Livio Morosin pjesnik je – uz Danijela Načinovića, Francija Blaškovića i Milana Rakovca – meni najbliži u tom čulnom, multilingvalnom ogranku mog jezika. Sjajan je muzičar, gitarist i skladatelj, mračnoga i moćnog dara za kulturno-povijesnu transformaciju. Kao nitko među nama, Livio piše i pjesme mnogo starije od sebe. Stare istarske narodne pjesme, čije će autorstvo jednoga dana, akobogda ovoga jezika i njegovih kultura, postati upitno, kako to već biva s autorima svih velikih narodnih pjesama, bosanskih ili crnogorskih sevdalinki, dalmatinskih klapskih napjeva…
Projektili će možda uslediti. Ali bombardovanje klišeima je već počelo – i dovoljno je bedno da nikome ne naudi, osim možda gospodi koja ih iznose. Stvarno, ko Keriju piše ove govore? Bilo je tu „foteljaškog izolacionizma“. Zašto foteljaškog? I koga je trebalo da pogodi bizarna opaska o američkom izolacionizmu posle Prvog svetskog rata?
Prvo bi nakon protivničkog gola na tribinama bila bura, jauci, zvižduci na suca, protivničke igrače (jer protivnički igrači u napadnoj kombnaciji uvijek naprave faul). Ali, kad bi se to sleglo a protivnički igrači se povlačili prema svojem golu, popratio bi ih diskretni pljesak zbog dobre akcije.
Današnjem čoveku, koji veruje slepo u sva čuda nauke, sve je odjednom postalo jasno, nema više problema na ovom svetu ili ih bar neće biti sutra, i njemu je svejedno, kao što je svakom dobrom Hrišćaninu svejedno što su se ribe umnožile u znaku hristovskog čuda samo jedan jedini put, pa mu je svejedno što uz optimistička nagađanja futurologa o našoj svetloj budućnosti stojimo i dan-danas u potpunom mraku što se tiče bitnih pitanja čovekovih: Odakle smo? Ko smo? Kuda idemo? Ko smo i odakle smo u mraku kosmičkih prostranstava, odakle smo to došli na svet sa ovom svešću o svetu, i da, dakle, živimo u najdubljem mraku teorija i nagađanja a da nam nauka tu ništa ne može pomoći, ni biologija, ni astronomija, ni genetika, ni evolucija čak
Fićo, kasnije stojadin i yugo, bili su osnova naše motorizacije, odlični auti. Bilo je i tragikomičnih situacija, ali Zastava je svojski odradila taj automobilski boom. Drugi nam auti nisu bili dostupni kao fićo, tehnički fenomen: kompaktan, izdržljiv, jednostavan za održavanje, prava divota. Zamislite kakvo je bilo zadovoljstvo preraditi fiću, frizirati ga da mu brzina s maksimalnih 110 km/h naraste na nevjerojatnih 200…
"Tа obeshrаbrenost, tа uplаšenost, tа klonulost zbog tuđeg sudа, to neverovаnje u sebe, ostаli su u meni celog životа, sve do dаnаs. Zаto sаm počeo kаsno dа pišem, zаto sаm nesigurаn u ono što rаdim, zаto mi se čini dа svаki zаdаtаk nаdrаstа moje snаge"
Pogrešno je misliti da ono što se dogodilo u Vukovaru ima veze samo s Vukovarom i ćirilicom. Vukovarski čekić u tablu samo je metafora koja rasvjetljuje trajno stanje u kojem živimo. Stanje u kojem već četvrt stoljeća nejaka građanska Hrvatska brani državu, njene zakone i građanski etos, od onih koji se u državu inače kunu
To možda znači da sam egoističan, da se suviše bavim sobom. Ali mislim da je svako na ovom svetu dužan da se bavi sobom i da je apsolutno odgovoran za sebe. Ako hrišćanstvo zahteva da „volite bližnjeg svog kao samog sebe“, to znači da sebe morate najviše da volite, zar ne?