Božjom providnošću vođeni, plameni jezici poštedjeli su pacijente u Bihaću i uže gradsko jezgro Jablanice, šta biste više od toga htjeli? Dvonožna bića u entitetskim, kantonalnim i općinskim tijelima nadležnim za reagiranje u kriznim situacijama nastaviće se, ovisno od toga jesu li vjernici ili, pak, ateisti, pouzdavati u sreću ili u božju milost. Sreća, uče nas tome povijesni slučajevi kao što je Napoleonov, može imati određenu ulogu u konačnom ishodu čovjekovog činodejstvovanja i svakako je valja ubrojiti u relevantne faktore, a u božju se milost mudro pouzdati i u manje dramatičnim stvarima no što su ratovi ili požari.
No moje skromno znanje veli da Bog, pored predanosti, visoko cijeni i čovjekovo htijenje da svoje okruženje učini ako ne boljim, a ono barem podnošljivijim za život.
Da li je nepravedno od činovnika, budžetskim novcem plaćenim za staranje o sigurnosti ovog parčeta svijeta što nam je za život podaren, očekivati da svoje oslanjanje na sreću ostavi za kladionicu, a hvalevrijedno pouzdanje u božju milost upotpuni i kakvim smislenim radom, za koji će na onom svijetu biti nagrađen, a na ovom je svakako već plaćen? Unaprijed. Očito da jeste nepravedno, ali je to i jalov posao, jer evo nas ti činovnici već godinama zamajavaju bajkama o kanaderu koji će se, poput kakva viteza u sjanom oklopu, pojaviti da kopljem probije strašnog i neumoljivog plamenog zmaja i prostu čeljad razriješi nedaće. Naravno, bajka o kanaderu samo je jedna od mnogih u zbirci ovih pripovijesti za laku noć. Nažalost, neki među nama više nisu djeca, pa ih u blaženi san ne mogu uljuljkati te priče, nalik na karikaturalnu inačicu onih Hitlerovih obećanja Nijemcima o čudesnom oružju nezamislive snage koje će okončati poraze i donijeti konačnu pobjedu. Kažem karikaturalnu, jer da je administracija Trećeg Rajha kojim čudom i došla u posjed takvog oružja, vjerujem da bi ga i bila spremna i umjela upotrijebiti. Kada bi ovi naši činovnici kojim čudom i došli u posjed kanadera, iskustvo nas nagoni da to ustvrdimo, teško da bi uspjeli sa njim učiniti išta više, osim dovesti ga u neoperativno stanje u rekordno kratkom roku.
Ontološki određeni kuknjavom i žalopojkama, naši će činovnici nastaviti da lamentiraju nad nefunkcionalnošću i siromaštvom države, iste one koja njihovim partijskim šefovima omogućava bestidno i besprizorno bogaćenje, a njima više-manje redovite plaće, zarađene i zaslužene otprilike onoliko koliko novčanu dobit zaradi i zasluži slučajni nalaznik koji je sa pločnika podigao i u džep stavio izgubljenu novčanicu. Pravdaće resursnom neimaštinom ovi činovnici ne samo katastrofično, već i skoro kataklizmično stanje u oblasti reagiranja na krizne situacije, a pri tom se neće ustručavati da redovito posjećuju skupove na kojima se unisono mantra o čudu bosanskog otpora ili obljetnice bitaka i ofanziva iz pretprošlog rata. Ti činovnici, među kojima su većma oni sa fakultetskom diplomom, nemaju, dakle, problem da povjeruju u bajku o stvaranju jedne armije iz ničega i u bajku o pobjedi nad četvrtom, što je također bajka, vojnom silom u Evropi, ali od mene i od tebe, dragi čitatelju, očekuju da povjerujemo kako je jedan požar nemoguće staviti pod kontrolu bez minimalno jedne eskadrile kanadera. „Ko da sam ja mahnit“, rekao bi Meho Džeger.
Objašnjavati na ovom mjestu da krizni menadžment ne podrazumijeva samo panično i bezglavo trčanje tamo-amo kada do krizne situacije dođe, izlišno je, a i uvredljivo po čitatelja, jer to objašnjavati značilo bi pretpostaviti da čitatelj nije baš vičan u poslu mišljenja i da ne može sam izvući najprostije zaključke. Objašnjavati tu istu stvar našim činovnicima, također je jalov posao, jer oni to neće i ne smiju da shvate, što zbog partijske discipline, što zbog činjenice da bi njihovo uranjanje u ovu materiju značilo ujedno i odricanje od plaćenog nerada. Govoriti o potrebi donošenja jasnog, usklađenog i u djelo sprovodivog zakonskog okvira, u zemlji u kojoj se s lakoćom donose samo zakoni o ubijanju suvišnih životinja, također je jalov posao, nalik na onaj što ga je imala proročica Kasandra. Govoriti o tome da valjana organizacija i ma i najmanji napor uložen u trening mogu učiniti čuda, ne samo da je jalova, već je i opasna rabota – ignorantska taština ne voli kad je neko oslovljava i razgolićuje. A pri tom je riječ o zemlji u kojoj se jagma za diplomama i titulama podmeće pod znanje, a istinsko sticanje znanja izvrgava podsmijehu.
Uputiti naše činovnike na prepisivanje tuđih rješenja u oblasti kriznog menadžmenta, mada se tome načelno valja protiviti, jer svaka ljudska zajednica mora da iznjedri vlastita, sebi prilagođena rješenja, još bi i bilo prihvatljivo kao korak iz nužde. Avaj, da biste mogli nešto prepisati, prvo morate biti – pismeni. A naši činovici, iskustvo kriznih situacija sa kojima smo se suočavali proteklih godina to zorno potvrđuje, lišeni su te vrste stručne pismenosti. Naravno, to njih ne zabrinjava, i nema razloga da ih zabrinjava, sve dok im država uredno isplaćuje novac za nerad, a mediji im daju prostor za kuknjavu, jadikovke i međusobna optuživanja, koja bi možda i mogla nešto pokrenuti s mrtve tačke, još samo da su otvorena i izravna, a ne skrivena u aluzijama, hinjska, reklo bi se.
U Bosni i Hercegovini ne postoji učinkovit sistem kriznog menadžmenta. Postoje institucije koje se njime bave, kroz komunikacijske kanale tih institucija kolaju nekakve informacije, u njihovim arhivama leže tone elaborata i planova, računari vrve od dokumentacije, ali sve je to nalik na nekakav autistični igrokaz, nerazumljiv svakodnevnici što smo je prinuđeni živjeti. Snježni kolaps od prije dvije godine, redovni požari po Hercegovini, a u zadnje vrijeme i po Bosni, reakcija na Mevlidovo šenlučenje pred američkom ambasadom, slijeganje ramenima na vijest o pukotini u višegradskoj brani, spaljivanje bihaćke bolnice opuškom, višesatni zastoji na saobraćajnicama uslijed udesa, samo su najeklatantniji primjeri koji potvrđuju da se krizama i katastrofama ne možemo suprotstaviti papirima i elokventnim palamuđenjem, već planskim i koordiniranim naporima zajednice pogođene krizom.
Stvar je u suštini bolno jednostavna – krizne situacije od općeg su značaja za pogođenu zajednicu, bilo da je u pitanju općina, kanton, entitet ili čitava zemlja, a nerijetko, jer ima kriza i kriza, i za znatno šire područje. Ako su krize stvar od općeg značaja, tada monopol na bavljenje njima ne može imati samo uski profesionalni krug – tako postavljene stvari nisu ništa drugo do li prebacivanje odgovornost nadole, sa grbače vlasti na grbaču njenih službenika. A opet, kako uspostaviti učinkovit sistem koji će se baviti nečim što je od zajedničkog, općeg značaja, kada sisteme uspostavlja vlast, a ovdašnja vlast prioritet daje ličnim interesima, i ne pokazuje namjeru da ičemu dopusti njihovo ugrožavanje.
Ne treba tražiti boljeg dokaza o tome kako ovdašnje vlasti prioritetiziraju interese, od prošlogodišnjeg slučaja trebinjskih vatrogasaca, kojima gradonačelnik Dubrovnika, ganut njihovom borbom protiv vatrene stihije, šalje pitku vodu, a Milorad Dodik za to vrijeme svojim helikopterom letucka na Kusturičine performanse. Isti onaj Milorad Dodik koji je govorio o kupnji protivpožarnih helikoptera, premda bi i taj koji njega vozika sasvim dobro poslužio vatrogascima. Jer helikopter ne služi samo za bacanje vodenih bombi, već i za osmatranje, manevar, snabdijevanje i evakuaciju.
Problem, dakle, postoji. Problem o kom je ovdje riječ nisu požari i druge nedaće – njih je uvijek bilo i biće ih. Problem je odsustvo ne samo učinkovitog sistema za krizni menadžment, već i same volje da se takav sistem ustroji. A šta je onda rješenje? Pa nema ga, barem ne tamo gdje vlast nastoji da ga pronađe, dakle unutar ovog postojećeg, invalidnog sistema. Rješenje zahtijeva temeljitu, kopernikansku rekonstrukciju političke stvarnosti koju živimo. Bez takve rekonstrukcije, besmisleno je i pričati o rješenju i nadati mu se.
Pa šta je onda funkcija teksta koji ukazuje na problem, a ne nudi rješenja. Pa ništa, osim da podsjeti da sreća ne traje vječno, a božja milost zna da se prometne i u božji gnjev. Pa vi sad vidite šta ćete i kako ćete. I dokle ćete.