Onda sam ja pitao: „A tata, a kakoš ti glasat na referendumu o braku?“ Tata je rekao: „Jebe mi se i za njih i za njihov referendum!“ Ja sam rekao: „Okej, onda ću tako reć u školi…“ Tata je zinijo: „Ma komeš reć u školi?“ Ja sam rekao: „Onoj sestri Meliti iz vjeronauka!“ Tata je rekao: „Šta se to nju brige, jebate ćuk?“ Ja sam rekao: „Sestra Melita kaže da će zbičit ase svima kojima roditelji na referendumu zaokruže protiv!“ Tata je zlamenovao se i rekao je: „Čoviče božji, koji teror! Pa jel ona zna da nema luđe istospolne zajednice od dvanest apostola?“
Ivan Ergić, nekadašnji igrač Juventusa, Basela i Bursaspora, daje svoje viđenje veza između profesionalnog sporta i nacionalizma te uloge sporta kao mehanizma normalizacije agresivne kompetitivnosti kao kapitalističkog društvenog ideala
Svaki napredak u istraživanju koji dodaje novu komplikaciju našem razumevanju onoga što se dogodilo na nacističkoj strani, ili na strani žrtava, može potencijalno da uzdrma našu moralnu sigurnost zašto se to desilo, zamagljujući realnost i suštinsku neobjašnjivost antisemitskog eliminacionizma.
Zbog čega ih toliko zanima ono što dvojica muškaraca ili dvije žene, ili sedmorica muškaraca i sedam žena, jedni drugima rade dok rade one stvari? Odakle crkvenim ljudima, hrvatskim puritancima i njuškalima potreba da se bave tom vrstom pornografije? Ako im je namjera da nas sablaznu, to im uspijeva. Jer, doista, ima li išta sablažnjivije nego kad svećenik opisuje ili metaforizira seksualni čin? Svejedno je hoće li što biti straight, bisex ili gay pornografija, jednako je neugodno kada crkvenjaci, konzervativni starci i puritanci pripovijedaju o seksu.
Svaki narod ima svoga Šimunića. Svaka etnija na ovom prostoru stvara svoje ustaše-četnike. Potpuno je svejedno kad voz prelazi u vlak, sve dok gazi nacionalističkim tračnicama..
Vjerujemo kako svijet napreduje, paralelno sa snagama neslobode i smrti koje zamračuju historiju – pojavljuje se snaga života i uvjerenja, ogromni pokret emancipacije koji nazivamo kulturom i koji je istovremeno plod slobode stvaranja i slobode rada.
Prava je, naime, istina da Milorad Dodik na čelu Republike Srpske zapravo i postoji i opstoji zahvaljujući gotovo isključivo "politici u Sarajevu", kojoj Mile kao "unutrašnji neprijatelj" treba jednako koliko i ona njemu, da se međusobno tako optužujući zajedno drže dovoljno daleko od svake ideje uređene pravne države, od koje i jedni i drugi - i "politika u Sarajevu" i ona u Banjoj Luci - bježe kao vrag od tamjana.