Koliko će svih tih evropskih lowcostera, Volfganga i Gertruda,
Ištvana i Rozika, ostaviti svoje turističke stope utisnute u vruć asfalt
kolodvora u lovu na suvenire i uspomene kojima će ispuniti svoje
preparirane živote?
Prvo zato što je njihov brod znatno jeftiniji a drugo zato što se
zove Regina della Pace, dakle italijanski je, i za sporazumijevanje na
njemu nije neophodno govoriti strani jezik.
Na brodu, nakon ukrcaja, Frančeska i Đuzepu dočekalo je iznenađenje:
posadi je italijanski bio strani jezik, jer su je mahom činili
istočnjaci. Melodične fraze izgovarali su tvrdo, pojačavajući tvrdoću
pretjeranom revnošću. Đuzepe i Frančeska doživjeli su to kao izdaju i
prevaru: zašto pored toliko potomaka Marka Pola na biroima za
nezaposlene na domaćem brodu rade stranci, čulo se gunđanje potomaka
Benita Musolinija.
Nije ga stišalo ni saznanje da brod kompanije registrovane na Malti
uopšte nije domaći brod; zašto onda ne plovi između Valete i Tripolija?
Frančesko i Đuzepa nisu sebe doživljavali kao patriote; osim što su
italijanski jezik smatrali za najljepši, a italijansku kuhinju za
najbolju, i što su još uvijek s vremena na vrijeme eure preračunavali u
lire, Berluskonija su ipak poštovali manje od Pape. Ali negdje najzad
treba postaviti granicu: gdje je Italija, ako ključeve sv. Petra drži
južnoamerikanac, a kormilo Regine della Pace azijac?
Jedno je, urbi et orbi, biti jednak sa svima koji su isti u vjeri, a
sasvim drugo biti jednak sa svima koji su različiti po rođenju. Pruži
im danas prst, sutra će ti zavrtati ruku. Dođu na splavovima, onda te
legitimišu na brodovima.
Tjeskoba se nije smanjila ni u malenoj brodskoj kabini, s dva
kreveta na sprat. Frančeska i Đuzepe otkrili su da LowCost ima svoju
cijenu: uski kreveti s poderanom posteljinom, debeli slojevi farbe na
hrđom oboljelom metalu, klimave vješalice na masnom zidu…
Ni šetnja lavirintima hodnika nije pomogla. U praznom restoranu
zabranjeno je jesti svoju hranu. Od četiri toaleta u funkciji je samo
jedan, i taj čini se začepljen. Sliku na televizorima ne prati ton.
Cijeli brod ličio bi na neki ploveći kloster, da nije u njemu pored
kapele i kasino, u kojem slot-mašine sijaju kao vitraži u mraku.
Drvo neznanja
Frančesko i Đuzepa vraćaju se u svoju kabinu (ispod razine mora?) s
krevetima kao pretincima u porodičnoj grobnici. Žvaću svoje sendviče i
slušaju kako brujanje snažnih motora zaglušuje zujanje slabe
ventilacije. Sparina pojačava miris mortadele.
Koliko će takvih parova sutra izmiljeti iz svojih ćelija na
privremenu slobodu u trajanju godišnjeg odmora? Koliko će tih Volfganga i
Gertruda, Ištvana i Rozika, Jaceka i Dorota, Žan-Žakova i Ana-Marija,
Hrvoja i Zdenki, Dirkova i Aneliz, Davida i Rebeki, Edvarda i Pamela,
Dijega i Dolores, Šejmusa i Megi, Olofa i Ingrid, koliko će svih tih
evropskih lowcostera ostaviti svoje turističke stope utisnute u vruć
asfalt kolodvora, luka i terminala, u lovu na suvenire i uspomene kojima
će ispuniti svoje preparirane živote?
Koliko njih će jesti halapljivo sa drveta neznanja, vjerujući da se
hodočašćem (Gospi ili Monalizi, svejedno) duh može ispuniti jednako kao i
crijeva mekinjama? Koliko će ih žvakati ćevape i pite, uživajući u
jeftinom gostoprimstvu egzotičnih domorodaca, ne osjećajući prema njima
egalite i fraternite? Jer su egalite i fraternite stvar nacionalna i
državna, zapadna i evropska, a ne stvar ljudska i čovječanska. Svi ljudi
su jednaki ali tek pošto se rode jednakiji.
U turističkoj sezoni, kao u danima karnevala, izmiješaju se svi sa
svima, svi se pod nasmijanim maskama grle, ljube i bratime, mrijeste
svoj multikulturalni optimizam kao lososi i jegulje, ali onda otkuca
ponoć holideju i svi se vraćaju svoji na svoje, bez griže savjesti
podozrivi prema žutima, tamnoputima, prljavima i pocijepanim,
nepoznatim, tuđim, stranim, kao da nisu svi komšije u suterenu Titanika.
Realno, može li drugačije savjest kojoj je moralno ogledalo mušebak na ispovjedaonici?
Tekst preuzet sa portala Deutsche Welle