Odrastao sam na naučnoj fantastici. U srednjoj školi sam svaki dan putovao autobusom jedan sat u oba pravca. I uvijek sam bio udubljen u knjigu, knjigu naučne fantastike, koja je odnosila moj um u druge svjetove, i koja je zadovoljavala, u narativnom obliku, nezasitan osjećaj znatiželje koji sam imao. Znatiželja se također manifestovala u činjenici da kad god nisam bio u školi bio sam vani u šumi, planinario i uzimao ‘uzorke’, žabe, zmije, insekte i vodu iz ribnjaka, i donosio ih nazad, posmatrao pod mikroskopom.
Bio sam mali zaluđeni naučnik. Radilo se ustvari o pokušaju da razumijem svijet i granice mogućnosti. Moja ljubav prema naučnoj fantastici zapravo se ogledala u svijetu koji me okruživao, a tada krajem 1960-ih, putovali smo na mjesec, istraživali duboke oceane. Jacques Cousteau je dolazio u naše dnevne boravke sa svojim nevjerojatnim specijalima koji su nam pokazivali životinje i mjesta i prekrasan svijet koje nikad prije nismo mogli ni zamisliti. Dakle, to je imalo odjek u svoj toj naučnoj fantastici.
Bio sam umjetnik. Znao sam crtati, slikati. Otkrio sam to jer tada nije bilo videoigara i zasićenosti kompjuterski stvorenim filmovima i svih tih slika u medijskom krajoliku, pa sam morao stvarati te slike u svojoj glavi. Znate, svi smo to radili, kao djeca koja su morala čitati knjigu, i putem autorovog opisa staviti nešto na filmsko platno u našim glavama. Moj način je bio da crtam u bojama, slikam vanzemaljska stvorenja, vanzemaljske svjetove, robote, svemirske brodove, i slično. Znali bi me uloviti na časovima matematike kako šaram po udžbeniku. Kreativnost se morala negdje ispoljiti. Onda se dogodila zanimljiva stvar. Emisije Jacquesa Cousteaua zapravo su me jako uzbudile zbog činjenice da postoji vanzemaljski svijet upravo ovdje na Zemlji. Možda neću jednog dana uspjeti otići u vanzemaljski svijet svemirskim brodom, jer tada je to izgledalo sasvim nevjerojatno. Ali Cousteauov svijet je bio taj u koji sam stvarno mogao ići, i bio je upravo ovdje na Zemlji, bogato i egzotično kao bilo što što sam mogao zamisliti čitajući svoje knjige. I odlučio sam postati ronilac s 15 godina. Jedini je problem bio u tome što sam živio u malom mjestu u Kanadi, 600 milja od najbližeg okeana.
Ali nisam dopustio da me to zaustavi. Dosađivao sam svom ocu sve dok napokon nije pronašao jedan kurs ronjenja u Buffalu, prekoputa granice gdje smo živjeli. I stvarno sam dobio licencu u bazenu u YMCA-u usred zime u Buffalu. Okean nisam vidio još dvije godine, sve dok se nismo preselili u Kaliforniju. Od tada, u posljednjih 40 godina, proveo sam oko 3.000 sati pod vodom, i od toga 500 sati u podvodnim plovilima. Naučio sam da je taj okoliš u dubokom okeanu, čak i u plićoj vodi, toliko bogat nevjerojatnim životom da doista nadmašuje našu maštu. Mašta prirode je bezgranična u poređenju s našom siromašnom ljudskom maštom. I danas sam pun strahopoštovanja prema onome što vidim dok ronim. Moja ljubav prema okeanu još traje i jača je nego ikad. Kad je došlo vrijeme da odaberem zanimanje kao odrastao čovjek, odlučio sam se za stvaranje filmova. To je izgledalo kao najbolji način da se pomire težnja koju sam imao da pričam priče, s težnjom da stvaram slike. Kao dijete sam stalno crtao stripove. Dakle, stvaranje filmova bio je način da spojim slike i priče. I to je imalo smisla. I naravno da su priče koje sam odabrao da ispričam bile naučno-fantastične priče: ‘Terminator’, ‘Alien’, i ‘Bezdan’.
S ‘Bezdanom’ sam spojio svoju ljubav prema podmorju i ronjenju, sa stvaranjem filmova. Spojio sam dvije strasti. Nešto je zanimljivo proizašlo iz ‘Bezdana’, morali smo riješiti specifični narativni problem u tom filmu, stvoriti tu vrstu bića od tekuće vode, i to smoi napravili kompjuterski stvorenom animacijom, CG. To je rezultiralo prvim likom s mekanom površinom, kompjuterska animacija koje nikad prije nije bilo u filmu. Iako film nije donio veliku zaradu, ustvari se jedva isplatio, ipak sam svjedočio nečemu nevjerojatnom – publika iz cijelog svijeta bila je hipnotizirana tom očitom čarolijom. Zakon Arthura Clarkea kaže da je bilo koja dovoljno napredna tehnologija neodvojiva od čarolije. A ljudi su vidjeli nešto čarobno. I to me je jako uzbudilo. Pomislio sam – to je nešto što treba primijeniti u kinematografiji. Dakle, s ‘Terminatorom 2′, mojim sljedećim filmom, otišli smo puno dalje. Radeći s ILM-om, stvorili smo čovjeka od tekućeg metala. U
spjeh filma je zavisio o tome da li će taj efekat uspjeti. Uspio je. I opet smo stvorili čaroliju. Imali smo isti rezultat s publikom. Mada smo zaradili malo više novca na tom filmu. Dakle, spajajući te dvije vrste iskustva, shvatio sam da će to biti sasvim novi svijet, to je bio sasvim novi svijet kreativnosti za filmske umjetnike. Dakle, osnovao sam kompaniju Digital Domain sa Stanom Winstonom, mojim dobrim prijateljem, glavnim dizajnerom čudovišta u to vrijeme. Ideja kompanije je bila da preskočimo analogne procese optičkih printera i slično, i odmah pređemo na digitalnu obradu. To nam je dalo konkurentsku prednost na neko vrijeme. Sredinom 1990-tih smo počeli zaostajali u dizajniranju čudovišnih likova zbog čega smo zapravo i osnovali kompaniju. Onda sam napisao priču pod nazivom ‘Avatar’, koji je trebao apsolutno pomaknuti granice vizualnih efekata, kompjuterski stvorenih efekata, više, s karakterima realističnih ljudskih emocija kompjuterski stvorenih i glavni karakteri su trebali biti kompjuterski animirani, ali i njihov svijet.
Ali naišli smo na ograničenja. Ljudi iz moje kompanije su mi rekli da to nećemo moći učiniti neko vrijeme. Stavio sam priču na policu i napravio film o velikom brodu koji tone. Predstavio sam ga studiju kao ‘Romea i Juliju na brodu’. Biće to epska romantična priča, strastven film. Potajno sam htio roniti do stvarne olupine ‘Titanika’. I zato sam napravio taj film. To je istina. Studio to nije znao ali uvjerio sam ih, rekavši: ‘Namjeravamo roniti do olupine. Namjeravamo je stvarno snimiti. Upotrijebićemo to na početku filma. To je zaista važno, a biće i sjajan marketinški trik.’ I nagovorio sam ih da finansiraju ekspediciju. Zvuči ludo ali to nas vraća na temu o mašti koja stvara realnost. Zato što smo mi zapravo stvorili realnost šest mjeseci kasnije u ruskoj podmornici dvije i po milje ispod površine mora u sjevernom Atlantiku, gledajući stvarni Titanik kroz prozorčić, ne kao film, ne u HD-u, već u stvarnosti. To me je potreslo. Dugo smo se pripremali, morali smo pripremiti posebne kamere i svjetla i druge stvari. Iznenadilo me koliko je taj zaron, ti duboki zaroni su nalik na svemirsku misiju.
Radi se o visokoj tehnologiji i zahtijeva jako mnogo planiranja. Ulazite u tu kapsulu, idete u to mračno neprijateljsko okruženje gdje nema nade za spas ako se ne možeš vratiti sam. I pomislio sam: ‘Kao da živim u naučno-fantastičnom filmu. To je stvarno super.’ Zaista sam se bio navukao na istraživanja okeanskih dubina. Avantura i znatiželja. Mašta. To je bilo iskustvo koje mi Hollywood nije mogao dati. Zato što mogu zamisliti stvorenje i možemo stvoriti vizualni efekt za njega. Ali nisam mogao zamisliti ono što sam vidio kroz taj prozorčić. Kako smo išli na daljnje ekspedicije kraj hidrotermalnih otvora sam viđao stvorenja, a ponekad i stvari koje nikad prije nisam vidio, stvari koje niko dotad nije vidio, koje zapravo nauka još nije objasnila u vrijeme kad smo ih vidjeli i snimili. Bio sam potpuno očaran i morao sam napraviti više. Donio sam zanimljivu odluku.
Nakon uspjeha ‘Titanika’, rekao sam, ‘U redu, zasad ću ostaviti svoj posao hollywoodskog filmaša i postaću istraživač na neko vrijeme.’ Počeli smo planirati ekspedicije. Završili bi kod Bismarka, i istraživali ga robotskim vozilom. Vratili smo se olupini Titanika. Napravili smo male robote koji su vukli optičko vlakno. Zamisao je bila da se uđe unutra i pregleda unutrašnjost broda, što nikad prije nije napravljeno. Niko nikad nije pogledao unutar olupine. Nisu postojala sredstva za to, pa smo mi stvorili tehnologiju da se to napravi. I tako, na palubi Titanika sjedim u podmornici i gledam pod za koji sam znao da je na njemu svirao orkestar. Upravljam malim robotskim vozilom kroz hodnik broda. Kad kažem, upravljam njime, mislim da je moj um u tom vozilu. Osjećao sam kao da sam fizički prisutan u olupini Titanika. I to je bilo najveće nadrealističko iskustvo ‘već viđenog’ koje sam ikad imao, zato što sam znao prije nego što bih zašao za ugao šta će se pojaviti prije nego što to svjetla vozila stvarno otkriju, zato što sam šetao setom dok smo snimali film, a filmski set se bazirao na tačnoj kopiji nacrta broda.
Bilo je to apsolutno izvanredno iskustvo. Shvatio sam da je iskustvo daljinskog upravljanja moguće, da zaista možete imati te robotske avatare, gdje je vaša svijest ubačena u vozilo, u taj drugi oblik postojanja. Bilo je to stvarno intenzivno iskustvo. I možda tračak nečega što će se događati za nekoliko desetljeća kad ćemo imati kibernetička tijela za istraživanje ili ih koristiti u neke druge svrhe u različitim oblicima postljudskih budućnosti koje, kao obožavatelj naučne fantastike, mogu zamisliti. Dakle, bio sam na tim ekspedicijama, stvarno sam počeo cijeniti ono što se nalazi tamo dole, naprimjer kraj otvora u dubokom okeanu gdje se nalaze te nevjerojatne životinje. To su u osnovi vanzemaljci upravo ovdje na Zemlji. Žive u okruženju hemosinteze. Ne mogu preživjeti u sistemu koji se bazira na suncu, kao mi. Možete vidjeti životinje koje žive pokraj mlazova vode temperature 500 Celzijevih stepeni. Mislite da jednostavno ne mogu postojati. Istovremeno sam postao jako zainteresovan za nauku o svemiru, opet pod uticajem naučene fantastike iz djetinjstva.
Uključio sam se u svemirsku zajednicu, u rad sa NASA-om, sjedio u savjetničkom odboru NASA-e, planirao prave svemirske misije, putovao u Rusiju, išao na medicinske provjere prije leta u svemir, i tome slično, da bi stvarno išao i letio na internacionalnu svemirsku stanicu s našim sistemima trodimenzionalnih kamera. To je bilo fascinantno. Na kraju sam vodio naučnike u dubinu. Bili su tu astrobiolozi, planetolozi, ljudi zainteresovani za ta ekstremna okruženja, vodio sam ih do otvora i dao im da vide, da uzimaju uzorke i testiraju instrumente… Stvarali smo dokumentarne filmove, ali smo se zapravo bavili naukom, naukom o svemiru. U potpunosti sam zatvorio krug između bavljenja naučnom fantastikom kao dijete i bavljenja time u stvarnosti. I za vrijeme tog putovanja prepunog otkrića, dosta sam naučio. Naučio sam puno o nauci ali sam naučio i o vođenju. O tome ustvari nisam ništa znao dok nisam otišao na ove ekspedicije. Morao sam u određenom trenutku reći, ‘Šta ja radim ovdje? Zašto to radim? Što imam od toga?’ Ne zarađujemo novac od tih filmova. Jedva da smo pokrivali troškove. Od toga nema slave, a ljudi su mislili da sam između ‘Titanika’ i ‘Avatara’ otišao na odmor i da negdje uživam uz koktel na plaži.
A ja sam pravio sve te dokumentarne filmove za određenu publiku. Tu nema slave i novca. Sve što radiš činiš zbog samog posla, zbog izazova. Okean je najizazovnije okruženje koje postoji, zbog uzbuđenja otkrića i zbog te neobične veze koja se dogodi kad mala grupa ljudi stvori tijesno povezan tim. Zato što bismo radili te stvari sa 10-12 ljudi radeći nekoliko godina zaredom. Ponekad na moru 2-3 mjeseca zaredom. I u toj vezi shvatite da je najvažnija stvar vaše poštovanje prema njima i njihovo prema vama, da ste obavili posao koji ne možete nikome drugom objasniti. Kad dođete nazad na obalu i kažete, Moramo napraviti ovo, i optičko vlakno, i atentuaciju, i ovo i ono, svu tehnologiju, teškoće, aspekte ljudskog djelovanja u radu na moru, ne možete objasniti ljudima.
To je nešto što možda imaju policajci, ili ljudi u borbi koji su prošli nešto zajedno i koji znaju da to nikad neće moći objasniti. Stvara se veza, veza zasnovana na poštovanju. Kad sam se vratio da snimim sljedeći film, to je bio ‘Avatar’, pokušao sam primijeniti iste principe vodstva a to je da poštujete svoj tim, i da zaslužite njihovo poštovanje zauzvrat. I to je doista promijenilo cijelu dinamiku posla. I evo me opet s malim timom, na nepoznatom teritoriju radim ‘Avatar’, stvaram novu tehnologiju koja prije nije postojala. Strahovito uzbudljivo. Strahovito izazovno. Postali smo porodica u razdoblju od četiri i po godine. To je u potpunosti promijenilo način na koji radim filmove. Ljudi su komentarisali da smo donijeli organizme iz okeana i stavili ih na planet Pandoru.
Za mene je to bilo više od osnovnog načina poslovanja, sam proces koji se promijenio kao rezultat toga. Dakle, šta zaključiti iz svega? Koje smo lekcije naučili? Mislim da je broj jedan znatiželja. To je najmoćnija stvar koju imate. Mašta je snaga koja može doista manifestovati stvarnost. Poštovanje vašeg tima je važnije od svih lovorika na svijetu. Mladi filmaši mi prilaze i traže savjet kako da nešto naprave. Uvijek kažem, ‘Ne ograničavaj se. Drugi ljudi će to raditi za tebe, nemoj to sam sebi raditi, nemoj raditi protiv sebe. I riskiraj.’
NASA obožava frazu: ‘Neuspjeh nije opcija.’ Ali neuspjeh mora biti opcija u umjetnosti i istraživanju, zato što je to put u neizvjesnost. I nijedno važno nastojanje koje zahtijeva inovaciju nije napravljeno bez rizika. Morate biti spremni riskirati. To je misao s kojom bih vas ostavio, štogod radite, neuspjeh je opcija, ali strah nije.
Tekst preuzet sa Protest.ba