Ako ćemo pravo i iskreno, na Svjetsko prvenstvo će, posve sigurno, dvadesetak situiranih vrhunskih sportista koji su se borili za zemlju Bosnu i Hercegovinu, a da i nisu morali, stručni štab i najlovarniji segment našeg društva – tajkuni, mafijaši i političari.
Obični svijet će još par dana govoriti u množini kako ide u Brazil, moleći lokalne bogove da im javni servisi dogodine omoguće kakve-takve prenose Zmajeva u srazu sa najmoćnijim svjetskim reprezentacijama.
Pljačkaju me, a sramota me
Nego, šta ćemo sa poštenim, prepoštenim stanovnikom našeg trougla koji bi da uživo navija za naše heroje od Belo Horizontea, preko Brazilije i Sao Paola do Rija? Šta ćemo sa predobrim lokalcem koji u plavom Lega dresu obilazi države Centralne Evrope?
Jasno je takvom fanatikosu, poslije prvog triježnjenja, gdje je u snoviđenju vidio sebe sa dvije Karioke u tangama na Kopakabani, da to zadovoljstvo sa svim kartama i putem košta 7-8 hiljada evra, minimum.
Što će reći, vrijednost novog auta!
E, sad, ako je baš odlučan, moraće do lokalne banke koja će već koliko sutra početi reklamirati svoj novi proizvod – Brazil na dohvat ruke!
I trebaće mu samo dva solventna žiranta, kakva bajta pod hipotekom i jak rođak dijasporac da poplaća, kako se to voli reći – troškove obrade kredita.
A, to je poduhvat ravan uspjehu Zmajeva.
I dok druge nacije samo čekaju da im se kakav predstavnik plasira na Evrosong, Svjetsko Prvenstvo ili kakvu drugu manifestaciju, eda bi trošio svoje štekove i riješio se svog dosadnog egzistencijalističkog sna, namćoraste žene i vampirske djece, koja mu sisaju monetarnu arteriju decenijama, našeg Fanatikosa ubi sramota.
Znate onaj vic kad kaže Mujo Sulji, uš'o džeparoš u tramvaj, a mene ubi sramota, ni feninga nemam?!
Tako naš navijač, najbolji na svijetu, teško da će moći da participira u mondijalskom karnevalu brazilskom.
Ali sve su to slatke muke!
Gledaćemo BiH na Mondijalu ovako ili onako, mumlaćemo himnu i prepričavati kako je mali Pjanić preveslao Mesija, Nejmara ili Balotelija, po cijenu rezultata.
Budimo iskreni, čudo bh. fudbala koje se desilo sinoć mnogo je moćnije od dosade potrošačkog društva, lokalnih političara za Brazil spremnih, idiosinkretički oponašajućih kvazinavijača bogate Skandinavije.
Čudo bh. fudbala je upravo to – čudo. Kad je jedna država od nešto više od 3 miliona ljudi sa fudbalskim savezom u raspadu odvela repku put Marakane, lako će naš čovjek sa političkim klovnovima i dva žiranta.
I, upamtite, ovi momci idu da se igraju, a ne da igraju. Shvatite me ispravno. Ovi momci neće sigurno biti posljednji, ni pretposljednji. Iza njih ne stoji konglomerat velikih brendova i nacionalni ponos u vidu osvajanja Kupa.
Oni su Zmajevi koji se igraju za sebe, mene, tebe i ona dva žiranta.
I, zato, uživajte! I juče i danas i na ljeto. Šta je život, ako nije igra!
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar