Izbori su završeni, glasovi prebrojani, brojke objavljene, ali čini se da je jedino što još nije jasno: ko je izgubio? Dok rezultati neumoljivo pokazuju ko je osvojio vlast, a ko ostao bez nje, političke stranke i njihovi kandidati već su pronašli način da i poraz predstave kao uspjeh.
Jedni govore o rastu broja glasova, drugi o „dobrom rezultatu“, treći o pojedinačnim pobjedama, četvrti o budućem političkom potencijalu. Poraz se tako pretvara u „važan iskorak“, a izborni neuspjeh u novu priliku. I tako, nakon izbora ponovo imamo situaciju u kojoj pobjednika ima gotovo koliko i političkih aktera dok se riječ gubitnik gotovo niko ne usuđuje izgovoriti.
Ali izbori nisu takmičenje u tome ko će uvjerljivije objasniti da je pobijedio. Postoje glasovi, procenti, mandati i vlast. Postoji i vrlo jednostavno pitanje: ko je dobio ono po šta je na izbore krenuo?
Za BUKU smo zato pitali političku analitičarku Tanju Topić i stručnjakinju za javne komunikacije Mariju Milić može li se u ovdašnjoj politici uopšte priznati poraz i po su politički pojednici.
“Svijet voli pobjednike”
Tanja Topić, politička analitičarka, kaže da je teško političkim akterima izaći i javno reći da su gubitnici, jer živimo u miljeu u kojem „svijet voli pobjednike“.
“Postavljeni ciljevi su često nerealni, baš kao i obećanja, i zaborave se istog trena kad su izbori završeni. Naravno, da svako nastoji naći u rezultatu reper prema kojem će prikazati pozitivan iskorak, napredak, zaobići i činjenice i argumente koji mi ne idu u prilog. Jednostavno to je u prirodi političkog ponašanja”, rekla je za BUKU Topić.
Činjenice, dakle u ovom slučaju brojke teško da se mogu falsifikovati i „spinovati“. To je jednostavno laž.
“Hipotetički sve je moguće kod naših političara, ali onda to spada u domen svjesne obmane. I na to je dio političara navikao građane, to je nova normalnost, koja nema previše veze sa etičkim standardima. Mislim da se stranke ne zamaraju previše egzaktnim podacima, posebno kad su oni loši po njih. Tada se traže različite akrobacije da se predstavi ‘pobjednička’ slika”, ističe naša sagovornica.
Brojke su pokazale pobjednike
Ona kaže da su pobjednici svi ali dok traje kampanja.
“U nedjelju su brojke jasno pokazale pobjednike. Ne može Branko Blanuša zasjesti u predsjedničku fotelju, i ‘glumiti’ perspektivu koja njemu ide u prilog. On to nije ni pokušao. Dakle, povinovao se izbornim rezultatima. Kako ćete na njih reagovati, to je druga stvar: politički zrelo, odgovorno i mudro, tako što ćete pružiti ruku pobjedniku ili pak uvrijeđeno tako da ćete u sve druge ‘upirati prstom’ kao u krivce zbog vašeg lošeg rezultata, poraza ili rezultata koji se iz neke samo vaše perspektive može prikazati kao ‘uspjeh’. Ali u tom slučaju ponižavate građane kojima se obraćate na isti onaj način na koji su ih ponizili političari koji su im spočitavali da ne umiju izborne listiće ubaciti u skener”, dodaje Tanja Topić.
Kaže da većina naših građana ne ulazi u suštinu, površno ih ponesu nekada čak i lažne objave na društvenim mrežama.
“Stalno slušamo upozorenja stručnjaka da je veliki izazov za većinu stanovništva medijska pismenost. Prvi i bitan preduslov je da građani prepoznaju manipulaciju i dezinformaciju. Kada se to desi, onda oni sami znaju kome mogu vjerovati. Najlošija opcija je kada građani odustanu od promišljanja pa prepuste da u njihovo ime misle političari. Kako su građani uglavnom subjektivni, oni prvo gledaju i vjeruju statistikama ‘svojih miljenika’. A iste su uvijek subjektivne i nekritički naklonjene određenim politikama i njenim promotorima. Ako neko nije politički osviješćen i demokratski zreo, ako je indoktriniran i izmanipulisan, tu statistika ne pomaže”, kaže naša sagovornica.
Topić Tanja smatra da je opozcija već u izbornoj noći napravila ogromnu grešku u koracima.
“Počeli su međusobno da se optužuju, upiru prstom u onog drugog da je kriv za izborni poraz, umjesto da su svi ponaosob uradili kritičku samorefleksiju i ozbiljnu analizu neuspjeha. Problem jeste upravo u tome što je opozicija željela smijeniti vlast po svaku cijenu, bez ikakve vizije, plana, scenarija, programa, nazovimo ga kako god”, ističe ona.
Politička kultura ima izražen balkanski mačo- stav
Napominje da su interpretacije u ovom trenutku nebitne.
“Ko će se baviti podatkom, sem pojedinih novinara, da je SNSD dobio manje oko 25 hiljada glasova u odnosu na izbore prije četiri godine, da je DNS od 2018. godine izgubio skoro 100 hiljada glasova. Koga to sada zanima. Uzima se samo konačna raspodjela mandata, fotelja i privilegija koje idu uz to. A ona pokazuje da je SNSD osvojio više mandata”, pojašnjava ona i dodaje:
“Naša politička kultura ima izraženi balkanski mačo- stav. U našoj kulturi političari su alfa mužjaci, koji nikada ne gube, sebi se dive, podanike posmatraju svisoka, čak i kad gube, a prema višim autoritetima su ponizni. Čak su se i žene savršeno uklopile u tu sliku. Mogli smo čuti Darijanu Filipović, koja se zapitala gdje bi bila da joj nije bilo Dragana Čovića”.
Pobjednika je mnogo više nego gubitnika
Marija Milić, stručnjakinja za javne komunikacije, kaže da je pobjednik izbora onaj ko formira Vladu.
“Nakon izbora gotovo da nema političke partije koja u rezultatima nije pronašla razlog da proglasi uspjeh. Jedni se pozivaju na ukupan broj glasova, drugi na rast u odnosu na prethodne izbore, treći na rezultat pojedinačnih kandidata, a četvrti na novu poziciju unutar vlastitog političkog bloka. Tako smo i nakon ovih izbora dobili naizgled paradoksalnu situaciju – pobjednika je mnogo više nego gubitnika”, rekla je u podcastu za BUKU Marija Milić.
U razgovoru za BUKU Milić je ponudila mnogo jednostavniji kriterijum za ocjenjivanje izbornog uspjeha.
„Bez obzira na to što vidimo sad da se svaka partija iz svog ugla proglašava pobjednikom, pobjednik je onaj ko formira Vladu i to je nešto što može biti kriterijum uspjeha.“
Ipak, izborni rezultat, prema njenom mišljenju, nije moguće posmatrati samo kroz podjelu na pobjednike i poražene.
Posebno izdvaja Draška Stanivukovića. Iako njegov politički blok nije ostvario cilj sa kojim je ušao u izbore, Milić smatra da je Stanivuković nakon ovih izbora definitivno učvrstio jednu drugu poziciju – poziciju lidera opozicije.
„Draško Stanivuković jeste pobjednik u smislu konačnog pozicioniranja kao lidera opozicije. To je, dakle, to što možemo reći. I to definitivno jeste. On sada ima sve alate u svojim rukama da sljedeći kandidat bude iz njegove partije, jer se on nametao sve vrijeme, a SDS je išao mi smo državotvorna stranka, pa broj poslanika i tako dalje.“ Drugim riječima, postoji razlika između pobjede na izborima i političkog dobitka nakon izbora. Stanivuković, prema ovoj interpretaciji, nije pobjednik po prvom kriterijumu, ali jeste jedan od političkih dobitnika novog odnosa snaga unutar opozicije.
Nama Draško Stanivuković sad jako treba
Međutim, Milić smatra da način na koji je Stanivuković komunicirao nakon izbora pokazuje da još nije u potpunosti prihvatio poruku koju su mu poslali birači.
„Mislim da je njegovo saopštenje, odnosno objava sa sjednice predsjedništva PSS-a, imalo suviše hvalospjeva, a malo prihvatanja poruke ljudi, da nam objasni da je zaista prihvatio poruku i da će nešto uraditi.“ Upravo tu Milić dolazi do, možda, najzanimljivije teze. Stanivukovićeva nova pozicija nije važna samo za njega i njegovu političku organizaciju, već i zbog odnosa političkih snaga u Republici Srpskoj.
„Nama Draško Stanivuković sad jako treba. U trenutku kada SNSD ima nadmoćnu vlast u Republici Srpskoj, Draško Stanivuković kao lider, prvi među jednakima, njegova uloga je nemjerljiva kao glavnog opozicionara, bez obzira na to što je on gradonačelnik Banjaluke”.
Ali takva pozicija, smatra ona, podrazumijeva i odgovornost. Nije dovoljno iz rezultata izvući samo brojke koje potvrđuju vlastiti uspjeh. Stanivuković bi morao odgovoriti i na onaj dio izborne poruke koji mu politički ne odgovara.
„Vrlo je važno da on prihvati poruku koju je dobio od ljudi, da nam pokaže da je prihvatio, da je razumio“. Milić smatra da bi mnogo snažnija politička poruka bila priznati greške i pokazati biračima da je njihova poruka shvaćena.
Treba preuzeti odgovornost
„Sad hoću da kažeš: ‘Griješio sam, prihvatam poruku.’ E, u tom smislu onda on može zaista da se tretira kao pobjednik parlamentarnih izbora u smislu opozicionog djelovanja“, smatra naša sagovornica.
I upravo tom rečenicom pravi jasnu razliku između proglašavanja pobjede i političke pobjede koja ima sadržaj:
„U tom slučaju jeste pobjednik, ali sa preuzimanjem odgovornosti“.
Tako se priča o tome kako su nakon izbora „svi pobijedili“ vraća na početno pitanje: šta uopšte znači pobijediti?