Gospodine Dodik, ima li Bosne i Hercegovine?
Tragično je što vas i mnoge druge ljude to pitanje zaokuplja već deset godina. Niko ne može da da odgovor. On se može dati sa filozofskog, teoretskog i praktičnog stanovišta. Filozofski kad gledate sve je moguće, naravno. Zavisi kako postavite stvari. Praktično je veoma upitno da li BiH ima kapacitet za svoj život. Sve zajednice na svijetu moraju prije svega da imaju konsenzus o tome da li žele da budu u zajednici i ako taj konsenzus nije igrađen onda je upitna ta čitava zajednica. Dok je bilo konsenzusa za bivšu Jugoslaviju, bila je Jugoslavija. Kad je nestao konsenzus, ili ono što je okupljalo Jugoslaviju, nije bilo Jugoslavije. Sve zemlje bivše Jugoslavije koje su nastale raspadom, nastale su na politikama homogene nacionalizacije koja je dovela do toga da se formira Slovenija, Hrvatska, evo na kraju, Srbija, Crna Gora, Makedonija. Samo je BiH, pod pritiskom stranaca ili idealističke politike u BiH gurnuta je na put očuvanja na vrijednostima zbog kojih je ustvari i propala. BiH je dobila svoj međunarodni subjektivitet, to je tačno.
Jednom nerazumnom odlukom o priznavanju Bosne i Hercegovine već u aprilu 1992. godine na bazi jednog sumnjivog referenduma koji je u sebi imao činjenicu da nisu glasali Srbi, a Hrvati glasali kako to kasnije kažu iz razloga da bi dali podršku Hrvatskoj, a ne BiH. Da nije tako postavlja se pitanje zašto su samo nekoliko godina nakon toga Hrvati i Muslimani ratovali i ubijali se u BiH. Dakle, nekako se sklepala ta priča o međunarodnom kapacitetu Bosne i Hercegovine, ali za uspjeh neke zajednice nije dovoljno da ima međunarodnu podršku. BiH nije nikada pribavila unutrašnji konsenzus. Svi ćemo reći da je Dejtonski sporazum onaj na kojem je BiH nastala onakva kakva jeste. Sporazum koji je kreirao međunarodni faktor. To je nesumnjivo.
Ja se ne slažem sa tezama kako je Dejtonski sporazum samo zaustavio rat. Ako to kažemo i ako prihvatimo tu tezu, onda je sve drugo sporno u BiH, pa i sama ona. Dejtonski sporazum je kreirao politički sistem koji funkcioniše već 10 i više godina sa manje ili više uspjeha. Ljudi u Republici Srpskoj su krenuli od nekoliko osnovnih postavki vezano za Bosnu i Hercegovinu. Prva je da sila boga na moli, naravno, ako stranci hoće da postoji BiH, onda uzmimo kreativno mjesto u svemu tome, naravno, uz naše traženje da se prihvati i uvaži činjenica da postoji Republika Srpska i da su u tom kontekstu Srbi i Republika Srpska dali veći doprinos nego bilo ko drugi. Oni su najviše davali, jer je Republika Srpska unijela identitet u ono što se zove BiH, kako god to neko gledao i mislio. Mi se nećemo slagati sa mnogima iz Federacije, ali mi smo uporni i to je za nas definitivno trajna činjenica. Mi smo unijeli naš identitet u to.
Naravno, možete prigovoriti RS, ali možete prigovoriti i svim zemljama da su u istoriji imale nasilje iza sebe. Kao drugu važnu stvar, mi smo rekli da svi oni koji su činili zločine u ime Srba iz Republike Srpske neka odgovaraju.Sve dok nisu shvatili da u BiH postoji politički motivisano tužilaštvo i sudovi koji samo presuđuju Srbima za zločine, kao su 29 000 Srba sami sebe pobili ili da su ih pobile neke humanitarne organizacije. Naravno da moramo da definišemu svoju politiku u svemu tome. Dakle BiH može da bude u nekom obliku, ali ona mora da bude dogovorena. Ona ne može da bude nametnuta. Nema više kapaciteta da međunarodni faktor nameće bilo kakva rješenja.
U BiH je napravljena jedna atmosfera besmisla. Jedne pozicije beskonačne privremenosti, koja opet može da funkcioniše, to nije sporno. Ona postoji na mnogim mjestima u svijetu kao što je Izrael, Palestina, Kipar. Zašto ne bi Bosna mogla da bude takva? Ovdje se politički život odvija u uslovima političke korektnosti. Mi smo tu političku korektnost vidjeli, doživjeli i osjetili, tako što su prema nama uvijek u okviru te političke koreknosti, uvijek ispostavljeni politički nekorektni zahtjevi prema Republici Srpskoj. Postavlja se pitanje šta je onda politički korektno. Dakle, taj dogovor o okviru Bosne i Hercegovine mora da pođe, ako je uopšte moguć, od Dejtonskog sporazuma. Ovdje je bazična stvar mir. On se mora očuvati.
Kako doći do pomirenja? Jedino što nudi politička praksa i teorija u današnjem svijetu je da su slobodna društva demokratska društva. O demokratskim društvima tog nivoa razvijenosti, pune demokratije, sasvim je razumljivo da se otvaraju sve moguće teme i na pravi način dovode do određenih zajedničkih stavova o svemu.
Ja mislim da je i prije rata trebalo razgovarati i da bi, naravno, nakon uspostavljanja mira bilo dobro da svi prihvatimo realnost koja je bila takva kakva jeste i da u okviru te realnosti pokušamo da izgradimo društvo sa više slobode, posla, tolerancije. I vremenom zablude se uvijek razbiju od zid praktičnih događaja i rješenja. Ja nisam imao nikakve zablude ni tada. Ne može biti zabluda razgovor i dogovor. Ako ste to prihvatili, onda ste prihvatili besmisao da učestvujete, bar u politici, onda se posvetite nekoj drugoj sferi života. Vremenom ste, naravno, morali da prepoznate čak i u onima koji su se prodavali za priču o multietničarima i ostalima, da ste vidjeli da iza toga ipak u krajnjoj instanci stoji jedan poriv koji bi Bosnu trebalo da obezbijedi ekskluzivno za jednu naciju.
Ja se ne identifikujem sa Bosnom i Hercegovinom. Ni kao čovjek, ni kao političar, ali isto tako sam razuman i razumijem da živim u zemlji koja je napravljena sporazumno i koja će egzistirati dok taj sporazum bude imao snagu da bude provodljiv. On je već u značajnoj mjeri skrnavljen, jer ono što danas imamo je u značajnoj mjeri različito od onoga što su izvorna dejtonska rješenja. Na žalost Bosne i Hercegovine sva ta rješenja su nametnuta silom. Nisu bila stvar moje potrebe, a kad kažem moje onda mislim na Republiku Srpsku. Mislim da imam pravo da govorim na taj način. Pa čak i onda kad su nametnuli da moramo da glasamo, pa i ja ponekad da glasam o nekim rješenjima koja su mi teret u duši ili u prsima, ali u suštini to su otimana rješenja. To nije prirodan put dolaženja do kompromisa i rješenja.
Izvodi iz intervjua sa premijerom RS Miloradom Dodikom