Željko Komšić, čovjek sa idejom!
„Ja imam ideju
Jer čovjek bez ideje
Nije Bog zna što“
Tako je pjevao pokojni Dino Dvornik. I zaista je tako. Elem, u slučaju medijskog čorbuljka Željka Komšića, radnog naziva – Ne dam dozvolu Kusturici za snimanje filma – ispostaviće se da član Predsjedništva narečeni Komšić ima ideju, ali da ta ideja nije Bog zna šta.
Opšte je poznata stvar da je Kusturica iskoristio turbonacionalnu politiku Milorada Dodika i od narodnih maraka radi, neimariše i filmuje po Republici Srpskoj, koja je, da napomenem i Kusturicu i Komšića, sastavni dio BiH. Opšte je poznata stvar i da je Kusturica vječni državni reditelj, od Branka Mikulića, preko Slobodana Miloševića, do Milorada Dodika. Trebalo bi biti i opštepoznato da je svoja dva prva i ponajbolja filma napravio pod okriljem Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Na krilima nekadašnjih neospornih uspjeha, sa sadašnjim ktitorom, sprovodi u djelo svoje imaginarije. I to mu dobro ide.
Nego, ovaj sa lošom idejom, Komšić Željko, tzv. urbani gerilac i dežurni domoljub reda Zlatnog Ljiljana, baš ne zna šta hoće. Osim što bi nekako da spinuje priču i pretvori se u čovjeka od koga zavisi budućnost Kusturičinog novog filma. A, epilog slučaja „Predimenzionirani Komšić“ je sljedeći:
Nakon saznanja da je bez saglasnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine potpisana naredba kojom se za snimanje filma ustupa naoružanje, oprema i ljudstvo Oružanih snaga BiH, Komšić Željko je preko načelnika Zajedničkog štaba OS BiH istu opozvao.
Tako je na par dana naš Željko, BiH patriota No. 1, došao u vrh lokalnog medijskog interesovanja. Ej, naš Željko brani slobodarsko Sarajevo i BiH od četnika Kusturice! PR-ing prve polovine devedesetih. Valjda je to neko tako rekao Željku ili, što je još gore, on to zaista tako i doživljava. Nadati se da je ovo samo ishitreni potez odmetnutog SDP-ovca i oca nove političke stranke na BiH nebu. Druga opcija je tek klasični nacional-separatistički gest i podjela u Komšićevoj glavi na „dobre i loše Bosance“. Dodik se nada ovom drugom, ali o Dodiku malo kasnije.
Odluka koja to nije i ne služi ničemu
Na stranu što je ova Komšićeva odluka neupotrebljiva i što će je tripartitno predsjedništvo bez konsenzusa oboriti, tek, Željko je uspio opet zabiti prekrasan autogol.
Ne mora Kusturica snimati, ako ćemo pravo, ratne scene na teritoriji BiH, kao što ih nije snimala onomad ni Anđelina Džoli. Sjetićete se, ona je otišla u Mađarsku po „autentičnost ratnog Sarajeva“ zbog neke Bakire i „Majki Srebrenice“, pa se kasnije čaršija pepelom po glavi posipala i crveni tepih Anđi prostirala.
Sa druge strane, ako ćemo mak na konac, Kusturica je kazao da ima sve potrebne dozvole za snimanje filma, te da su navodi da mu je zabranjeno korištenje opreme i naoružanja Oružanih snaga BiH obične “čaršijske priče” pojedinaca iz Sarajeva.
“Moji roditelji su bili činovnici, tako da sam naučio da je za sve potrebno ispuniti procedure, a to sam i uradio“, rekao je Kusturica.
U realnosti, Kusturica već snima u Trebinju, na Zelengori, a kasnije nastavlja na Mokroj Gori u Srbiji. U realnosti, ne postoji nikakav sukob na relaciji Komšić-Kusturica. U realnosti, Kusturica je doveo jednu od najvećih svjetskih zvijezda, Moniku Beluči, u našu prćiju. Stoga su Komšićeve izjave tek dnevno političko dolijevanje ulja na vatru. Jer, kad narod nema šta da jede, nije zgorega razglabati o patriotizmu, ratnim temama, bosanskom jeziku…
Ovdje su najmanje u pitanju filmski, a još manje problemi Oružanih snaga BiH. Jer niti Komšić zna šta o filmu, niti su Kusturici drage Oružane snage BiH u Trebinju, recimo.
Pored toga, vrlo je zanimljivo da je upravo Kusturica zatražio od organa BiH da mu, kao i svakom drugom reditelju, pomognu. On na ovom području, dakle, NE MOŽE BEZ BiH.
Komšićev tim, ili sam Komšić, svejedno je izmaštao medijski sukob sa Kusturicom. Odabrana je i provizorna scena koja se Bosnom i Hercegovinom zove. Tu su, naravno, i žene – Anđa i Monika i plebs naoružan špicama, pljuvačkom i tastaturama.
Za dobru reklamu i više nego dovoljno. Sad samo treba kupiti političke poene u Komšićevom slučaju. I skupio je nula bodova. Kusturicu, kao što rekoh, zaboli donji dio leđa za svim.
Osim što će snimiti svoj film „Na Mlečnom putu“ i tzv. srpsku verziju istine rata, Emir će pokupiti novce i sve ok. Ostaće prvi dvorski reditelj Miloradov, kao i prva intelektualna persona desno svrnute Srbije.
Trebinje je u BiH, Željko!
Tek, zapjenjeni Željko je nekako zaboravio da je Trebinje u BiH, da su oružane snage jedne i jedinstvene u BiH, od istog tog Trebinja, preko Sarajeva do Banjaluke i Bihaća, pa shodno tome, ako npr. pomažu Danisu Tanoviću da u Čapljini snimi film, ne postoji prepreka da to urade i u Trebinju.
Jer, te oružane snage su okosnica jedinstvene BiH. Tako helikopteri te i takve siromašne i bijedne poluvojske gase požare u Jablanici i na Petrovu. Ne pitaju vojnici i oficiri, niti čekaju naređenja troglavog predsjednika kad će i gdje gasiti. Hoće li parnim danima u Federaciji, a neparnim u Republici Srpskoj. Gase tamo gdje ima požara. Prilično je jednostavno.
Tako većina ljudi kojima je BiH u srcu doživljavaju svoju zemlju. Ona je ista od Bihaća do Trebinja. Ali, eto, nekima nije.
Recimo, Željko Komšić, poput Milorada Dodika, nekako ne doživljava podjednako BiH i ljude u njoj. I tu se u igru uključuje Milorad Dodik, koji treba da podigne spomenik sarajevskoj političkoj sceni, jer ga je ista u nebo podigla i održava ga visoko gore, biće pretužnih sedam godina.
Prosto, na pomen imena Milorada Dodika, većina tzv. sarajevske građanske intelektualne elite – samo se naguzi. Dal’ je stvar mazohizma ili nedostatka ideje sami prosudite.
I opet je istim i utabanim političkim stazama Željko Komšić, uz podršku svog kolege tripartitnog Bakira Izetbegovića, pokazao da u BiH ima jednakih i jednakijih. Miloradu u korist.
Tako je Bakir bio nešto eksplicitniji glede snimanja Kusturičinog filma, pa je brže-bolje izjavio: „ Što se mene tiče, a ja sam jedan koji je u lancu odgovornosti i onih koji se pitaju, gospodin Emir Kusturica neće dobiti nikakvu moju podršku da bilo šta radi u BiH. On je jedan veliki režiser, ali nažalost, još veći izdajnik svoga naroda“.
Svaki pravi nacionalista, srpski i hrvatski, na ovu izjavu može samo reći – Amin!
Jer, to što je Kusturica možebitno izdajnik bošnjačkog naroda, samo znači jedno – Da je nacionalni privrženik ili srpskog ili hrvatskog naroda. A, stvarati zemlju sa predominantnim jednim narodom – bošnjačkim, isto je kao i stvarati, štajaznam, Republiku Srpsku sa srpskom većinom.
I opet se Dodikovi najvlažniji snovi ostvaruju. Njegov životno-politički moto – Ne trebaju oni nama, ne trebamo ni mi njima, eksplicitno potvrđuje dvojac bez kormilara Komšić-Izetbegović.
(Ne)postojeća ujdurma oko Kusturice samo je pokazala koliko je generički istovjetna politika Bakira Izetbegovića i Željka Komšića sa politikom Milorada Dodika. To su duboko ksenofobični, egocentrični i primitivni politički narativi, sa, dakako, odjecima rata u prošlosti i primjesama zveckanja oružja u budućnosti. Sa mirisima krvi, koja najljepše smrdi uoči izbora i koja je najbolje platežno sredstvo na Balkanu.
I umjesto da Kusturičin zahtjev za angažovanjem institucija i službi BiH izreklamiraju do besvijesti Komšić i ekipa, čine upravo suprotno i nište sve.
Kusturica je u ovoj igri tek puki pobjednik, jer lošiji i manje inteligentan od gore pobrojanih ne može biti. Jedne koristi kao tzv. prijatelje, druge kao nazovi neprijatelje i bogati se.
Ali čudna je BiH. Možebitno Kusturica postane u budućnosti državni BiH reditelj. Što će reći, Komšićev i Izetbegovićev. I veća su se čuda ovdje dešavala.
Ostatak naroda, velim, osim što navijačko-pljuvački udara po tastaturama, zaboravlja da živi u istoj, najbijednijoj i najsiromašnijoj državi Evrope, a svaki svoj fening koji i ne vidi ide na račune gore pobrojanih „heroja našeg doba“.