Svakako, ne bi bilo ni loše, ni nepravedno, da i ovi ostali, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, iskuse popis stanovništva Bosne i Hercegovine na kojemu bi, jebiga, bili zavedeni kao "ostali". A što se Arapa, Rusa i Amerikanaca tiče, možda će tek tada, kad arapski naftaši nasele Bosnu, a ruski i američki Hercegovinu, svijet shvatiti kako ta zemlja funkcionira. I kako to - to dakle kako funkcionira - u stvarnosti ne funkcionira.
U naletu inspiracije zapisujem u mislima: još nije osnovan gori grad od ovoga, niti ga možeš izmisliti. Njegovi stanovnici ga savršeno zaslužuju. Radi se, naravno, o kojem drugom gradu nego o legendarnom Sarajevu, tom evropskom Jeruzalemu, u čiji kvartet bogomolja, nacija, ili čega već ne, i sam znam povjerovati kada sam dobro raspoložen, i kada mi u grudima niče klica ljubavi spram ove zemlje. Da ne bude zabune: rijetki su ti momenti kada čovjek u ovom gradu nije mazohista, kada može biti lagan i lepršav. Toliko rijetki da ih se zapravo ni ne sjećam. Ostalo vrijeme je vrijeme trpljenja.
Svet je malo odahnuo, ludilo “uređivanja stvari” je malo utihnulo. Kako u ratno harangiranje nije bio uključen nijedan viđeniji intelektualac histerično željan slave, kao Bernar-Anri Levi u slučaju Libije, mediji su ovo diplomatsko dogovaranje, obeleženo Putinovom i Kerijevom izrazitom diplomatskom nezgrapnošću, uglavnom zatvorili.
Okupljeni oko stola – hrvatski i bosanskohercegovački ministri, stručnjaci iz Europske unije, prometni i građevinski inženjeri, sve goli ekspert i vizionar – gledali su u mapu kojom se beživotno opružio jugoistočni krak Republike Hrvatske, brutalno kod Neuma presiječen s petnaestak kilometara Bosne i Hercegovine. I kako god oni gledali, računali i putovali kartom, do Dubrovnika se nije moglo kopnenim putem, a da se kažiprstom ne razdjeviči teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Osim, možda…
Borbenost je strast i istrajnost u dugoročnim ciljevima. Borbenost je izdržljivost. Borbenost je držati se svoje budućnosti, dan za danom, ne samo za nedelju dana, ne samo za mesec, već godinama i naporno raditi da ta budućnost postane realnost. Borbenost je doživljavati život kao maraton, ne kao sprint.
Derrida je a-teista, no nipošto nije anti-teista. Ali i ateista je samo s jedne određene tačke gledišta. Negira svemoćna boga, Boga kao Moć, no ne negira tajnu koju skriva i prikriva ime boga, znajući istodobno da o njoj ne zna ništa, da je iz nje dakle isključen. No Derridini tekstovi od Cirkumfesije nadalje svjedoče i o nečemu drugome, svjedoče o prijenosu naslijeđena sadržaja vjere u Boga; ne u Boga sa svim onim što mu kao takvomu pripada, nego vjere u njegovu manje ili više vidljivu, manje ili više prezrenu srž, dakle vjere u sveto kao sveto, sveto koje prethodi božjemu i koje u njemu ostaje i nakon njega, nakon “smrti Boga”.
Današnji vladari od svakoga načine slugu. Biti kralj u naciji slugu, gde su čak i vladari sluge? Zar da se brinem oko toga kome koliko da platim za izdaju? Kako da nekoga pohvalim, jer je pogazio svoju reč? Da nagrađujem bednike?