(Tekst je orginalno objavljen 11. juna 2013. godine)
Nedavne oslobađajuće presude triju optuženika
koji su ranih devedesetih bili na ključnim pozicijama u srpskoj vojsci i
tajnoj policiji naišle su na kritike od strane vodećih aktivista za
ljudska prava (Nataše Kandić, Vesne Teršelič, Mirsada Tokače, Refika
Hodžića, Sonje Biserko), novinara (Borisa Dežulovića, Dejana
Anastasijevića, Dženane Karup-Druško), istoričara (Dubravke Stojanović),
i ostalih koji su ranije podržavali rad suda. Sada oni iskazuju
žaljenje zbog, kako smatraju, profesionalnog i moralnog urušavanja
institucije.
U stvari, MSKJ je i dalje isti onaj sud kakav je bio pre pet ili
deset godina, kada je uživao podršku današnjih kritičara. Ono što se
promenilo su činjenična pitanja koja dolaze pred sud. Sticajem
okolnosti, pitanje za koje se moglo očekivati da će izazvati najviše
kontroverzi došlo je na dnevni red tek tokom poslednja četiri meseca.
To pitanje se odnosi na krivičnu odgovornost, ili odsustvo iste, na
strani vojnih oficira i predstavnika službe bezbednosti jedne države
(Srbije) za zločine počinjene u drugim državama (Bosni i Hercegovini
(BiH) i Hrvatskoj).
Žalbeno veće MKTJ je 28. februara 2013. godine, većinom od 4-1 glasa
oslobodilo bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, Momčila
Perišića, uz obrazloženje da dokazi ne potkrepljuju navod da je
Perišićeva pomoć srpskim snagama u BiH i Hrvatskoj bila konkretno
usmerena na izvršenje zločina iz optužnice. Potom je, 30. maja 2013.
godine, jedno pretresno veće tribunala oslobodilo Jovicu Stanišića,
bivšeg šefa srpske Službe državne bezbednosti, i Franka Simatovića,
ključnog operativca u Službi.
Za nekadašnje podržavace, a sada kritičare, nije zamislivo bilo koje
druge tumačenje dveju presuda osim onog da su nerazumne i nepravedne.
Pokušati da se kritičarima skrene pažnja na mogućnost da presude
izražavaju shvatanje prava od strane sudija – i samo to – znači izložiti
se oceni da ste naivni.
Kritičari su gotovo jednodušni u oceni da zlokobne sile stoje iza
(kako oni to vide) propadanja suda. Ono što se, prema tom tumačenju,
desilo je da su vodeće svetske sile postale svesne ograničenja koja MKTJ
postavlja u odnosu na način vođenja ratova i na pomaganje zaraćenih
strana, pa su odlučile da neutralizuju sklonost suda da veže ruke
vojskama i vladama.
Ključna osoba koja sprovodi agendu velikih sila, ili bar Sjedinjeniih
Američkih Država, je – navodno – Theodor Meron, Predsednik tribunala i
američki državljanin. Ostali sudije ga u tome prate.
U ovom članku, najpre ću pokušati da pokažem da je teško pomiriti
navedeno objašnjenje sa činjenicama i zdravim razumom. Potom ću proći
kroz raniju sudsku praksu MKTJ da bih pokazao da poslednje odluke
izražavaju nastojanje sudija da zadrže konzistentnost u tribunalovom
odlučivanju i, što je takođe važno, da obezbede poštovanje prava na
pravično suđenje. Napokon, ispitaću moguće razloge koji su doveli do
razlaza između tribunala i nekadašnjih podržavaoca, i pozabaviću se
mogućnošću pomirenja.
Theodor Meron, ‘negativac’
Nevladine organizacije, novinari, i univerzitetski profesori iz
regiona, koji su podržavali rad MKTJ, predstavljaju Theodora Merona kao
naročito mrsku osobu unutar tribunala. U ovome su kritičari potpomognuti
svojim istomišljenicima na Zapadu.
Primera ima isuviše da bi ih se pojedinačno navodilo. Samo
ilustracije radi: “[Č]ekalo [se] stotinama i više godina da se pojavi
jedan Meron koji je zločine u funkciji ratova ovjerio donoseći odluku
kojom se definitivno amnestiraju lideri od ratnih i drugih zločina.”
(Dženana Karup-Druško, urednica BH Dana (Sarajevo), u uredničkom komentaru objavljenom nakon oslobađajuće presude u predmetu Perišić).
U nekoj meri, fokus kritičara na Merona, kao Predsedika MKTJ,
prirodan je. Ali fokus je do te mere preteran i isključiv, kao da je
Meron jedini sudija tribunala, da to ne može da se objasni samo
pozicijom koju ovaj sudija zauzima. Meron je neko zahvaljujući kome
nedavne oslobađajuće presude dobijaju smisao.
Meron je američki državljanin. Stoga, kako Eric Gordy piše u komentaru objavljenom u listu New York Times,
“standard ‘konkretna usmerenost’ uveden je ove godine od strane
predsedavajućeg sudije Theodora Merona, Amerikanca”; i, “nema potrebe za
teorijom zavere da bi se objasnilo da sudije predstavljaju države koje
su ih nominovale za tribunal”.
Dženana Karup-Druško ističe u svom komentaru da je Theodor Meron
“Amerikanac jevrejskog porijekla”, i zaključuje da je, zahvaljujući
Meronu, “sada skoro nemoguće optužiti bilo kojeg komandanta NATO-a, ali i
ruske, ili izraelske vojske, recimo”.
U stvarnosti, neka se ne uvredi autor komentara u New York Times-u, nije
Meron taj ko je uveo koncept ‘konkretne usmerenosti’ u praksu
tribunala. Još 1999. godine je Žalbeno veće čiji Meron nije bio član
formulisalo taj standard u presudi Tadić. Sud je to prilikom izneo ovaj stav:
“Pomagač izvršava radnje konkretno usmerene na pomaganje,
ohrabrivanje ili davanje moralne podrške izvršenju nekog konkretnog
zločina (ubistva, istrebljenja, silovanja, mučenja, bezobzirnog
razaranja civilne imovine, itd.), i ta podrška bitno utiče na izvršenje
dela.”
Više kasnijih presuda MKTJ – uključujući presude Žalbenog veća u predmetima Kupreškić (2001), Vasiljević (2004), i Blagojević & Jokić (2007) – koristilo je ovaj standard. Specijalni sud za Sierra Leone takođe ga je koristio, u presudama Fofana & Kondewa (2007) i Sesay & drugi
(2009). Žalbeno veće Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu
koristilo je ‘konkretnu usmerenost’ u više presuda, uključujući Kalimanzira i Rukundo (obe donete 20. oktobra 2010. godine).
Prema tome, tvrdnja da je Theodor Meron uveo standard ‘konkretne
usmerenosti’ u sudsku praksu MKTJ, kako bi spasao Perišića i, ubuduće,
zvaničnike SAD (i Izraela), predstavlja plod mašte.
Doduše, tačno je da je Meron bio za to da se standard zadrži; no,
poštovanje presedana je ono što sudije, a posebno sudije iz
anglosaksonskog sistema prava, inače praktikuju. Nema potrebe za
političkim motivom da bi to činili.
U svakom slučaju, malo je verovatno da bi navodna transformacija suda
mogla biti nametnuta i orkestrirana od strane jednog čoveka. Kritičari,
pošto im to odgovara, ćutke prelaze preko činjenice da u MKTJ postoje
i drugi sudije, a ne samo Meron. Zašto bi ti sudije bili spremni da
kompromituju svoj integritet i nakaradno tumače pravo? Smislen odgovor
kritičara na ovo pitanje ne postoji.
U kratkoj raspravi, dobio sam odgovor jednog kritičara da neki sudije
Žalbenog veća ne obraćaju mnogo pažnje na predmete koji im dolaze na
stol. To bi trebalo da znači da im je Meron podmentuo standard o kom
nisu ni razmišljali.
U predmetu Perišić, međutim, dvoje od preostalih troje
sudija koji su glasali za oslobađanje optuženog napisali su sami ili
zajedno sa drugim sudijom odvojeno mišljenjo o ‘konkretnoj usmerenosti’;
tako imamo već najmanje tri sudije Žalbenog veća koji evidentno jesu promislili pitanje ‘konkretne usmerenosti’ a ipak su glasali za oslobađanje optuženog.
Prema tome, potrebno je alternativno objašnjenje za slaganje ostalih
sudija sa Meronom. Naišao sam na samo jedno takvo objašnjenje. U istom
onom komentaru objavljenom u New York Times-u, Eric Gordy piše:
“Nije potreban veliki napor da se uoči kakve bi implikacije presedani
iz predmeta poput ovog mogli imati na postupanje moćnih država u
državama kao što su Sirija ili Afganistan. Nešto od ovog rezonovanja bi
moglo da izgleda kao poziv pristalicama teorija zavera da tragaju za
mračnim silama koje stoje iza odluka od strane tribunala. Ali, nema
potrebe za teorijom zavere da bi se objasnilo da sudije predstavljaju
države koje su ih nominovale za tribunal […].”
Međutim, ako se pogleda kako sudije glasaju, ispostavlja se da, ako
išta, stvari stoje suprotno od onoga što Gordy sugeriše. Uz izuzetak
Merona, državljani moćnih država glasali su protiv
oslobađanja Perišića (sudija Liu Daquin, iz Kine), tj. protiv
oslobađanja Stanišića i Simatovića (sudija Michele Picard, iz
Francuske).
Sudije koji su glasali za oslobađanje dolaze, osim iz SAD, iz Malte,
Madagaskara, Senegala, Zimbabwea, i Holandije. Stoga bi teoriju zavere
trebalo modifkovati: ustvari su sudije iz malih država ti koji praktično
pozivaju generale iz moćnih država da zažmure na činjenje zločina, dok
se većina sudija iz moćnih država tome suprotstavlja.
Ako se skorašnju sudsku praksu MKTJ ne može objasniti teorijom po
kojoj američki sudija nameće nepravične pravne standarde lenjim ili
politizovanim sudijama, kako se ta praksa može objasniti?
Verujem da su pravni imperativi ono što pokreće sudije –
uključujući sudiju Merona. Ovakvom, trivijalnom, objašnjenju svakako
nedostaje drama koju nudi teorija zavere; prednost ovog objašnjenja je,
pak, u tome što ne deluje iščašeno.
In dubio pro reo (u slučaju sumnje, odlučiti u korist optuženog)
Nasuprot onome što kritičari tvrde, MKTJ je u nedavnim odlukama
primenio pravo u skladu sa presedanima samog suda. Zaključak do kog je
sud na kraju došao, da dokazi ne omogućavaju donošenje osuđujuće
presude, izraz su posebne prirode dvaju predmeta, a ne promene u primeni
prava od strane suda.
MKTJ je oduvek sledio princip da je zaključak na štetu optuženog moguće doneti samo ako je to jedini razuman
zaključak koji sledi iz izvedenih dokaza. Osuđujuću presudu sud može
izreći samo ako je odgovornost optuženog dokazana ‘van razumne sumnje’.
Većina kritičara zanemaruje ove osnovne postulate krivičnog prava,
što se može videti već iz toga što po pravilu kritikuju oslobađajuću
presudu pre no što su mogli da je pročitaju. Onaj ko bi ozbiljno uzimao
princip ‘van razumne sumnje’ svakako bi sačekao da vidi da li postoji
argumenti u presudi koji bi mogli da dovedu u pitanje odranije postojeće
uverenje da okrivljeni jeste kriv.
Ako bi oni koji sada oštro kritikuju MKTJ ostavili za trenutak po
strani svoje uverenje da postoji van-pravna agenda iza nedavnih
oslobađajućih presuda, onda bi morali da se zamisle pred činjenicom da
su četvoro sudija Žalbenog veća i jedan sudija pretresnog veća smatrali
da dokazi ne omogućavaju donošenje osuđujuće presude protiv Momčila
Perišića: ako toliko sudija ima sumnju, onda sumnja verovatno jeste
razumna, zar nije?
Čak su i neki od kritičara presude Stanišić & Simatović javno rekli da im presuda Perišić deluje razumno. Luka Mišetić, hrvatsko-američki advokat koji je branio Anta Gotovinu, nije video bilo šta kontroverzno u oslobađanju Perišića:
“Bi li itko stvarno kazao da sve zemlje koje šalju oružje pobunjenicima
u Siriji trebaju kazneno odgovarati ako sirijski pobunjenici počine
zločine tim oružjem?”, napravio je analogiju.
Takođe, britanski istoričar Attila Marko Hoare, poznat po neumornom
raskrinkavanju negiranja zločina koje su počinile snage bosanskih Srba, napisao je da “zaključci oba veća [u predmetu Perišić] mogu legitimno da se izvuku iz činjenica”.
Perišić: ‘Konkretna usmerenost’ nije ni nerazumna, ni nova
Procep između tribunala i ranijih podržavalaca otvorio se dramatično nakon donošenja presude Perišić.
Žalbeno veće nije moglo da, kao jedini razuman zaključak na osnovu
dokaza, zaključi da je pomoć koju je Perišić pružao srpskim snagama u
BiH i Hrvatskoj bila konkretno usmerena na izvršenje zločina.
Nekadašnji podržavaoci MKTJ očigledno smatraju vojsku bosanskih Srba
zločinačkom organizacijom, u smislu da je praktično sve što je vojska
činila bilo zločinačkog karaktera. Stoga, pružanje pomoći takvoj vojsci
je nužno ‘konkretno usmereno’ na izvršenje zločina.
Međutim, kako je to pokazalo detaljno istraživanje
Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, četiri petine srpskih
žrtava rata u BiH bili su borci; na bošnjačkoj strani, skoro polovina su
bili borci. Ove cifre pokazuju da vojska bosanskih Srba jeste često preduzimala vojne operacije protiv sutprostavljene strane. Takve vojne operacije nisu zločinačke po svojoj prirodi.
Treba takođe imati na umu da je Perišić optužen za pomaganje zločina
koji su izvršeni u periodu od avgusta 1993. do novembra 1995. godine.
Iako tokom tog perioda snage bosanskih Srba jesu činile i zločine, što
je kulminiralo genocidom u Srebrenici, period tokom koga su zločini
protiv ne-boraca predstavljali glavni modus operandi vojske
bosanskih Srba bio je već prošao. Najveći deo ‘etničkog čišćenja’ nesrba
dogodio se 1992. godine. Od 1993. do 1995. godine pomoć iz Beograda je,
po svoj prilici, korišćena prvenstveno u vojne svrhe.
Imalo bi se šta prigovoriti, sa aspekta jasnoće, načinu na koji je
MKTJ u dosadašnjoj praksi koristio ‘konkretnu usmerenost’ kao element
pomaganja. Tokom četrnaest godina korišćenja ovog koncepta, tribunal je
trebalo da jasnije razradi značenje i granice ovog koncepta.
Svejedno, ostaju validni razlozi za korišćenje tog standarda –
razlozi koje je Luka Mišetić jezgrovito izrazio u gorenavedenom citatu.
Takođe, ne može se osporavati da su kako MKTJ tako i ostali ad hoc tribunali koristili taj standard dobrano pre donošenja presude Perišić.
Preostali deo kritika na račun ‘konkretne usmerenosti’ može se
relativno lako odbaciti. Eric Gordy, čiji česti medijski istupi su mu
obezbedili često pominjanje u ovom tekstu, tvrdi da, da je ‘novi standard’ konkretne usmerenosti
bio korišćen u ranijim slučajevima, “nije jasno kako bi bilo ko mogao
da bude osuđen od strane Tribunala”. Gordy takođe tvrdi da ‘konkretna
usmerenost’ zahteva da tužioci putem pisanih dokaza dokažu izdavanje
direktnih instrukcija.
Ništa od ovoga ne stoji. Standard ‘konkretne usmerenosti’ nije nov i njegova primena od strane MKTJ jeste rezultirala osuđujućim presudama. Nije bilo potrebno da se prezentuju dokumenti kako bi se dokazala direktna usmerenost i tako dobila osuđujuća presuda.
U predmetu Vasiljević, Žalbeno veće je u presudi od 25. februara 2004. godine napisalo (u pasusu 135):
“Žalbeno veće zaključuje da su postupci žalioca bili usmereni
konkretno ka tome da potpomognu izvršenje ubistva i nehumanih dela, te
da je njegova pomoć bitno uticala na izvršenje tih krivičnih dela.
Žalbeno veće stoga proglašava žalioca krivim za pomaganje i podržavanje
ubistva (…).”
U skorijem primeru u kom je sud eksplicite uputio na ‘konkretnu
usmerenost’, Žalbeno veće je u maju 2007. godine potvrdilo osuđujuću
presudu protiv Dragana Jokića za pomaganje ubistva kao kršenje zakona i
običaja rata i ubistva, istrebljenja, i progona (persecution) kao zločina protiv čovečnosti, a u vezi zločina u Srebrenici.
Tačno je da je teže dokazati ‘konkretnu usmerenost’ u predmetima kao što su Perišić, ili Stanišić & Simatović, u kojima postoji manja ili nikakva blizina između optuženog i mesta zločina, nego u predmetima Vasiljević ili Blagojević & Jokić. To je, uostalom, razlog zašto su Perišić, Stanišić, i Simatović oslobođeni (poslednja dvojica nepravosnažnom presudom).
Ali stvarna tema onda nije napuštanje navodno drugačijih standarda
koje je tribunal primenjivao u svojim ‘dobrim’ danima, nego specifične
okolnosti dvaju najnovijih predmeta, tj. činjenica da su optuženi bili
zvaničnici jedne države, a oružani sukob se odvijao, i zločini su
činjeni, u drugoj.
Stanišić and Simatović: Kako dokazati zajednički zločinački poduhvat?
U presudi Stanišić & Simatović, centralno pitanje je da li su Stanišić i Simatović učestovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu (JCE – joint criminal enterprise),
čiji svrha je bila nasilno i trajno uklanjanje nesrba iz delova
Hrvatske i BiH. Drugo sporno pitanje odnosilo se na primenu koncepta
pomaganja. Konciznosti radi, na ovom drugom pitanju se neću zadržavati.
(Analiza predmeta Perišić dobrim delom je primenjiva i na Stanišić & Simatović).
Većina u veću koje je donelo prvostepenu presudu u predmetu Stanišić & Simatović
primenila je, implicite, metod koji sa sastoji u tome da pretpostavi da
JCE jeste postojao u Hrvatskoj i BiH, i da potom ispita da li su
Stanišić i Simatović u njemu učestovali. Sudije koji su bili u većini
zaključili su da, na osnovu izvedenih dokaza, dvojica optuženih nisu
učestovali u takvom poduhvatu.
Kao i u drugim sličnim predmetima, zaključivanje o navodnom učešću
optuženih u JCE ključno je zavisilo od njihovog mentalnog odnosa spram
zločina – njihove mens rea, u pravničkom vokabularu. Da bi lice bilo pripadnik JCE, mora imati nameru da izvrši zločin koji predstavlja svrhu JCE-a (obično je nasilno premeštanje civila taj zločin).
Za zaključak suda da je optuženi učestovao u JCE nije dovoljno da je on smatrao da postoji realna mogućnost (likelihood) da zločin bude počinjen. Potrebano je dokazati van razumne sumnje da je optuženi imao nameru da zločin bude izvršen. Ovo je nesporno mesto u pravnim pravilima o zajedničkom zločinačkom poduhvatu.
U onim slučajevima u kojima je MKTJ utvrdio postojanje namere za
učešće u JCE, sud je to učinio na osnovu analize postupaka i reči
optuženog. Ovo potonje se pokazuje naročito relevantnim tamo gde je
optuženi bio visoko pozicioniran u vojnoj, policijskoj, ili civilnoj
hijerarhiji. Pretresno veće u predmetu Stanišić & Simatović je takođe pribeglo ovakvoj analizi.
Dokaz namere na osnovu optuženikovih reči
Izjave koje je optuženi davao tokom rata mogu poslužiti kao direktan
dokaz zločinačke namere. Milan Martić, politički i vojni lider Srba u
Hrvatskoj u prvoj polovini devedesetih, manifestovao je svoju nameru
nasilnog i trajnog iseljavanja etničkih Hrvata kada je javno tvrdio da
daljnja koegzistencija srpskog i hrvatskog stanovništva “na našim –
srpskim teritorijama Srpske Autonomne Oblasti Krajina nije moguća”. U
obraćanju putem radija, Martić je isticao da ne može da garantuje
bezbednost Hrvatima na tom području. Uz to, Martić se javno u više
prilika protivio povratku izbeglih lica.
Slično tome, Milomir Stakić, ondašnji Predsednik Saveta za narodnu
odbranu i Kriznog štaba Prijedora (u Republici Srpskoj, BIH), javno je
promovisao odlazak nesrba iz Prijedora. U istupanjima u javnosti, Stakić
je pravdao raseljavanje, hvaleći doprinos njegovog Kriznog štaba lakšem
odlaska onih koji “žele da napuste” Prijedor – kao da su nesrbi imali
stvaran izbor između ostajanja i odlaska.
Još jedan primer: u slučaju Momčila Krajišnika, predsednika Skupštine
Republike Srpske tokom rata, pretresno veće MKTJ se oslonilo na dokaz
da je, tokom mirovnih pregovora u Ženevi, u periodu od 1992. do 1994.
godine, Krajišnik insistirao na etnički čistim srpskim područjima u BiH
kao preduslovu za mirovno rešenje. Zagovarao je etničko čišćenje
Sarajeva javno najavljujući, u avgustu 1994. godine, da će celo Sarajevo
pripasti Republici Srpskoj, i da će grad biti “u potpunosti srpski.
Muslimani će morati tražiti svoju prestonicu mimo Sarajeva, negde
drugo”.
Dan pre no što je MKTJ saopštio presudu Stanišić & Simatović,
jedno drugo pretresno veće suda osudilo je šestoricu bosanskih Hrvata
za učešće u JCE protiv bosanskih Muslimana. Najpoznatiji među njima,
Jadranko Prlić, prevashodno je postupcima manifestovao nameru učešća u
JCE, no i njegove su izjave, date tokom ratnog perioda, osnažile navode
tužilaštva.
Na primer, na sednici Hrvatskog vijeća odbrane, Prlić je izrazio
podršku zatvaranju bošnjačkih civila u logoru Heliodrom. Drugom
prilikom, Prlić je tražio podršku međunarodne zajednice za stvaranje
tranzitnih centara za one od Muslimana zatočenih u Heliodromu koji “žele
da napuste” BiH.
Slučaj Stanišića i Simatovića je različit, jer dvojica optuženih nisu
davali izjave iz kojih sledi zaključak da su imali nameru da doprinesu
nasilnom i trajnom raseljavanju nesrba, ili progonu (persecution)
istih. Najdalje dokle je jedan od optuženih otišao u približavanju
izjavi koja bi izrazila zločinačku nameru bile su Stanišićeve reči u
telefonskom razgovoru 22. januara 1992. godine sa Radovanom Karadžićem,
liderom bosanskih Srba, o situaciji u Hrvatskoj.
Tokom razgovora, do kog je došlo u periodu nakon što su glavne vojne
operacije u Hrvatskoj uglavnom okončane, Karadžić je rekao da “uz
fleksibilnost i dobre namere [Hrvati i Srbi u Hrvatskoj] mogli bi da
reše svoja neslaganja. U suprotnom, sledi im trideset godina mučenja. Sa
Plavim šlemovima, razmiricama, raznim stvarima …”. Potom je Stanišić
rekao: “Sa ubijanjem”, i nastavio: “Ne. Moraćemo da ih poguramo da dođu u
Beograd, znaš! […] Nema ništa drugo što bismo mogli da uradimo. […] Ili
ćemo ih potpuno istrebiti pa da vidimo gde ćemo stići.” Karadžić se
složio. Stanišić je onda dodao: “Ne, ako to žele, to će i dobiti. Imaće
totalni rat. […] Bolje je to uraditi kao pristojni ljudi” (prevod dela
iz engleskog teksta presude, pasus 2307).
Većina u pretresnom veću je pridala poseban značaj završetku
razgovora (“Bolje je to uraditi kao pristojni ljudi”). Prihvatajući da
osoba koja kaže “Bolje je to uraditi kao pristojni ljudi” možda nema
nameru istrebljenja, većina je rezonovala na sličan način kako su to
činila ostala veća tribunala koja su se suočavala sa ambivalentnim
izjavama.
Na suđenju Ante Gotovini i ostalima, pretresno veće nije prihvatilo
da se izjava pokojnog Predsednika Hrvatske, Franje Tuđmana, da “na
nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu”
odnosi na srpske civie, a ne na srpske vojne snage u Hrvatskoj (presuda od 15. aprila 2011. godine).
Slično tome, Žalbeno veće je u predmetu Radislav Krstić
(genocid u Srebrenici) zauzelo stav da je značenje reči “ima još 3.500
‘paketa’ koje moram da razdijelim, a nemam rješenja” nedovoljno jasno da
bi se zaključilo da je jedino razumno tumačenje reči “razdeliti” to da
znači ‘ubiti’ (presuda od 19. aprila 2004. godine).
Dokaz o nameri direktno iz postupaka optuženih
Namera optuženog da učestvuje u ostvarenju zajedničke zločinačke
svrhe može se, osim iz reči koje je optuženi izgovorio, direktno izvesti
i iz njegovih postupaka. Ovo je slučaj kada je postupanje optuženog
samo po sebi kažnjivo. Tribunal je bio u prilici da u nekim drugim
predmetima izvede takav zaključak, ali ne i u predmetu Stanišić & Simatović.
Jadranko Prlić, lider bosanskih Hrvata koji je nepravosnažno
proglašen krivim 29. maja 2013. godine, bio je uključen u blokiranje
snabdevanja vodom i slanja humanitarne pomoći Bošnjacima u Istočnom
Mostaru. Prlić je, osim toga, potpisao dokument kojim je uspostavljen
zatvorenički logor Gabela, sa svrhom zatvaranja muškaraca-Bošnjaka,
uključujući maloletnike i druge kategorije civila.
Slično tome, osnivanje zatvoreničkih logora na osnovu odluke Kriznog
štaba Prijedora predstavljalo je jedan od osnova za zaključak tribunala
da je Milomir Stakić, u relevantno vreme načelnik Kriznog štaba, imao
nameru da nesrbi iz tog područja budu izloženi progonu (persecution).
U predmetu Stanišić & Simatović, tužilaštvo nije ni
tvrdilo da je Stanišić preduzeo radnje iz kojih bi direktno mogao da se
izvede zaključak o zločinačkoj nameri. U odnosu na Franka Simatovića,
tužilaštvo jeste tvrdilo da je optuženi u tri navrata svojim postupcima
direktno iskazao nameru prinudnog iseljavanja nesrba. Međutim, većina u
veću je zaključila da kod dva od ta tri slučaja (događaji u Lovincu i
Skelanima) nije bilo dokaza da je počinjen ratni zločin, u trećem
slučaju – napadu na VukovarVukovar – veće je iznelo više razloga zbog
kojih zaključak o zločinačkoj nameri nije moguće izvesti.
Dokaz o nameri indirektno iz postupaka optuženih
Gornje poređenje ostalih JCE predmeta sa predmetom Stanišić & Simatović
pokazuje da je potonji specifičan po tome koliko je bilo teško izvesti
zaključak o nameri optuženih da učestvuju u JCE. Uobičajeni način
dokazivanja takve namere pokazali su se nedovoljnim, pa je sud ispitao
da li je nameru moguće utvrditi indirektno: iz onih postupaka
optuženih koji sami po sebi nisu kažnjivi (formiranje, finansiranje,
obučavanje, i naoružavanje oružanih formacija, ili podržavanje njihovog
uključivanja u konkretne operacije).
Kompleksna analiza od strane suda proteže se na više desetina strana.
U suštini, ono što je sud zaključio je da, tamo gde postoje dokazi da
je optuženi bio uključen u finansiranje, obučavanje, i druge oblike
podrške snagama koje su – uz preduzimanje vojnih operacija – počinile i
ratne zločine, takvi dokazi nisu sami po sebi dovoljni za zaključak da
je optuženi imao nameru proterivanja nesrba kao jedini razuman zaključak na osnovu izvedenih dokaza.
Kao što je sudija Orie naglasio u izdvojenom mišljenju u presudi, neophodni mens rea za učešće u JCE je namera – optuženi su morali da nameravaju
da većina nesrba bude nasilno i trajno uklonjena iz znatnog dela
Hrvatske i BiH. Ako su Stanišić i Simatović samo “bili svesni realne
mogućnosti (likelihood) da zločini budu počinjeni u operacijama
koje su podržavali i bili su indiferentni u odnosu na to počinjenje”,
to nije dovoljno za zaključak o postojanju namere.
Formulacija pravnog standarda od strane Orie-ija je tačna.
Istovremeno, reč je o standardu kog je lako izgubiti iz vida, naročito
ako su, kao u predmetu Stanišić & Simatović, optuženi bili
povezani sa grupom brutalnih pojedinaca – od Predsednika Srbije
Slobodana Miloševića do vodećih članova ‘Crvenih beretki’, specijalne
jedinice formirane pod okriljem Službe državne bezbednosti – kojoj je
teško naći pandan.
Može li pukotina u odnosu sa MKTJ biti prevaziđena?
Za veći deo odskorašnjih pripadnika kruga kritičara MKTJ nije
verovatno da će ponovo steći poverenje u tribunal. Sadašnja pukotina u
odnosima izražava stvarnu razliku u pristupu pitanju odgovornosti od
strane krivičnog suda, s jedne strane, i nevladinih organizacija (NVO) i
ostalih aktivista, s druge.
U prošlosti, ta razlika nije dovodila do većeg sukoba zato što je, u
većini slučajeva, sud izricao osuđujuće presude. Ali sada, nakon serije
oslobađajućih presuda, tribunal je prešao Rubikon.
Kada je moguće razumno tumačenje činjenica u korist optuženog,
krivični sud se uzdržava od donošenja odluke protiv njega. NVO imaju
tendencije da se pridržavaju drugačijeg principa: u slučaju sumnje, one
biraju tumačenje protiv zvaničnika vlasti, naročito ako ovog odlikuju odbojne izjave, gard, ili poznanstva.
Neretko, u vansudskom kontekstu, ovaj pristup jeste adekvatan, jer bi
drugačiji, tj. naglašeno oprezan pristup paralisao NVO i u onim
slučajevima u kojima jeste važno da se glasno govori, kako se
vlastima ne bi omogućilo da se olako izvuku sa kršenjem prava. Krivični
sud, međutim, može sebi priuštiti samo grešku u pravcu ‘prevelikog’
opreza – kako nevina osoba ne bi bila osuđena.
Još jedan element aktivističkog DNK dovodi u pitanje mogućnost
skladnog odnosa sa neaktivističkim sudom. U post-konfliktnom okruženju,
kao što je ono na području bivše Jugoslavije, NVO nemaju mnogo izbora
nego da drže stranu žrtava kada postoji neslaganje između suda i žrtava.
Oslobađanje optuženih je obično momenat kada se žrtve osećaju
iznevereno, i malo je verovatno da bi se u takvoj situaciji NVO za
ljudska prava stavile na stranu suda.
Još jedan izvor iz kog sukob može uvek iznova da isrksne odnosi se na
simbolički značaj oslobađajućih presuda. Kritičari (pogrešno) veruju da
bez nalaza o krivičnoj odgovornosti konkretnog optuženog ostatak
presude ne podržava njihove tvrdnje o političkoj ili moralnoj
odgovornosti za rat, na strani države u čije ime je optuženi delovao.
Tako, prema Sonji Biserko, dugogodišnjoj predsednici Helsinškog komiteta za ljudska prava u Srbiji, presuda Stanišić & Simatović “ide na ruku” tezi da Srbija nije bila u ratu. Nataša Kandić smatra
da tribunal sada “oslobađa državu Srbiju odgovornosti, i uspostavlja
tumačenje da su zajednice, odnosno njihovi predstavnici, izazvali rat i
počinili ono što se u njemu desilo”. Refik Hodžić, iz Međunarodnog
centra za tranzicionu pravdu, piše na Facebook-u da, prema nedavnim
presudama MKTJ, “Srbija se nije miješala” u prekogranične zločine.
U stvarnosti, presude u predmetima Perišić i Stanišić & Simatović, ako išta, pružaju obilje materijala za tezu da Srbija jeste bila
duboko involvirana u ratove i izvršenje ratnih zločina. Međutim,
kritičari mešaju krivičnu odgovornost konkretnih pojedinaca, s jedne
strane, i političku i moralnu odgovornost države, s druge. Otuda
frustracija tribunalom.
Osnovne istine do kojih su aktivisti došli u odnosu na pitanje
odgovornosti pojedinaca i država u ratovima na području bivše
Jugoslavije, poodavno su stekle status neupitnih. Naročito ako su
“pravne finese” to što stoji na putu aktivistima, oni nemaju želju da
saslušaju i da, možda, podvrgnu svoja snažna ubeđenja proveri.
Bogdan Ivanišević je advokat iz Beograda.
Tekst je preuzet sa Balkan Insight