Ako bi sutra došlo do ozbiljnog poremećaja u snabdijevanju hranom, energentima ili osnovnim životnim potrepštinama, jedno od ključnih pitanja bilo bi koliko dugo Bosna i Hercegovina može odgovoriti na takvu krizu.
Odgovor na to pitanje godinama ostaje nepoznat. Bosna i Hercegovina nema jedinstvene državne robne rezerve, već su one podijeljene između entiteta. U Federaciji BiH podaci o rezervama proglašeni su državnom tajnom, pa javnost nema uvid u stvarne količine i kapacitete kojima sistem raspolaže. Poznato je da su namijenjene uglavnom za kratkotrajne intervencije na tržištu.
U Republici Srpskoj klasični sistem robnih rezervi kakav je ranije postojao više ne funkcioniše nakon problema sa nekadašnjom Republičkom direkcijom za robne rezerve, pa se u kriznim situacijama pribjegava interventnim nabavkama.
Upravo ovakav sistem u svom radu analizira ekonomista Draško Aćimović, (čitajte ovdje) koji predlaže model za prevazilaženje dugogodišnje krize robnih rezervi u Bosni i Hercegovini.
Suština Aćimovićevog rada jeste da problem strateških rezervi u Bosni i Hercegovini ne vidi samo kao pitanje količine robe koja se nalazi u skladištima, već kao pitanje organizacije sistema koji mora funkcionisati u kriznim okolnostima. Iskustva pandemije, poremećaja u lancima snabdijevanja, rasta cijena energenata i posljedica rata u Ukrajini pokazala su da države moraju imati unaprijed pripremljene mehanizme za brzu nabavku, kontrolu i distribuciju ključnih proizvoda. Prema Aćimoviću, najveća slabost postojećeg sistema u BiH jeste nedostatak efikasnog mehanizma koordinacije između različitih nivoa vlasti. Zbog složene institucionalne strukture, u kriznim situacijama može doći do usporenog donošenja odluka i otežane saradnje između nadležnih institucija.
Kao rješenje, autor predlaže IELIC model (Inter-Entity Legal Institute for Coordination and Joint Public Procurement) – pravni okvir koji bi omogućio institucijama različitih nivoa vlasti da unaprijed definišu način saradnje, razmjenjuju informacije i zajednički djeluju u kriznim situacijama. Cilj modela nije stvaranje nove centralne institucije, već bolje povezivanje postojećih struktura kroz jasna pravila, odgovornosti i procedure.
Pored institucionalne koordinacije, Aćimović u model uključuje i međunarodnu saradnju, ulogu diplomatske mreže, savremene tehnologije za praćenje i kontrolu rezervi, kao i finansijske mehanizme koji bi omogućili sigurnije i brže krizne nabavke. Glavna poruka rada jeste da sigurnost snabdijevanja u krizama ne zavisi samo od količine rezervi, već od sposobnosti države da brzo organizuje, koordinira i upravlja cijelim sistemom.
Transparentnost ostaje jedno od ključnih pitanja
Na slabosti postojećeg sistema ukazuje i Aleksandar Savić, diplomirani inženjer logistike, koji smatra da je najveći problem nedostatak transparentnosti. „Smatram da je javnost veoma loše obaviještena o stvarnom stanju robnih rezervi u Republici Srpskoj. Upravo nedostatak transparentnih informacija stvara dodatnu sumnju i nepovjerenje“, rekao je Savić. Prema njegovim riječima, bez dostupnih podataka teško je procijeniti da li sistem funkcioniše ili su njegovi kapaciteti nedovoljni. „Postavlja se opravdano pitanje da li javnost nije dovoljno informisana zato što sistem ne funkcioniše kako bi trebalo ili zato što robne rezerve u stvarnosti praktično ne postoje u mjeri u kojoj bi trebalo da postoje“, kaže Savić.
On upozorava da problem nije samo u količini robe: „Došlo je do ozbiljnog zastoja u procesu koji obuhvata nabavku, skladištenje, upravljanje i protok robnih rezervi. Kada sistem koji treba da obezbijedi stabilnost u kriznim situacijama prestane da funkcioniše, problem je mnogo dublji od pojedinačnih propusta“.
Logistika odlučuje da li rezerva zaista postoji
Prema njegovim riječima, sama činjenica da roba postoji u skladištu nije dovoljna.
„Bez dobro organizovanog logističkog sistema kompletan transportni i distributivni proces ostaje prepušten improvizaciji. To dovodi do većih troškova, gubitka vremena i smanjenja povjerenja građana“, kaže Savić. U ozbiljno organizovanim državama postoje jasni protokoli koji određuju ko aktivira rezerve, u kojim situacijama se koriste i kako roba dolazi do stanovništva. „Kod nas ostaje nejasno da li takav sistem u praksi funkcioniše ili se odluke donose tek onda kada problem već nastane“, navodi on.
Upravo taj dio sistema Aćimovićev model pokušava riješiti kroz jasniju koordinaciju institucija i preciznije procedure. Strateške rezerve u razvijenim državama obuhvataju proizvode važne za osnovno funkcionisanje društva, od žitarica i hrane dugog roka trajanja do goriva, medicinskih zaliha i drugih ključnih resursa.
Ipak, sama količina robe ne određuje snagu sistema. Važno je koliko brzo institucije mogu reagovati kada nastupi problem. Pitanje koje ostaje jeste da li će Bosna i Hercegovina izgraditi funkcionalan sistem prije naredne velike krize ili će ponovo reagovati tek kada problem već nastupi.