U to sam vrijeme napisao knjigu o svojoj zemlji: napao sam svoju domovinu tako žestoko kao možda niko prije mene. Mukotrpna rabota pobješnjela luđaka. U mojim je osudama bilo toliko žara, da sada, nakon što je prošlo dosta vremena, ne mogu vjerovati da nije bila posrijedi preokrenuta ljubav, obrnuta idolatrija. To je nešto kao himna ubojice ili urlikajuća teorija domoljuba bez domovine.
Iako pripadaju istom rodu, onom ljudskom, muškarci i žene kao da se ni u putu nisu sreli. Žene su, evidentno, s Venere, a muškarci su, dokazano, sa – stadiona
Izlizanost, a ne retko i zloupotreba pojmova kao što su "demokratija", "ljudska prava.., "pravna država" i "građansko društvo" nije nova pojava na prostorima zemalja u tranziciji. Čak je i opaska na račun njihove istrošenost - istrošena.
Sve u svemu u posljednjih dvadeset godina Dragan Davidović je bio odani sluga svojih pretpostavljenih. Radio je robotski, smjenjivao, dijelio, množio, ubacivao, oduzimao i dodavao... sve po direktivi. I sve pod oreolom lažnog intelektualca i kvazimoćnika. Ali nije išlo...
Pogledajte dobro ovu fotografiju. Snimljena je septembra 1957. u Litl Roku, glavnom gradu države Arkanzas na jugu SAD. Na njoj je tada petnaestogodišnja crnkinja Elizabet Ekford koja je krenula u školu ali ju je dočekala razularena gomila rasista koja je umalo nije linčovala.
Priča ide ovako:
Moje ime je Boy. Cosmoboy. Redovno čitam Cosmo. Cosmo djeluje blagotvorno na moj zakržljali muški mozak. Kao piling. I najobičnije reklame nakon pilinga imaju nedoglednu dubinu. Naprimjer: za kondom:
Našli su je mrtvu u napuštenom majuru blizu njene zgrade. Nije znano je li mladiću, koji je priznao zločin, još netko pomogao. Mogući krivci ostaju u dubokoj sjeni, gdje se seksualnost miješa s nasiljem u smrtonosnom koktelu što ga televizija svaki dan u velikim količinama nudi općoj bezbrižnosti. Izvjesno je samo da se četrnaestogodišnjakinja, koja je otišla vani s ključevima i mobilnim telefonom, poput ostalih svojih vršnjaka, nije više vratila kući.