Najprije sam, majke mi, mislio da je Jutarnji proletio na zajebanciju nekog od onih internetskih portala s lažnim vijestima, kakav je srpski Njuz, što se ono prije par godina pročuo kad su gotovo svi balkanski mediji – a i lijepi broj svjetskih, od moskovske Pravde do New York Posta – prenijeli njihovu vijest kako je neki Srbin spasio turističku sezonu u Egiptu, kad je pijan pao u more i usmrtio morskog psa ubojicu što je mjesecima terorizirao poznato ljetovalište Sharm el-Sheikh.
Nekad su samo žene morale biti mlade. Danas muškarci mojih godina, ako inzistiraju na nošenju sijede kose, moraju je “preljevati” a sjedine na prsima depilirati. Da klinke u dvadesetoj lude za dečkima u tridesetoj ne skuže da ih drapa komad u sedamdesetoj. Što je mladost? Što je starost? Da se granica može izbrisati čupanjem dlaka oko đoke,”brazilkom” i nanošenjem “kestena” na glavu život bi bio jednostavan. Ali sve ovo drugo?
Imam frenda koji je prije dva mjeseca odlučio prestati konzumirati (domaće) medije. Sada, kaže, dobro spava, ima urednu stolicu, seksualni život mu se popravio, ne treba mu više ni joint nakon dolaska s posla.
Autor ovog teksta u Jugoslaviju je ušao u prvoj polovini šezdesetih. Na početku, bio je komšijska, a ne porodična kategorija. Neko bi kupio televizijski aparat – tako se to tada zvalo, i onda su svi iz komšiluka dolazili u sretni dom na sijelo. Po dvadeset ljudi pratilo bi dnevnik i nije se čula ni muha, jer su: a) svi bili puni strahopoštovanja prema kutiji iz koje vire i pričaju drugi ljudi, i b) na ekranu je govorio drug Tito, a njega se ne prekida.
Danas se često kaže da, zbog naše potpune izloženosti medijima, kulturi javnog ispovijedanja i sredstvima digitalne kontrole, osobni prostor nestaje. Treba se usprotiviti ovom općem mjestu suprotnom tvrdnjom: javni prostor je taj koji nestaje. Osoba koja na internetu objavljuje svoje gole slike ili intimne podatke i opscene snove nije egzibicionist: egzibicionisti upadaju u javni prostor dok oni koji stavljaju svoje gole slike na internet ostaju u svom privatnom prostoru i proširuju ga tako da uključi i druge.
Ne treba da me hipnotišu da bih se setio prvih špageta koje sam pojeo. Italijansku hranu sam otkrio kasno. Baba i majka su pravile rezance i makarone, ali ništa osim toga što bi se makar približno moglo nazvati italijanskim. U majčinoj porodici, na beli luk i maslinovo ulje, dve životne radosti bez premca, gledalo se sa užasavanjem, kao na nešto čime ljudi sumnjive nacionalnosti i društvenog staleža prelivaju hranu.
Pokreti revolta i pobune, po nama, pružaju nam mogućnost ne samo da odbacimo represivne režime pod kojima ove subjektivne figure stradaju, već i da preokrenemo ove subjektivitete u figure moći. Oni otkrivaju, drugim rečima, nove oblike nezavisnosti i sigurnosti na ekonomskom, kao i na društvenom i komunikacijskom planu, koji zajedno čine potencijal za svrgavanje sistema političke reprezentacije i utvrđuju sopstvenu snagu za demokratsko delovanje.
Republika Hrvatska spremna je jeftino i bez žaljenja rasprodati sva svoja prirodna bogatstva i privredne resurse, izuzev bogatih nalazišta prljavoga rublja. Šume, vode, otoci, autoceste, brodogradilišta, banke… sve je to pogodno da se stavi na bubanj, ali ne i neiscrpni rudnici svinjarija što su na ovaj ili onaj način uložene u realizaciju Svete ideje.
Klasična vizija izlaska klasičnog srpskog omladinca: “biće do jaja, šibnem jednu rakiju kod kuće čisto da se zagrejem i da mi se razveže jezik da šarmiram sve oko sebe svojim neodoljivim vrcavim smislom za humor.