Nakon jebanja, nema kajanja – brutalno je istinita narodna “mudrost”
koju je, eto, shvatio i srpski premijer Ivica Dačić. Priznajući i
grijehe vlastite stranke, te najavljujući ljuti boj s
navijačima-huliganima koji su se u Srbiji pretvorili u prave paravojne
organizacije, kazao je: “Ispada kao da smo sad iznenađeni da postoje
mafijaške i kriminalne navijačke grupe, a godinama i desetljećima
unatrag, svi im se udvaraju”.
Da sve jednom dođe na naplatu, mogli bi zaključiti i Hrvati jer su, recimo, i dvije aktualne “teme dane“ rezultat desetljeća žmirenja na stanje na terenu ili otvorenog “udvaranja“ moćnicima i interesnim skupinama. Ni inicijativa o referendumu kojim skupina konzervativnih građana nastoji u Ustav unijeti odredbu kojom se krše zajamčena ljudska prava, ali ni “slučaj Vidošević“ – koji je “slučajem“ postao nakon što je prije koji dan uhićen čelnik HGK osumnjičen da je bio “mastermind“ izvlačenja 32 milijuna kuna iz Komore – nisu nastali iz vakuuma.
Što će reći da je svako čuđenje – od onog Vidoševićeva koji je, tada još sa šeretskim osmijehom na licu, bubnuo ono o “mužu koji posljednji dozna“ pa do “čuđenja” njegovih suradnika i “javnosti“ – ne samo lažno, već duboko licemjerno i, ako ćete, uvredljivo. Niste znali? Živjeli ste ko tri majmuna koja ne čuju, ne vide i ne govore o zlu oko sebe? Ma gle k….!
Recimo, još u travnju 2006. u kolumni “Zona sumraka” napisao sam nešto što je, činilo mi se, moralo svima biti jasno ko dan ili prosto ko pasulj: “Ni medije a još manje Državno odvjetništvo ili nadležne porezne službe u devedesetima nije baš brinulo da je, recimo, novopečeni kolekcionar umjetnina koji će se hvastati i svojim Bukovcem, koju godinu ranije bio tek referentić na samom dnu hranidbenog lanca u firmi u čijoj je ‘privatizaciji’ posredovao. Dapače. Umjesto da se zapitaju kako je moguće bez sukoba interesa golemu imovinu, stanove i prestižne umjetnine steći s nevelikom plaćom državnog službenika, mediji su pjevali ode sofisticiranom kolekcionaru koji, eto, umjesto jahti od par milijuna eura i maybacha svoje novce ulaže u platna sudionika münchenske škole…”
Tri godine poslije u kolumni objavljenoj u rujnu 2009. ponovno sam pisao o “fenomenu“ Vidoševićeva “uspjeha“ i zapisao: “Što sve Vidošević danas posjeduje, ne zna se, no mediji su ipak iščeprkali dovoljno kuća, vikendica, terena, apartmana, konjušnica, teniskih terena, umjetnina i automobila… za pitanje, čijom je to pomoći (i kako) Nadan – koji je, po izjavama dobro upućenih svjedoka, iz Splita u Zagreb otišao noseći dvije “ćibe” s kanarincem i grdelinom – ostvario osobno gospodarsko čudo.“
‘Lep kao greh’
Nisam naravno bio jedini kojemu je Vidoševićev life-style i golemi imutak, baš kao i onaj Sanaderov, bio posve nerazmjeran s legalnim prihodima i navodima iz imovinske kartice. No, institucije koje su se zapravo umjesto “ljubopitljivih“ novinara morale time pozabaviti sjedile su na ušima, a dio medija iz punih pluća puhao u diple moćnog predsjednika Gospodarske komore i predsjedničkog kandidata koji je ne samo clooneyevski “lep kao greh“, već i pravi poslovni genij i nepitni connaisseur lijepih umjetnosti.
Sakralno i sekularno
Niste znali? Baš kao što većina nije znala ili je svjesno žmirila, šutjela ili odobravala Crkvi držeći je neupitnom i nedodirljivom čak i kad su se s propovjedaonice čule ode poglavniku i otvorene politizacije – dakako uz demoniziranje “crvenih“ i svake liberalnije političke opcije – kad su se napastovali klinci u sakristiji, a malodobnicama plaćale seksualne usluge bonovima za mobitel ili pak ucjenama tražilo i čuvalo goleme privilegije.
Nije li zato referendum za koji se i danas žestoko lobira s propovjedaonica logičan plod dvadesetogodišnjeg “udvaranja“ Crkvi uz ohrabrenje da svakome, a ne samo svojoj pastvi, ulaze u novčanik, dnevnu sobu i u krevet. U ime čega? Naravno, u ime izjednačavanja domoljublja i bogoljublja uz slijepu poslušnost doktrini Crkve i porukama s oltara. U ime “naravi stvari“, kako je to ovih dana formulirao dubrovački biskup Uzinić, držeći da je ustavna definicija braka kao zajednice muškarca i žene pitanje prirodnog i božanskog poretka, odnosno “naravi i istine“.
Valjda one iste “naravi i istine“ koja bi, recimo, značila i da je protuprirodna i “protivbožja“ apstinencija seksualno i reproduktivno sposobnih klerika? Koji su, po istoj logici, jednako protiv prirodnih zakona i odgovorni za “bijelu kugu“, kao i reproduktivno nesposobne lezbe i pederi.
Nismo znali kamo sve to vodi? Nije nam bilo “kjaro“ da između sakralnog i sekularnog mora postojati onaj tip uzajamnih dvosmjernih veza koje su uobičajene i u diplomaciji. Ili, pučki rečeno: ako si Crkva već uzima za pravo govoriti o baš svakom društvenom problemu i fenomenu pročitanom optikom vlastite moralke i crkvenih dogmi, to mora dopustiti i drugima. Posebice onima koji misle i žive drugačije. Zašto? Neću sada o ljubavi i toleranciji na koju poziva i papa Franjo osuđujući prozelitizam kao „metodu kršćanske misije“, već o onom tako očitom i, valjda, jasnom. Hrvatska je, naime, još uvijek, makar formalno, svjetovna zemlja, srećom, daleko od šerijatskih zakona i obveze života po naputcima Crkve.
Nakon jebanja nema kajanja. No, možda ima pameti. Makar i naknadne kojom se možda može, ako baš ne ispraviti stare zablude i pogreške, onda barem konačno nešto naučiti za budućnost.
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije