaze na svojim prijateljima i rođacima, ali i pored toga sam se pravio da starenje nema nikakve veze sa mnom. Čak i kad mi ljudi čestitaju 75. rođendan, to mi ne zvuči normalno. Neko se negde usput, ili oni ili ja, sigurno zabrojao. Naravno, bolje je znati istinu nego se obmanjivati, ali ko još želi da svakog jutra pogleda istini u oči?