Da u žuč umočim pero, pa da ispišem nekoliko redova u terapeutske svrhe. Ovo bi mogao biti odgovor na pitanja koje si svakodnevno postavljam: čemu trud, čemu nerviranje zbog stanja u kulturi, čemu pisanje? I zaista, ukoliko bih prestao da stvaram, priznao bih poraz i položio bih oružje pred najezdom hordi kojima su kultura i umjetnost pojmovi van ovoga svijeta. Vjerujem da i drugi ljudi i umjetnici kojima je stalo do ovakvih vrijednosti razmišljaju na sličan način. Mada, sve češće me obuzimaju strah i nemoć kada ulovim samoga sebe kako promišljam o razlici između Nula i Ništa, kada shvatim da mi je stvarnost postala harmsovska, a glad realna prijetnja. Danil Ivanovič je to plastično opisao još 1937. godine:
„Ovako nastaje glad.
Jutrom se budiš oran,
Zatim počinje slabost,
Zatim počinje čamotinja;
Zatim nastupa gubljenje
Moći čistog razuma –
Zatim nastupa spokojstvo,
A onda nastupa užas.“
No i pored svega, Harms je nastavio sa pisanjem, do samog kraja. Nadam se da ću i ja ponoviti takav podvig, bez namjere, dabome, da se poredim sa velikim proučavaocem ljudske gluposti
Pored harmsovskih, moja (naša!) svakodnevica obojena je i bojama jednog dobro nam poznatog stripa. Naime, da su me Luciano Secchi (alijas Max Bunker) i Roberto Raviola (Magnus) kojim slučajem upoznali u fazi u kojoj se nalazim već neko vrijeme, smatrali bi me idealnim kandidatom za nekog od likova iz Alana Forda. Znate već – izlizana garderoba prepuna zakrpa, šuplji zub, dugme umjesto kovanice, ogrizak od jabuke koji ispada iz džepa, rupe na đonovima, simfonijsko zavijanje crijeva… Da se razumijemo, problem nije što je tamo neki B.B. u toj fazi, nego što su u takvoj situaciji brojna udruženja i institucije kulture, časopisi za nauku, umjetnost i kulturu, festivali, te na koncu, porodice i društvo u cjelini. Problem je u tome što imamo nebrojene Gervasiuse Twinkleminklesone (čitaj: Debele Šefove) koji odlučuju o stvarima kojima ne bi trebalo ni da se približe, Superhike (Superhikove!) koji se svojski trude da ispune poznati moto, tj. da otimaju od siromašnih i da daju bogatima, Gumiflekse koji, tako bezlični, mijenjaju stranačke boje i fotelje kao od šale, razne Frit i Frut likove (pione i orangutane) što provode u djelo zamisli onih Gervasiusa…
Bez obzira da li ste dobro upoznati sa djelima Harmsa ili Maxa i Magnusa, pogledajte oko sebe i uvidjećete da živimo apsurd, da smo postali junaci stripa kojem smo se nekada slatko smijali. Ali, kada se uđe u harmsovsko-alanfordovsku fazu, malo je toga smiješno. Nadajmo se da je sve ovo, ipak, zaista samo faza. I ne zaboravimo da se treba zalagati da se ona što prije završi. Zbog svih nas i onih što će doći. U međuvremenu, umjesto čuvenih citata, preporučujem neke naslove izdanja Alana Forda: „Sumnjiv posao“, „Trio socijalne pomoći“, „Najcrnja kronika“, „Veliki biznis“, „Daj daj daj“, „Banda propalica“, „Ucviljeni diktator“, „Cirkus“, „Kriminal“, „Varalice“, „Pljačkaš“, „(Ne)glasajte za Notaxa“… Uz napomenu da je izbor naslova potpuno nasumičan.