Genocid. Riječ koja se u posljednje vrijeme toliko često upotrebljava u političkom, kao i javnom diskursu. Riječ koja podjednako na svim nivoima različitosti lica i dijaloga gotovo bez izostanka izaziva žustre polemike. Riječ o kojoj svako ima (preizražen) stav. Riječ koja donosi presudu. Vrlo tešku. Riječ koja obiluje emocionalnim nabojem. Do te mjere da za nju čini se nije ni potrebno ikakvo znanje. Čini se svi znamo šta znači ta riječ. Genocid. Biće da se ona može čak i intuitivno spoznati. Najzad, to je Riječ kojom bi svaki vodeći političar bivših država koje su međusobno ratovale na ovim prostorima, htio presuditi suprotnoj strani
U predvečerje četrdesetpetogodišnjice početka studentske pobune u Beogradu, dobila sam neočekivano priznanje za svoje zasluge u slovenačkoj pobuni: neko je na našim prozorima iscrtao noću kukaste krstove, nešto uvreda i poveći falus kao označitelj cele poruke...
Mnoge Općine u našoj zemlji podsjećaju na jedan obiteljski dnevni boravak. Dođeš svojoj rodbini u goste i ostaneš malo duže. Prespavaš jednu noć, dvije, mjesec, dva i onda se to oduži na godine i godine. U ovom slučaju u Općini ti radi tata, mama, rođak, ti dođeš kod njega i tamo ostaneš. U bankama ista stvar, trgovine, trgovački centri, pekare, sportski tereni. Sve je to isto samo što je skala problema promjenjiva ili u boljem slučaju nemjerljiva.
Morova utopija ili za sve univerzalna etika? Determinacija piščevog idealističkog ubjeđenja ili demistifikacija sveopćih nakaradnih ljudskih vrijednosti? Više suroviji odgovor materijalistima međutim ne bi bio jedan ili drugi, već potpuna negacija njihovog ubjeđenja kroz prizmu duhovnog svjetonadzora.
U septembru prošle godine, u govoru koji sam držao na Fakultetu za međunarodne studije Univerziteta John Hopkins u Washingtonu, DC, govorio sam o sporosti političkog procesa ovdje u Bosni i Hercegovini, zapažajući da prečesto izgleda da se to kretanje može opisati kao “dva koraka naprijed, korak nazad”.
Priča prva ide ovako: Sestra Alisa je imala jedanaest godina, a Melisa šest. Meni je tada bilo trinaest.
Tog jutra otac i majka su nas probudili vičući da se brzo obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo niže. Onda me zaustavila grupa vojnika.
Meni je kad god odem iz Hrvatske najveća trauma vratiti se doma. Čim sam ušla u kuću uključila sam teve. Na ekranu Mima Simić, Lezba Nacionale. Lezba na Jutu? Kad je u Hrvatskoj izborna šutnja onda šansu na Hrvatskoj televiziji dobiju lezbe. Nije često ali čovjeka veseli. Mima mi je bila draga.
Moglo bi da se kaže da je Dodiku neophodniji Nikolić, nego Nikoliću Dodik. On ima mnogo više interesa da dobije podršku Beograda, ali je to do sada zloupotrebljavao, naplaćivao na sopstvenoj političkoj sceni remeteći normalizaciju odnosa sa Sarajevom. Taj komplikovani trougao trebalo bi drugačije da funkcioniše. Da Beograd uspostavi mnogo bolje odnose sa Sarajevom, a neka Dodik radi ono što on smatra da treba. Ovakav postaje neugodan saveznik Beograda.
Cijela koncepcija rada Balkan investment banke (BIB) imala je potpunu podršku režima na vlasti u RS.Vlada RS je posredstvom Investiciono razvojne banke RS (IRB RS) izdašno pomagala privilegovane režimske prijatelje, a to su između ostalih Vladimir Romanov vlasnik UKIO grupe, koja je većinski vlasnik Balkan investment banke, i Milenko Čičić vlasnik Kaldera Company d.o.o. Laktaši (Kaldera).