Učili su nas da je uvek bolji vrabac u ruci nego golub na grani pa smo, hteli ne hteli, prihvatali retoriku i kulturu siromaštva koje ne sme i ne ume da reskira i koje je, zaodenuto lažnom i licemernom romantikom da bogataši umiru sami i nesrećni, a da siromašak može da bude zadovoljan u kolibi, formiralo poseban mentalitet.
Pa koje smo mi kurate sreće, to je neopjevano! Da nismo, Saša Radulović bi bio ministar u Vladi Federacije. Dobro, može i ministar u Vladi Republike Srpske. Ili, zašto ne, član Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Čitala sam, živite u skromnom stanu, vozite se u krntiji. O, kako biste se začudili u čemu se voze naši političari, bankari, svećenici i ostali mafijaši. Audiji, džipovi, mercedesi…Svi oni vjerojatno o vama misle da ste, oprostite mi na izrazu, glupan koji vjeruje u carstvo nebesko i Božju strijelu koja će ubiti sve koji ljudima čine zlo.
Iako je ljubav temeljno obeležje odnosa roditelja prema detetu, naivno je očekivati da će ovaj odnos uvek biti idiličan, pun razumevanja, kreativnosti, igre i zadovoljstva. Razlog je ugrađeni, arhetipski sukob detetovih i roditeljevih želja – primalni sukob deteta i roditelja. To je sukob onoga što dete želi da radi i onoga što roditelj želi da dete radi. Ovaj sukob dve volje posledica je sudara bioloških nagona koji upravljaju detetom i pravila ljudskog društva koje nameće roditelj.
Nedavno je u Bihaću gorjela bolnica. I izgorjela. I? I ništa, izgorjela i to je to. Nedavno su po Hercegovini gorjele munike. I izgorjele. I? I ništa, šta više dosađujete s tim pitanjem.
U subotu cijela je Europa obilježila Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Sve javne televizije u regiji imale su specijalne emisije. U Beogradu, Berlinu i Beču, širom europske Europe, održavani su koncerti. Hrvatska televizija tog je dana izvještavala o domoljubnim aktivnostima predsjednika Generalskog zbora Marinka Krešića, čovjeka koji je odavao počast na sahrani zapovjednika Jasenovca, ratnoga zločinca Dinka Šakića, koji je na odru ležao u ustaškoj uniformi.
Svako je čuđenje – od onog Vidoševićeva koji je, tada još sa šeretskim osmijehom na licu, bubnuo ono o “mužu koji posljednji dozna“ pa do “čuđenja” njegovih suradnika i “javnosti“ – ne samo lažno, već duboko licemjerno i, ako ćete, uvredljivo. Niste znali? Živjeli ste ko tri majmuna koja ne čuju, ne vide i ne govore o zlu oko sebe? Ma gle k....!
Sve se tu odavno shvatilo: monopol nad nacionalnim svetinjama od prvorazredne je političke važnosti, a nacionalizam kao politička religija i nije ništa drugo nego kontinuirano održavanje borbene gotovosti, neprestana hajka na inovjerce i sve malobrojnije nacionalne heretike. Međutim, sada se radi i o borbi za više činove u redovima svećenstva.
Ima neke gole istine u onome o čemu se nedavno začuđeno zapitala Nives Celzijus u “Globusu” 27. IX. 2013. – naime: “Zašto književna elita smatra da je vrednije književno djelo zbirka nekih nerazumljivih pjesama koju kupi stotinjak ljudi (obitelj i prijatelji) i pročita pokoji kritičar, nego uzbudljivo, čitko erotsko štivo pisano srcem koje obara sve rekorde čitanosti u Hrvata?”