U knjizi 9-11, citirao sam zaključak Roberta Fiska da su “strašni zločini” 9.11. počinjeni sa izopačenom surovošću,” što je tačna ocjena. Međutim, korisno je imati na umu da su zločini mogli biti i mnogo gori. Pretpostavimo, na primjer, da je napad išao tako daleko da je bombardovana Bijela kuća, ubijen predsjednik, nametnuta brutalna vojna diktatura koja ubija hiljade i muči desetine hiljada ljudi i da je uspostavljen međunarodni teroristički centar koji pomaže da se nametnu slične torture i teror u drugim državama i da se izvede međunarodna kampanja atentata; i kao ekstra bonus, da dovedu tim ekonomista – nazovu ih “dečki iz Kandahara” – koji brzo uvedu ekonomiju u jednu od najgorih depresija u istoriji. To bi, jednostavno, bilo mnogo gore nego 9/11.
I tu stupa na scenu naš brOto, antiheroj, dječijeg lica. BrOto, okupira pažnju, makar na deset dana. BrOto, kao apaurin pomaže da se premosti još koja noć ludila u vječno luzerskoj, promašenoj, potlačenoj i opljačkanoj BiH.
Nacija je uvijek prikucana za sadašnjost preživljavanja, pa nije nikakvo čudo da su bh. političari listom i temeljito lišeni bilo kakve političke vizije. To se zgodno uklapa sa njihovim porivima da sebi nagrabe dok još ima, pošto ovo neće dugo trajati—izvjesnost gore budućnosti i kleptokratija usko su povezani.
Za našu Vladu rat je možda gotov, ali za nas nije!, izjavio je novinarima Krunoslav F. (37), predsjednik Stožera za obranu hrvatske Dalmacije, koji je proteklog vikenda u Pisku kraj Omiša čekićem razbio više od četrdeset tabli na njemačkom i talijanskom jeziku, uglavnom s natpisima “Zimmer frei“ i “Camare“, ali i one kojima su se turistima nudili “schnapps“ i “prosecco domestico“.
Ideja da bi „naši dečki“ (ako ministrovu frazu čitamo onako kako je mišljena, u nacionalnom ključu) trebali i u mirnodopskim okolnostima predstavljati homogenu skupinu, strukturu osuđenu na jedinstvo i posvećenost zajedničkoj ratnoj misiji, zapravo je dosljedno provedena u djelo. Čak je i umirovljeni pripadnik specijalne policije Stevan Culej, nakon puštanja iz kratkotrajnog pritvora, našao za shodno umiriti prosvjednike: „Bilo je sve u redu, jer sve su to moji prijatelji.“
Danas – trideset sedam godina kasnije – dosanjanom, ali prevarenom i poniženom Hrvatskom vladaju mito i korupcija, umjesto Hrvata svojih na svome vladaju pohlepa, sebičnost i nepovjerenje, a ljude koji su u borbi za njenu slobodu dali živote nitko više i ne pamti.
Kupio ja Braci devedeset i pete u proljeće nove patike, Adidaske, preko nekog stranca. Donio ih on iz Beograda kad se vraćao u Srebrenicu s odmora. Nije ih Braco nosio ni mjesec-dva kad se ono sve desilo. Kupio mu ja i Leviske, 501. Imao je to na sebi. Znam tačno i koju je majicu imao na sebi i koju košulju.
Livio Morosin pjesnik je – uz Danijela Načinovića, Francija Blaškovića i Milana Rakovca – meni najbliži u tom čulnom, multilingvalnom ogranku mog jezika. Sjajan je muzičar, gitarist i skladatelj, mračnoga i moćnog dara za kulturno-povijesnu transformaciju. Kao nitko među nama, Livio piše i pjesme mnogo starije od sebe. Stare istarske narodne pjesme, čije će autorstvo jednoga dana, akobogda ovoga jezika i njegovih kultura, postati upitno, kako to već biva s autorima svih velikih narodnih pjesama, bosanskih ili crnogorskih sevdalinki, dalmatinskih klapskih napjeva…
Na današnji dan rođen je Želimir Žilnik .....Ako pogledamo unazad 70 godina, možemo da konstatujemo da su političke elite naše zemlje očigledno napravile dva puta katastrofalno loše izbore koji su se pre svega završili tragično po narod, zemlju, privredu, ugled ovog našeg prostora.