Ulicom se kretala masa demonstranata. Lopovi, lopovi, vikali su, a na transparentima je pisalo Ne damo Ljutu, Fabrike radnicima, I bebe su ljudi, Sudije, lopovi...
„Ujmeoca, isina, iduva…“ Mama je skriknila: „Ma šta to govoriš, klipsone?! Šta to imaš u glavi ako se moš sa muškim ljubit u usta?!“ Ja sam rekao: „Imam jezik!“
Tata je okrenijo se oko sebe i arlauknijo je: „Poasti krv irudovu! Jebešmi mater ako ja to mogu podnit!“ Mama je stavila ruku priko usta i zastenjala je: „Koji užas, jebate! Sin mi se žvali sa najboljim prijateljem!“ Tata je rekao: „Ja ću se sad izrigat na licu mista!
Ima stoga neke daleke, nama nejasne i neobjašnjive, ali divne svemirske pravde, kad strašnoj, mrkoj Hrvatskoj vremešni, veseli Škoti u suknjicama usred Zagreba pokažu ne samo da i patriotizam može biti vedar, nasmijan i čovjekoljubiv, već da takav može i pobijediti. Ne, doduše, odveć često: zapravo samo onda kad je to rezultatski upravo veličanstveno nevažno. Samo onda, dakle, kad - mora.
Naravno, nikada nisam stvarno verovao da će se to dogoditi. Da ću ostariti, mislim. Znao sam šta predstoji, video sam dokaze na svojim prijateljima i rođacima, ali i pored toga sam se pravio da starenje nema nikakve veze sa mnom. Čak i kad mi ljudi čestitaju 75. rođendan, to mi ne zvuči normalno. Neko se negde usput, ili oni ili ja, sigurno zabrojao. Naravno, bolje je znati istinu nego se obmanjivati, ali ko još želi da svakog jutra pogleda istini u oči?
Ulični protesti i rastuća solidarnost građana BiH u borbi za osnovna prava predstavljaju stvaranje svojevrsne slobodne teritorije u ovoj okupiranoj zemlji. Stvaraju je građani kojima je dosta dimnih zavjesa od mržnje i straha iza kojih politička elita nesmetano pljačka, pustoši, i ubrzano gura zemlju unazad ka socijalnim nemirima i, dugoročno, nekoj formi obnove sukoba.
Pederi su danas u većini zemalja nemoćna manjina a u ljudskoj je prirodi kinjiti nemoćne. Parade pod kontrolom vojske i policije neće im puno pomoći. One uglavnom služe promociji moćnika koji s njima stupaju sigurni da im nitko kamenom neće razvaliti glavu. Da misle da za to postoji i najmanja šansa Pusićka ne bi otišla na paradu u Split a Milanovićka ne bi paradirala u Zagrebu.
Stvar deluje jednostavno: kada čitalac plaća informaciju, medij nema potrebu da se oslanja na bilo koji drugi izbor prihoda, što dalje znači da ne postoji niko koji bi mogao da diktira šta će taj medij i kako pisati. Nezavisnost u finansijskom i političkom smislu prednost je koju su mnogi francuski čitaoci bili spremni da plate. Zato na Mediapartu neće zateći kopi-pejstovane agencijske vesti koje imaju i svi drugi mediji, već priče koje se bave ozbiljnim političko-ekonomsko-socijalnim problemima kojima se ostali mediji ne bave ili bar to ne čine na način kako to radi Mediapart.
Ispred ove zgrade stajalo je pedesetogodišnje kestenovo drvo, koje je srećom još uvek tamo. Pedeset sedme godine, opština je donela odluku da se to drvo poseče kako bi se proširila ulica. Drski birokrati i autoritarni gradski funkcioneri ignorisali su negodovanje komšiluka. Kada je došlo vreme da se drvo iseče, naša porodica je provela čitav dan i noć na ulici, smenjujući se na straži. Na taj način nismo samo štitili naše drvo, nego smo stvarali i zajedničko sećanje, koje čitava porodica rado pamti i koje nas sve povezuje.
Eto zašto ne može postojati ujednačena i validna definicija života. Ali može nešto drugo. Može se pomjeriti ona granica na kojoj se dodiruju i prožimaju mladost i zrelo doba, odnosno zrelo doba i starost. I njihove brojne, jedva primjetne međunijanse. U skladu s tim mijenjaju se i dominantni stereotipi. Nekada je štap bio vodeći simbol starosti. Danas su to – teretana, botoks, estetska hirurgija, planinarenje, čudotvorne kreme...