Svake noći putujemo kroz vrijeme. Činimo to nesvjesno, kada sanjamo – odlazimo u našu skoriju ili davnu prošlost. Budimo se s mišlju da smo doživjeli besmislene stvari u snu; ali nije tako. Bili smo u drugoj dimenziji, u drugim životima koje istovremeno proživljavamo, ali u kojima se stvari ne dešavaju isto kao ovde.
Dakle, nije više – nije odavno – stvar da budete pismeni – a puno je nepismenih u BiH – nego kako znanje koje imate koristite da bi unaprijedili uslove života...
Plazibatka je rekla: „Ako nan šalju račune na ćirilici, možda nan i truju vodu! Ja se ne bi začudila!“ Kragić je rekao: „Ne bi ni ja!“ Onda je Domazetka rekla: „Slušajte svitu, ja san pristojna građanka i želin pošteno plaćat svoje račune! Al nema šanse da ću ih platit ako mi ji šalju na ćirilici! Mene ka Hrvaticu duboko vriđa kad dobijen račun na agresorskom pismu!“ Šegvić je rekao: „Drugin ričima, platićemo in kurac!“ Onda su svi ekiposi skočili i strgnili su račun za vodu sa oglasne table. Onda su iscipali ga na komadiće i itnili ga na pod. Onda su skakali i gazili su po njemu. Plus su drečali: „Doli ćirilica! Doli guba agresorska! Živila Hrvacka!“
Branko Miljković (1934.–1961.) nije morao umrijeti da bi postao priznat i slavan; već je to bio za svog kratkog života. Iz pjesničke generacije šezdesetih, Miljković je odmah nazvan “princem poezije” i odmah svrstan u red velikih pjesnika.
Šta bi budućnost mogla donijeti? Jedno je jasno - trebali bismo se priviknuti na mnogo nomadskiji način života. Postepena ili iznenadna promjena u našem okruženju, u vezi koje nauka može učiniti malo šta osim da ponudi upozorenje, mogla bi dovesti do nečuvene društvene i kulturne transformacije. Pretpostavimo da nova vulkanska erupcija učini neko mjesto potpuno nemogućim za život: gdje će stanovnici tog mjesta pronaći dom? U prošlosti su velika kretanja stanovništva bila spontani procesi, prepuni patnje i nestanka civilizacija. Danas, kada je oružje masovnog uništenja dostupno ne samo državama, već i lokalnim grupama, čovječanstvo jednostavno ne može priuštiti spontanu zamjenu populacije.
“Barem svakih devedeset dana jednom. To će vam poboljšati cirkulaciju, ubrzati rad crijeva, nećete toliko podrigivati.” Doktor Nikolić je meni i mom mužu propisao terapiju i seksom. “Nikako ne odbaciti lijekove koje pijete ali, kako sam rekao, svakih devedeset dana…” Izašli smo iz ordinacije blago ošamućeni.
Mislim da nisam oka sklopila nakon pogledanog video priloga BN televizije o malom dječaku Gojku, malom heroju koji uz osmijeh priča kako radi zadaću tek kad završi obaveze po kući.
Na stoti rođendan Zemaljskog muzeja Sarajevo će nazdraviti iz pehara Lige šampiona. Zahvaljujući UniCredit banci izabrani narod vidjeće Ga uživo. Ne muzej. Pehar.
Javnost Republike Srpske je ovih dana suočena sa dva pisma sa kojima niko ne zna što bi, počev od onih što su ih napisali i poslali, pa do onih kojima su adresirana.