Ovih dana studentski pokret u Srbiji predstavio nam je svoju listu za naredne izbore. Iz razumljivih razloga lista je izvazvala lavinu komentara i široku društvenu diskusiju. Nekome su zasmetali ovi kandidati, nekom pak to što neki nedostaju a morali bi tu biti, nekom smetaju proevropske ličnosti na listi, nekog pak dekomodiraju nacionalističke preferencije pojedinih kandidata i slično. Šta da se radi – narodu nikada udovoljiti. No te stvari su u suštini sekundarne. Jer ovi izbori u Srbiji su uistinu istorijski i dramatično će uticati na sudbinu države i naroda. Ovdje se ne radi o izboru između dvije političke opcije, već o mnogo dubljoj dilemi: izboru između dvije kulture, dva svjetonazora, dvije filozofije i dvije vizije Srbije. Možemo ih predstaviti i na primjeru dva različita poimanja srpske državnosti oličena u vladajućem režimu s jedne strane, i studentskoj listi sa druge.
Moderna država
Obnova srpske državnosti pada početkom 19. vijeka. To je doba kada su američka i francuska revolucija već uspostavile jasne konture savremene države. To je specifičan tip države koji se suštinski razlikuje od predmodernih formi države. Nekoliko ključnih markera te vrste državnosti dovoljni su da se shvati o čemu se radi.
Prvo i najvažnije mijenja se subjekt suvereniteta. Za razliku od ranijih država ovdje suveren postaje „narod“, tj svaki građanin date države. Američki Ustav počinje legendarnom formulacijom: „We the people“ – koja eksplicite izražava fundamentalnu propoziciju da je narod nosilac suvereniteta. Vlast je tu ne da „vlada“ već da „služi“ narodu, tj da provodi volju građana. Otuda bezbrojne republikanske forme checks-and-balances institucija za ograničavanje i kontrolu vlasti. Otuda takođe koncept vladavine prava i pravne države: umjesto vladavine pojedinca, cara, kralja, „vođe“, ili partije ovdje vladaju zakoni kojima su podređeni svi, računajući i predsjednika države i samog kralja u onim državama koje su zadržale monarhije.
To je suštinski korak u sledećem važnom markeru moderne države a to je depersonalizacija vlasti: umjesto moći ličnosti moć se transferiše na institucije. Moć institucija došla je na mjesto moći nosilaca institucionalnih položaja. Mnogi koji ne shvataju suštinu moderne zapadnjačke državnosti dive se autokratama poput Putina, a ismijavaju zapadne „lidere“ jer se smjenjuju kao na traci. No snaga moderne države je u snazi njenih institucionalnih mehanizama a ne u personalnim rješenjima: predsjednici evropskih država nisu nikakvi lideri, niti se to od njih traži da budu, već su obični funkcioneri unajmljeni od strane naroda da obnašaju neku funkciju na mandat ili dva. U tome je i snaga tih država: one su neovisne od personalnih rješenja i provode svoje strateške politike ko god da je na funkciji.
Zato tu postoji efektivna podjela vlasti. Ako pogledamo šta sudovi u SAD rade Trampu vidjećemo šta to znači u praksi. On ne može da nametne svoju volju sudskoj vlasti, pa čak ni parlamentu premda njegova stranka ima većinu: u nekoliko navrata Kongres je glasovima republikanaca rušio predsjedničke uredbe.
Naredni suštinski važan marker je da je moderna država „građanska“. Kod nas se taj termin pogrešno shvata zbog idiotske mantre „političkog Sarajeva“ koje pod tim terminom podrazumjeva specifičan model demokratije „jedan čovjek jedan glas“. Građanska država znači nešto sasvim drugo: to je država u kojoj svaki njen član ima „građanska“ prava. Koja su pak samo formulacija „prirodnih“ prava pojedinca. Prirodna prava su jača od države i idu ispred ustava – mi ih posjedujemo kao ljudska bića, prije nego smo ušli u bilo koju konkretnu državu. Da na svijetu nema ni jedne države mi bi, kao ljudska bića, imali ta prava. Francuski narod, koji je to prvi proglasio, definisao je ta prava u formi „Deklaracije o pravima čovjeka i građanina“ ( a ne u formi „Deklaracije o pravima Francuza i građana Francuske“). Ona su naime univerzalna i prethode državi. Što je suštinski važna stvar: to recimo znači da država ne može ukidati ta prava (jer ih nismo ni dobili od države, već od prirode), već ih samo reguliše.
Zato su sve moderne države liberalne po svojoj suštini: one ne forsiraju nikakav moralni ili religijski svjetonazor, jer je sloboda mišljenja i vjerovanja prirodno pravo. Kada Linkoln govori o „zidu separacije“ između crkve i države on ne misli da Amerikanci trebaju biti ateisti – već samo da se kroz institucije države ne promoviše nikakva religija. Jedna prava republika je sekularna čak i ako su svi njeni građani istinski vjernici – pod uslovom da svoju vjeru ne nameću institucionalno, već je praktikuju u sferi privatnog. Moderne države su po definiciji pluralističke zajednice jer naprosto predstavljaju takav institucionalni okvir koji garantuje svakom čovjeku da misli, živi i vjeruje kako hoće dok god ne krši „aksiom neagresije“ – tj ne nameće drugima putem prinude (računajući i državnu prinudu) šta može da misli, vjeruje itd. Neko na primjer može smatrati da su religija ili homoseksualizam moralno pogrešni, ima svako pravo da svoje mišljenje javno iznosi, ali nema pravo da u institucijama države, poput npr. škole, forsira takve svjetonazore kao obavezne. Zato u modernoj državi vjeronauka ne može biti obavezan predmet, već samo izborni, baš kao i promovisanje LGBT kulture.
Jedna posebno važna osobina modernih država je da je odbačen koncept „velike politike“: uvjerenje da se vlasti trebaju baviti samo velikim političkim temama poput rata. Politička agenda sačinjena je od tzv „tehničkih“ pitanja poput ekonomije, ekologije, urbanizma i sl. dok su, npr pitanja teritorija stavljena ad acta i moderne države ne dovode u pitanje princip nepovredivosti granica. Italija, Frnacuska i Švajcarska imaju bezbroj teritorijalnih nejasnoća, ali njihove vlade ne problematizuju te teme, jer svoje granice shvataju datostima.
Ono što je možda i najvažnije je geneza legitiminosti države. Za razliku od ranijih država moderna zapadnjačka država svoju genezu poima kao akt volje građana iskazan na ustavotvornoj skupštini i napisan in concreto u ustavu. Ona nema neko božansko ili transcendentno porijeklo, već je akt volje ljudi i proizvod ugovora – ustav se shvata kao „društveni ugovor“. Zato je „kontraktualizam“ suština savremene države. Zato Francuzi govore o „Prvoj republici“, „Drugoj republici“ itd.: različiti ustavi znače da se radi o različitoj republici. Na primjer: za postojanje Bosne i Hercegovine potpuno je irelevantna njena „hiljadugodišnja“ istorija, čiji je Tvrtko i sl. Država BiH nastaje društvenim ugovorom iz Dejtona u kome su građani BH preko svojih ovlaštenih predstavnika potpisali taj ugovor. Za postojanje BH jedino je relevantno volja njenih građana da ta država postoji. Nema nikakvog „istorijskog prava“ koje bi garantovalo njenu državnost. Kontraktualizam je logički nužna posljedica shvatanja pojedinca kao suverena: mi smo suvereni po pitanju današnje BH, a ne bog ili naši davni pretci.
Mogli bi ovo nabrajanje nastaviti čitav semestar, međutim poenta je jasna: moderna država je puka ugovorno kreirana agencija, skup institucija koje su građani formirali aktom svoje volje da reguliše odnose između njih i sa ostalima.
Antimoderna država
SNS režim predstavlja kontinuitet jednog krivog skretanja srpske državnosti koji je moguće pratiti unazad sve do prve polovine 19.vijeka. To je u biti orijentalno i antimoderno poimanje države, potpuno inkompatibilno sa savremenom Evropom. Obnavljajući našu državnost nakon vijekova koje smo proveli kao narod bez države mi nismo krenuli da stvaramo modernu vrstu države kakva se upravo u to doba pojavljuje na tlu Evrope i Amerike, već paradoksalno, da obnavljamo onu državu koju smo izgubili vijekovima ranije: arhetip je Dušanovo carstvo. To je po svojoj prirodi predmoderna politička tvorevina koja je baš u to doba kada mi obnavljamo našu državnost nestajala sa evropske političke scene.
Kakva je to vrsta države? Njeni su osnovni markeri takođe lako prepoznatljivi. U takvoj državi suveren je vladar a ne građani/narod, a umjesto vladavine prava postoji vladavina personalne volje. Zakoni postoje ali se ne poštuju ako vođa zapovjedi drugačije. Konstantno ponižavanje Narodne skupštine RS eklatantan je primjer toga: bilo kakva zapovjed koja dođe u naš Parlament, ma kako nezakonita i neustavna bila, izglasaće se bezpogovorno jer kod nas vlada volja pojedinca a ne ustav i zakoni. Naša Skupština je sramotan primjer parlamenta koji ne poštuje čak ni vlastiti Ustav. U Srbiji je Predsjednik Republike u više navrata javno obznani da krši zakone. Između ostalog je u udarnom TV dnevniku rekao „Ja sam naredio rušenje u Savamala“. Koje je bilo protivzakonito. I nikom ništa. To je moguće jer su institucije, računajući i tužilaštvo, degradirane na srednjovjekovnu ulogu služenja volji vladara. U Srbiji možete čak da ubijete djevojčicu na semaforu, ženu na naplatnoj rampi itd. i da ne odgovarate ako ste u milosti vođe ili mu koristite.
U takvoj državi prava građana-pojedinaca postoje samo uslovno i na papiru, računajući i pravo na život. Ako vlast odluči da je ok žrtvovati nekog u ime višeg nacionalnog cilja ona će to i uraditi. O progonima tipa otkaza i sl. „u ime naše stvari“, iluzorno je i raspravljati.
U takvoj državi nema stvarne podjele vlasti jer kadije sude kako sultan i veziri nalože. Formalno postoje tri grane vlasti ali, suštinski, vođa je u stanju da zapovjedi šta će se presuditi. Andrić je u pravu: to je ostatak turskog mentaliteta u našem kolektivnom nesvjesnom. U svojoj doktorskoj disertaciji „Razvoj duhovnog života u BH pod turskom vlašću“ on je odlično opisao kako to stvara piramidu korupcije koja ide od lokalnih kadija sve do velikog vezira i samog sultana. Ukoliko možete dobaciti do šefa sve možete riješiti. Naša mlada parlamentarka je potpuno u pravu: Mile jeste bog. U ovakvoj vrsti države on to i mora biti, čak i kada kojim čudom ne bi htio.
Takva vlast se ne može vršiti nad građanima – dakle slobodnim ljudima koji državu shvataju kao agenciju za regulisanje njihovih interesa. Već samo nad podanicima – ljudima koji se boje vlasti i žive pod načelom „ćuti može biti gore“. Upadljiva navika naših političara da koriste metaforu „pastir i stado“ nije samo nekakva lingvistička ekscentričnost i anahronizam, već eksplicitno govori o tome da su građani shvaćeni kao „podanici“. Mnogi se pitaju kako to da Francuzi protestvuju za svakave sitnice i malo-malo naprave haos u Parizu, dok mi pognute glave ćutimo na mnogo drastičnije stvari. Zato što su Francuzi građani koji smatraju da im je vlast podređena, a mi podanici.
Karakteristična osobina takvih država je sprega crkve i države u jednu nesvetu koaliciju gdje je vjera pretvorena u „opijum za narod“. Funkcija crkve je da obezbjedi legitimizaciju za državne projekte, koliko god ti projekti bili gadni pa i zločinački. Što kristalno jasno vidimo u istoriji SPC od 1990. Nedavno je Patrijarh Porfirije pao tako nisko da je dopustio sebi da studente nazove „obojenom revolucijom“. Zašto je to tako? – prosto: ako ne crpite svoj legitimitet iz volje građana (računajući i one koji ne glasaju za vas) onda vam trebaju onostrana utemeljenje. Sprega trona i oltara možda je naočitiji marker predmoderne evropske državnosti.
Ista je logika i iza tzv „jednodimenzionalnog društva“: u takvim državama traži se homogenost zajednice, i bespogovorna odanost oficijelnim narativima. Za razliku od modernih dražava u kojima je opozicija tretirana kao normalan i poželjan akter političkog života u ovoj vrsti države svaka opozicija vladajućem narativu se shvata kao „izdaja“, „obojena revolucija“, „soroševci“ itd. Oni famozni „izdajnici i strani plaćenici“ iz doba našeg jednopartijskog skretanja. Kada vlast osporava opziciju ona rijetko pribjegava argumentacijama, već po pravilu etiketira. I Srbija i RS su ekstremni primjeri takve političke zaostalosti.
Politička agenda u takvoj državi uvijek su neka velika pitanja i „pred-političke teme“ – teme iz domena ustavnosti i konstitutivnosti (tipa teritorije, ideologije, identiteta itd). Zato se naši političari tako uporno bave svime sem onim što treba: oni će potrošiti mjesece nadgornjavanja na temu „ko je počeo rat“ dok će most u Gradišci zjapiti nelegalizovan. Ko će se baviti kriminalom Vijadukta dok hoće da nam otmu nadležnosti?
Tako, umjesto da se nakon oslobađanja od otomanske vlasti krene u pravcu modernosti i izgradnji moderne države primjerene svijetu u kome se ta država pojavljuje, mi smo kao narod počeli da sanjamo o fatamorganama obnove davno igubljenog carstva. Zato uporno tražimo cara čak i u demokratiji i pravimo tip države koja više ne može da postoji. Istu grešku ponovili smo i u periodu raspada Jugoslavije. „Velika Srbija“ je propala ne zato što je Milošević bio nesposoban car, već zato što je u Evropi nakon Mastrihta bila nemoguća. Suština našeg krivog skretanja je u tome što smo u 19. vijeku krenuli da stvaramo ono što smo izgubili u 15. vijeku, a to nastavljamo da radimo evo i u 21. vijeku.
Jedino se za Zorana Đinđića može reći da se istinski poduhvatio stvaranja moderne države. Basara je iznio intrigantnu tezu da je upravo to i suštinski razlog za njegovu likvidaciju: moderna srpska država mnogima ovdje ne odgovara. Isuviše je mnogo aktera, i domaćih i stranih, kojima odgovara da mi zaostajemo u jednoj neuspješnoj i nazadnoj formi države. Otuda je značaj studentskog pokreta mnogo veći od pukih stranačkih peripetija. To je autentični zahtjev za stvaranjem od Srbije jedne moderne evropske države primjerene mjestu i vremenu u kome se nalazi. Taj pokret je počeo sa osnovnim zahtjevom: vladavina prava – krivci za tragediju u Novom Sadu moraju bit procesuirani čak i ako su iz vladajućeg režima i uživaju zaštitu cara. Studentski pokret je načisto i sa podjelom vlasti: na primjer lucidno se obraća Predsjedniku sa „Nisi nadležan“, i odbija da raspravlja sa njim po bilo kojoj temi koja nije ustavna nadležnost Predsjednika Republike. Karavan koji trenutno na biciklima šparta Srbijom radi to pod parolom „Čuvari ustava“. Oni takođe odbijaju da se podjele po svjetonazorskim aršinima: uključuju u sebe i ljevičare i desničare, nacionaliste i liberale, hrišćane i muslimane, četnike i partizane itd. Zato što im je jasno da Srbija treba da bude moderna država u kojoj pluralizam i neutralnost institucija ne dovode u pitanje bilo čiji svjetonazor, a oficijelni narativ je samo jedan od narativa. Oni su takođe upadljivo depersonalizovana skupina: pokret nema „lidere“, lista je sastavljena od ljudi koji to očito neće biti i tu su da služe a ne da vladaju. Čime onima koji su u stanju da ukapiraju poručuju da namjeravaju graditi institucije, a ne kultove ličnosti. Itd.
U suštini studentski pokret predstavlja novu priliku za nas kao narod da iskoračimo u političku modernost i napokon, nakon dvjesta godina lutanja, počnemo da stvaramo jednu modernu evropsku državu kakva nam kao narodu i priliči. Uz sve njihove mane i nedostatke, studentki pokret predstavlja pravu filozofsku, moralnu, političku i kulturnu alternativu postojećem anahronom režimu. Biće prava nacionalna tragedija ako građani Srbije to ne prepoznaju na izborima i ponovo prokockaju šansu da se oslobode podaništva i nastave da tavore u jednoj zaostaloj formi države.