Kaže mi sad policajac na granici: „Jutros smo vas spominjali na kafi i smijali se. Čitali smo vaš tekst, koje to budale glasaju zato što su vidjele nekog na bilbordu.“
Nasmijao sam se i ja. Prijalo mi je jutros da je nekome ostala moja rečenica, da je završila za kafom, među ljudima. Čovjeku koji piše i povremeno se javno pita ima li sve ovo smisla, takav susret sa svojim riječima mnogo znači.
Evo, i sad mi je osmijeh na licu dok čekam da me uslikaju na ulazu u EU…
Znam da mnogima jutros nije do smijeha. Razočarani ste. Razumijem. Isti su pobijedili, a mnogi od onih za koje ste glasali izgubili. Teško je slušati da treba nastaviti.
Ali stvarno nemamo vremena da ostanemo razočarani.
Dok pokušavamo doći sebi, neko već raspoređuje funkcije, dogovara poslove i računa na još četiri godine naše tišine. Na to da ćemo se umoriti, zgaditi sami sebi što smo ponovo povjerovali i skloniti se.
Nemojmo nikome to pokloniti.
Nijedna partija, ni vlast ni opozicija, neće riješiti naše probleme umjesto nas.
Pred nama su stvari koje ne smiju zavisiti od raspoloženja poslije izbora: voda koju pijemo, šume i rijeke, javni prostor, javni servis, dostojanstvo. Pravo da odlučujemo o zemlji u kojoj živimo. Na glasačkom listiću nikome nismo potpisali vlasništvo nad svim tim.
Vaclav Havel je u nadi vidio „sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će završiti“.
I sačuvati jednu rijeku ima smisla. Odbraniti jednog nepravedno otpuštenog čovjeka. Stati uz nekoga koga maltretiraju jer neće da ćuti.
Vrijednost tih borbi i tih malih pobjeda ne određuje izborni pobjednik.
Zato biraj saborce.
Nađi ljude s kojima vrijedi nastaviti. Javi im se već danas. Ohrabrite jedni druge.
Nepravda nije razlog da odustaneš. Zbog nje si se, valjda, i pobunio.
A ovu zemlju još nismo izgubili.
Ali niko ti, rođače, ne garantuje da nećemo.