Ulični protesti i rastuća solidarnost građana BiH u borbi za osnovna prava predstavljaju stvaranje svojevrsne slobodne teritorije u ovoj okupiranoj zemlji. Stvaraju je građani kojima je dosta dimnih zavjesa od mržnje i straha iza kojih politička elita nesmetano pljačka, pustoši, i ubrzano gura zemlju unazad ka socijalnim nemirima i, dugoročno, nekoj formi obnove sukoba.
Pederi su danas u većini zemalja nemoćna manjina a u ljudskoj je prirodi kinjiti nemoćne. Parade pod kontrolom vojske i policije neće im puno pomoći. One uglavnom služe promociji moćnika koji s njima stupaju sigurni da im nitko kamenom neće razvaliti glavu. Da misle da za to postoji i najmanja šansa Pusićka ne bi otišla na paradu u Split a Milanovićka ne bi paradirala u Zagrebu.
Stvar deluje jednostavno: kada čitalac plaća informaciju, medij nema potrebu da se oslanja na bilo koji drugi izbor prihoda, što dalje znači da ne postoji niko koji bi mogao da diktira šta će taj medij i kako pisati. Nezavisnost u finansijskom i političkom smislu prednost je koju su mnogi francuski čitaoci bili spremni da plate. Zato na Mediapartu neće zateći kopi-pejstovane agencijske vesti koje imaju i svi drugi mediji, već priče koje se bave ozbiljnim političko-ekonomsko-socijalnim problemima kojima se ostali mediji ne bave ili bar to ne čine na način kako to radi Mediapart.
Ispred ove zgrade stajalo je pedesetogodišnje kestenovo drvo, koje je srećom još uvek tamo. Pedeset sedme godine, opština je donela odluku da se to drvo poseče kako bi se proširila ulica. Drski birokrati i autoritarni gradski funkcioneri ignorisali su negodovanje komšiluka. Kada je došlo vreme da se drvo iseče, naša porodica je provela čitav dan i noć na ulici, smenjujući se na straži. Na taj način nismo samo štitili naše drvo, nego smo stvarali i zajedničko sećanje, koje čitava porodica rado pamti i koje nas sve povezuje.
Eto zašto ne može postojati ujednačena i validna definicija života. Ali može nešto drugo. Može se pomjeriti ona granica na kojoj se dodiruju i prožimaju mladost i zrelo doba, odnosno zrelo doba i starost. I njihove brojne, jedva primjetne međunijanse. U skladu s tim mijenjaju se i dominantni stereotipi. Nekada je štap bio vodeći simbol starosti. Danas su to – teretana, botoks, estetska hirurgija, planinarenje, čudotvorne kreme...
Cijela je Bosna i Hercegovina blokirana u pat-poziciji, bez ikakvih izgleda da se iz nje izvuče. Rat je prema tome bio mila majka - svaki je rat bio, pa prošao – dok je pat po definiciji nerazriješiv, konačan u svojoj beskonačnosti. U patu, naime, nema pobjednika i poraženih, nema agresora i žrtava, nema tenkova i snajpera, nema granata i bombi, nema rovova i logora, nema UNPROFOR-a i pregovora, nema u patu ni patnih heroja ni patnih zločina, nema ni antipatnih demonstracija ni hipija što pjevaju "vodite ljubav, a ne pat", nema ukratko ničega.
Siromašnima ulaz zabranjen!To će uskoro pisati na Vrelu Bosne, ako Skupština sarajevskog kantona usvoji prijedlog Kantonalne javne ustanove za zaštićena prirodna područja Kantona Sarajevo da se za hodanje ovim dijelom grada mora platiti ulaznica. Jer je to zaštićeno prirodno područje, spomenik treće kategorije zaštite zbog hidrološke vrijednosti, kaovodozaštitna zona kojoj trenutno prijeti veoma velik broj posjetilaca, jer građani vrše veliki pritisak na prirodu.
Ovih dana, region je obišla fotografija murala u Andrićgradu. Autor je turio na isti Milorada Dodika, Emira Kusturicu, Čaka Norisa, Novaka Đokovića i Moniku Beluči. Ostali su više-manje nepoznati.