Popunjavajući upitnik potrošačkih navika naišla sam na pitanje: Da li ste nekad, kao potrošač, bili oštećeni? Jesam, nedavno, kada mi je mesar na Kalenićevoj pijaci prodao parče junetine sumnjivog mirisa.
Obično proveravam kvalitet svega jestivog čulom njuha, naročito na pijaci, što izaziva zgražavanje i vickaste primedbe naših seljaka uvek ornih za šalu. Zagrebem paradajz na mestu gde je bila peteljka pa ako zamiriše na poljoprivrednu apoteku, znam da je seljak preterao s pesticidima, tako biram i krompir ali sam u brzini olako poverovala mesarevoj ljubaznosti. Otkrivši kod kuće da meso nikako ne treba da se nađe u supi, naročito ne u mojoj, dugo sam se skanjerala šta da uradim. Jedan glas u meni: Baci meso u kantu i siđi do samousluge po novo. Drugi, stroži, zapoveda: Natrag na pijacu da ga vratiš mesaru! Onaj prvi se kao stidi zbog eventualnog incidenta nastupajući kao glas žrtve pedofilije. Bilo ga je sramota da digne halabuku.
Mesar me je, pošto sam se ipak vratila na mesto krvavog zločina, hladno dočekao s komentarom da sve ostalo meso tako izgleda i miriše, što nijednu sledeću mušteriju, priznaćete, ne bi naročito umirilo, vratio mi je novac ali bez trunke zazornosti ili nagoveštaja da mu je možda neprijatno. Meni je bilo neprijatno, nestala sam naočigled zblanutih kupaca čiji su mi tupavo-nesolidarni pogledi saopštavali da preterujem u sitničarenju i cepidlačenju dok po svetu deca umiru od gladi. Verujem da su mnogi bili u sličnoj situaciji koja ih je učinila nesigurnim i bojažljivim onda kad je trebalo da obelodane kako su prevareni i uskraćeni, i da se zbog toga osećaju jadno. Zašto je to tako? Da li je kolektivni koncept skromnosti i trpljenja na kojem smo vaspitavani možda do toga doveo?
Učili su nas da je uvek bolji vrabac u ruci nego golub na grani pa smo, hteli ne hteli, prihvatali retoriku i kulturu siromaštva koje ne sme i ne ume da reskira i koje je, zaodenuto lažnom i licemernom romantikom da bogataši umiru sami i nesrećni, a da siromašak može da bude zadovoljan u kolibi, formiralo poseban mentalitet.
Ne govorim sad o siromaštvu kao praznom stomaku jer je nedostatak hrane, osnovnih stvari potrebnih za život, strašno osujećenje samog života i nedostojanstveno poigravanje s njegovim smislom. Zašto na planeti, na jednom njenom kraju, postoje oni koji od besa kučićima kupuju dijamantske ogrlice i lakiraju im nokte dok na drugom ljudi umiru bez vode i lekova, to, izgleda, samo Bog zna, pa ako mu već neskromno tumačim misli, verovatno još i zna da će tako ostati do kraja sveta. Svakodnevno imamo nagomilane informacije o bedi a da nikako ne možemo da joj stanemo na put. Evo jednog podatka: vrednost imetka koji poseduje 358 najbogatijih ljudi na svetu jednaka je godišnjem dohotku 45 odsto siromašnog stanovništva sveta (oko dve milijarde i 300 miliona ljudi).
Siromaštvo nije samo sociologija nepravde i ono „dati” već psihologija uzdrmanog dostojanstva, prepuna zavisti i kočoperne mitomanije. Mentalitet ljudi vaspitavanih u siromaštvu možda je teže promeniti nego samo siromaštvo jer se razvijaju snažni mehanizmi prilagođavanja, otupljivanja i nepoverenja. Ono naše već folklorno kukumavčenje i kad nam dobro ide, za razliku od ostalog sveta koji se na sva usta hvali uspehom i imetkom, objasnio mi je poznanik Englez. – To je vama ostalo od Turaka. Da ne saznaju kako se preliva pa da dođu i uzmu. Ljubomora što komšija ima kravu tipičan je izvor napetosti u siromašnom društvu, atomizovanom, nesposobnom za organizovano delovanje, rastrzanom unutrašnjim sukobima.
Čini mi se da ništa tako oštro, ni rasne razlike, niti polne ili verske, ne deli čovečanstvo na dva suprotna tabora, kao kultura bogatih, svet luksuza i izobilja, koji u svojoj krajnosti teži izopačenju jer se mnogo zaigrao, i kultura siromaštva saživljenog s nestašicom svega, stalnom brigom za sutrašnjicu, odsustvom perspektive i nemoći da se jača. Ne strahujem samo da neće biti junetine, pa ni one sumnjive svežine. Brine me to da možda neću imati volje ni snage da je sledeći put vratim.