Ovih dana otpočela nam je još jedna izborna kampanja. Kao i obično ispunjena je kojekavim što realnim, što manje realnim, pa i sasvim fantastičnim obećanjima, idejama i programima, koje nam saopštavaju uglavnom već dobro poznati likovi. Naše kampanje ni po čemu se tu ne razlikuju od sličnih praznika demokratije širom Evrope. Sve su to manje ili više šarmantne blagodeti političke slobode i plodovi višestranačja. No za razliku od većine normalnih društava naše predizborno veselje ima i jedan dodatni, vrlo patološki i vrlo opasan sadržaj: ono je prožeto nacionalističkom histerijom, agresijom, jeftino-patriotskim busanjima u prsa, pa čak i otvorenim ratnim prijetnjama. Stvar je ovaj put dodatno pojačana nesretnom okolnošću da je Ratko Mladić umro baš na početku kampanje, što je za naše kvazipatriote svih boja i fela bilo kao dar s neba koji im je poslalo samo proviđenje. Uslijedila je baražna vatra heroj/zločinac tirada koju niko sa mrvom ukusa, razuma i ličnog integriteta nije mogao da sluša a da ne dobije snažan nagon za povraćanjem.
Prvo su “naši” korifeji, u najboljoj tradiciji srpske političke gluposti i kratkovidosti, jedva dočekali da slavljenjem generala osuđenog za najteže zločine zabodu prst u ranu komšija i prst u oko normalnog svijeta. Naravno, brže-bolje uslijedio je kontranapad jurišnih jedinica bošnjačke lige. Tako nas je Zukan Helez, lik koji kao da je izašao iz neke od Andrićevih pripovjesti počastio prijetnjom: “Što se tiče Republike Srpske, valjda je međunarodnoj zajednici jasno kakvo su zlo stvorili. Pozivam međunarodnu zajednicu da povuče svoj potpis sa stvaranja ove genocidne paradržavne tvorevine, a mi znamo šta nam je činiti nakon toga.” Spominjao je usput i džihad i slične ludosti.
Federalni mediji su sasvim u pravu kada su nastup ministrovog ludila objavili u rubrici “crna hronika”. No štetu neće biti tako lako sanirati. Grupa oficira oružanih snaga BH napisala je otvoreno pismo u kome upozorava da ovaj idiot od ministra svojim djelovanjem stvara nezabilježen nivo nacionalne podjele u OSBH i da njegovi postupci rizikuju institucionalni kolaps i kompletnu etničku dezintegraciju OSBH.
Naravno naši srpski dežurni branitelji “naše” nacionalne stvari jedva su dočekali ovaj volej i brže bolje poletjeli da uzvrate još jeftinijom nacionalističkom paljbom. Da je moguće napraviti gluplji i štetniji nastup od Helezovog ne treba sumnjati da bi ga naše “patriote” pronašle. Srećemo nije moguće. Mada se recimo Predsjednik Narodne skupštine RS svojski potrudio da u svom komentaru dostigne te nedostižne visine gluposti i štete.
Ovakvi jeftini ratnohuškački populizmi daleko su od benigne stvari. To nije samo neukusan stupidni narativ za pridobijanje onih manje inteligentnih, manje iskusnih i manje promišljenih glasača. Riječi ostavljaju tragove. Stvorena zla krv ne nestaje sama od sebe istog momenta kada se prebroje glasovi. Nije to dakle samo jeftino “patriotisanje” kakvo susrećemo i u drugim državama – vidjeli smo da fore “Francuska Francuzima” ili “Njemačka Nijemcima” pale i kod mnogo demokratski iskusnijih nacija od nas. Ovo sijanje mržnji ostavlja zlu krv koja traje dugo nakon što se zatvore biračka mjesta
Nažalost, sličan efekt proizvode i mnoge druge populističke gluposti kojima ovih dana svjedočimo. Tako je hiperaktivni budući premijer došao na ideju koje se ne bi postidjeli ni korifeji srpske prosvećenosti i očuvanja nacionalnog identiteta: ni manje ni više podigao je, treba li uopšte reći pod sumnjivim pravnim okolnostima, spomenik “svetom” knezu Lazaru. Čovjek se zaista mora zapitati kako je moguće da neko do te mjere nema osjećaj za realnost, do te mjere je neodgovoran prema posljedicama svojih djelovanja i do te mjere nema elementarnu svijest o minimumu političkog i kulturnog ukusa. Izbori će proći, kampanja će se završiti, ali ovaj predizborni kič-Lazar, apsurdno potemkinovo selo, ostaće kao trajni ožiljak na licu našeg grada i spomenik ludosti koja je krenula da od Banjaluke napravi goru verziju Skoplja. Spominik jedne nemišljene oholosti koja u svojoj mladalačkoj prepotenciji nije u stanju da čuje ni elementarne pozive na zdrav razum. Takođe spomenik koji će do dugo u budućnost stvarati razdor između banjalučkih “patriota” i “nacionalno odgovornih” podržavatelja i nas ostalih banjalučana koji ipak držimo bar do minimuma pristojnosti i ukusa.
Da opozicija ne bi prednjačila u odbrani nacionalnih interesa i identiteta pobrinuo se SNSD Istočnog Sarajeva. Suočeni sa činjenicom da veliki broj stanova u ovom gradu kupuju komšije nam Bošnjaci, SNSD-ovi politički vizionari nisu uspjeli da smisle ništa pametnije do da odbranu uvijek ugrožene vijekovne srpske teritorije otpočnu zabranom stanogradnje, a čuli smo čak i ideje o zabrani kupovanja nekretnina Bošnjacima.
Tako je ministar Košarac na svom X nalogu izjavio nešto što mora zagrijati srce svakog pravog srpskog patriote SNSD tipa: “U potpunosti podržavam inicijativu građana Istočnog Sarajeva o privremenom obustavljanju stanogradnje u našem gradu. Mi prvenstveno moramo voditi računa o očuvanju demografske slike našeg grada, naših vrijednosti i našeg načina života. Moramo čuvati naše Istočno Sarajevo, jer je naš grad bedem Srpske.”
Šta reći? Slučaj je upravo tipičan primjer gluposti i transfera odgovornosti. Umjesto da se zapitaju zašto je broj Srba u RS iz godine u godinu sve manji, zašto svi sanjaju o odlasku tako da nam u prazne stanove ulaze, danas srećom komšije Bošnjaci, a sutra Turci, Pakistanci i slični, mnogo manje bliski stanari, pa da porade na tome da zadrže svoj narod na njegovim ognjištima, ovi SNSD geniji nisu smislili ništa pametnije do da se bave nekretnina etničkim čišćenjem.
Naravno izbori će proći, ministar će možda opet zasjesti u toliko mu dragu fotelju, ali građanima Istočnog Sarajeva ostaće kamen spoticanja sa kojim moraju živjeti dalje sa svojim komšijama. Nedavno sam u nekoliko navrata boravio u Istočnom Sarajevu. Veliki broj naših ljudi mi se žalio na bezbroj svakodnevnih problema sa kojima se susreću zbog administrativne podjele. Recimo ne postoji gradski prevoz između I.Sarajeva i Sarajeva, a kako veliki broj ljudi iz I.Sarajeva radi u Sarajevu oni moraju da se zlopate sa parkingom. Jedan naš pametni oficir MUP-a mi je ispričao kako je ogroman problem kada dođe do potjera jer pripadnici entitetskih MUP-ova ne mogu prelaziti entitetsku liniju bez dopuštenja suprotne strane. Kriminalci to naravno znaju i koriste. Who cares.
Proizvođači kriza
Naravno sva ova parada stupidnosti nije nikakva novost specifična za ovu kampanju već predstavlja kontinuiranu predizbornu strategiju naših neodgovornih političara već decenijama. Parola je: ”baviti se svime sem onim što treba”. Istorijat naših predizbornih kancer-projekata bilježi kojekakve ludosti, od kojih naravno, i srećom, nikada nije bilo ništa, sem radioaktivnog djelovanja koje truje narod decenijama nakon što se otpad uskladišti u biračke kutije. Sjećamo li se briljantne ideje o promjeni imena Srebrenice koju nam je SNSD predstavio pred prethodne izbore? Ili nešto starije sprdnje za “odbranom ćirilice” – za koju je čak navodno formirana i odgovorna komisija pri Vladi RS, premda ćirilicu niti ko napada niti je čime ugrožena do rastućim procentom funkcionalno nepismenih u onom dijelu populacije koji ju koristi. Imali smo priliku vidjeti i ambicioznije, što će reći toksičnije, projekte poput onog o formiranju tima za mirno razdruživanje BiH” koji je SNSD&Co tako pompezno najavio, da bi prvi dan nakon izbora zaboravio i na tim i na razdruživanje. Itd.
Nešto slično sada zaboravljenoj ideji o preimenovanju Istočnog Sarajeva u “Sarajevo Republike Srpske” koja je poslužila kao tema za kampanju lokalnih izbora 2020.
Premda mogu djelovati kao benigna budalesanja za zamajavanje glasača i pridobijanje kojeg nepismenog glasa ovakve ludosti daleko su od dječije igre. One stvaraju zlu krv, mržnju i animozitete koji nastavljaju da tinjaju godinama nakon izobora, da bi se u sledećoj kampanji ponovo podgrijala. Ovakvi narativi pridonose (ako već nisu i glavni uzrok) tome da Bosna ostaje zarobljena u vrzinom kolu mržnje, podjela, šovinizma, nekulture, pakosti i pasjaluka.
Nažalost, imajući u vidu rezultate izbora, čovjek se mora zapitati da li je mlaćenje prazne patriotske slame i gađanje najnižih poriva stanovništva uistinu tako nedostojan način dobijanja glasova. Da li cilj zaista može da opravda sredstvo, ma kako ono kancerogeno bilo. Na kraju krajeva: kada cijena sijanja mržnje jednog dana dođe na naplatu neće je plaćati oni koji su je posijali, već oni koji su je pozobali.