Svi mislimo o tome kako je živeti lepo. Volela bih da pričam o povećavanju šansi za lepu smrt. Nisam gerijatričar. Smišljam programe za čitanje za decu u zabavištu. Ono što znam o ovoj temi dolazi iz kvalitativnog istraživanja sa uzorkom od dvoje ljudi. U proteklih nekoliko godina, pomogla sam prijateljima da imaju kraj života kakav su želeli.
Kada sam prvi put počeo da snimam zvučno okruženje divljine, pre 45 godina, nisam imao pojma da mravi, larve insekata, morske sase i virusi stvaraju zvukovni potpis. Ali stvaraju. Svako zvučno okruženje divljeg staništa ima jedinstvene karakteristike, koje sadrže neverovatnu količinu informacija...
Intelektualci pate od jedne boljke više, od koje ne pate druge grupe: oni znaju kako društvo može da se organizuje racionalnije i humanije, ali nemaju moći da to učine! U svakodnevnom životu racionalna i čovječna misao doživljava poraz za porazom, a nagon, inat i interes igraju svoje igre. Pri tome sami intelektualci ne uzimaju mnjenje ogromne većine za ozbiljno, i obično ga odbacuju kao skup predrasuda zdravog razuma, što je velika greška, jer ovo mnjenje i predrasude odlučuju (na izborima) u kakvom ćemo sistemu živjeti.
Rodilo ove godine! Šljive se do zemlje objesile bremenite plavim plodovima. Takva sezona bila. A, znamo da uz kupljenje, da se ne lažemo, prevashodno alkoholnih sirovina, ide i predizborna kampanja. Svako dijete, svaka domaćica, svaki radnik na birou i seljak-štrajkač znaju da je početak septembra, početak, kako to reče jedan lokalni ekspert za sve „političkog nadgornjavanja“.
Uostalom, ako već moramo prosipati mudrosti s Facebooka, evo za kraj jedne koja se ističe besprijekornim moralom i kojoj ne možete odoljeti: “Nikad mi baklava nije bolje ispala. Ja da uzmem jedan komad, ispade cijela tepsija” (Đorđe Balašević). Ili, evo jedne još bolje: “Muškarac bez stomaka, kao mercedes bez znaka” (Ozren Kebo).
Drugi svetski rat ima posebnu upotrebnu moć zbog obilja ideologija koje su se u njemu našle suprotstavljene, a koje se još uvek nalaze na političkom jelovniku.
Šta nam neki ljudi znače, vrlo često shvatimo tek kad ih izgubimo. Čika Mikija sam upoznao na Svetom Stefanu prije nekoliko godina, kada smo moja djevojka i ja došli u posjetu na nekoliko dana. Oni su stari kućni prijatelji, a već nakon nekoliko razmijenjenih rečenica, shvatio sam o kakvom se čovjeku radi; o legendi!
Sjedim na njegovom krevetu i buljim u prastare tenisice. Ako u njih uvalim nos da li ću osjetiti njegov miris? Uzimam u ruke tenisice broj četrdeset i sedam. Mirišu na vlagu i suho blato. Ipak ih odlažem u kut sobe. U našoj spavaćoj sobi listala sam album i iz njega izvukla fotku na kojoj on sjedi na mom vratu i čupa mi kosu. Njegov prvi rođendan.