Srbija nakon izborne pobjede Studentske liste prolazi kroz političke promjene čija je brzina iznenadila mnoge. Ostavke, smjene, istrage i hapšenja počeli su i prije formalnog preuzimanja vlasti. Da li je to početak stvarne demontaže sistema koji je Aleksandar Vučić gradio godinama ili samo prilagođavanje njegovih dosadašnjih saradnika novim političkim okolnostima?
O tome koliko je dosadašnji sistem vlasti zaista bio čvrst, ko čini duboke strukture moći u Srbiji, šta nova vlast može naučiti iz iskustva Zorana Đinđića i kakvu ulogu treba da odigra Evropska unija, za BUKU govori Florian Bieber, profesor istorije i politike jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Gracu i direktor tamošnjeg Centra za studije jugoistočne Evrope. Bieber je jedan od istaknutih poznavalaca političkih prilika na Balkanu, a u svom istraživačkom radu posebno se bavi demokratizacijom, autoritarnim režimima, nacionalizmom i evropskim integracijama. Koordinator je i savjetodavne grupe Balkans in Europe Policy Advisory Group (BiEPAG).
BUKA: Samo nekoliko dana nakon izborne pobjede Studentske liste u Srbiji svjedočili smo ostavkama i smjenama u javnim medijskim servisima, istragama i hapšenjima, zahtjevima za smjenu visokih bezbjednosnih funkcionera, kao i oduzimanju dozvole za rad Alta banci. Sve se to dešava prije nego što je nova vlada uopšte preuzela dužnost. Da li već gledamo razgradnju duboko ukorijenjenih struktura moći u Srbiji ili je riječ tek o prvoj reakciji na dramatičan politički poraz?
Bieber: Budući da još nije došlo do formalne promjene vlasti, rekao bih da su ovo prvi znakovi dva različita procesa. Prvi je oportunizam. Neki ljudi unutar institucija, koji su ranije bili lojalni SNS-u, sada pokušavaju da dokažu lojalnost pobjednicima, odnosno Studentskoj listi, tako što pokreću istrage o ranijim slučajevima korupcije.
Drugi proces odnosi se na ljude unutar institucija koji ranije nisu mogli da rade svoj posao, a sada koriste novu priliku da konačno počnu da ga obavljaju. Naravno, prave istrage i suštinske promjene možemo očekivati tek kada Studentska lista preuzme vlast i pokrene institucionalne reforme. Ipak, ovi prvi znakovi su pozitivni, jer već sada vidimo kako se piramida moći SNS-a urušava. To nam pokazuje koliko je taj sistem zapravo bio plitak i, na određeni način, krhak.
Za razliku od Mađarske, gdje nismo vidjeli takva hapšenja i istrage prije nego što je Peter Magyar preuzeo vlast od Viktora Orbána, u Srbiji se pokazuje da su mehanizmi moći SNS-a znatno ranjiviji. To znači da postoji više prostora da se oni dovedu u pitanje kroz istrage, što bi Studentskoj listi, kada dođe na vlast, moglo olakšati stvarnu demontažu mehanizama korupcije i zloupotreba kojima smo svjedočili.
Prije izbora činilo se vrlo vjerovatnim da će, u slučaju studentske pobjede, doći do ozbiljnog sukoba između struktura SNS-a koje će pokušavati da zadrže kontrolu i Studentske liste koja će nastojati da preuzme institucije. Za sada, međutim, izgleda da su strukture moći SNS-a mnogo slabije nego što se očekivalo. To ne znači da će njihova razgradnja biti laka, ali svakako bi mogla biti lakša nego što su mnogi pretpostavljali.
BUKA: Brzina ovih događaja zaista je izuzetna. Institucije i pojedinci koji su još prije nekoliko sedmica djelovali nedodirljivo odjednom izgledaju ranjivo. Da li to govori da je Vučićev sistem bio mnogo krhkiji nego što se činilo i da se prvenstveno održavao na političkoj moći, lojalnosti i strahu?
Bieber: Mislim da je veliki dio tog sistema zaista počivao na strahu. Ljudi su bili prisiljavani da postanu njegov dio, neki su bili ucjenjivani, dok su mu se drugi priključivali iz čisto oportunističkih razloga.
Sada su se okolnosti promijenile. Oni koji su ranije imali korist od lojalnosti SNS-u shvataju da će, ako žele da sačuvaju svoje karijere, možda morati da istražuju upravo taj sistem. Takvi sistemi nisu zasnovani na ideologiji. Kada nestane motivacija koja ih je održavala, nestaju i lojalnost i strah. Mislim da upravo tome sada svjedočimo.
Važna je i činjenica da je izborni poraz SNS-a bio toliko jasan. Zbog toga gotovo niko ne očekuje da bi se Vučić mogao uskoro vratiti na vlast, bez obzira na njegove prijetnje ili najave iz večeri kada je priznao poraz. Naravno, to ne znači da SNS neće ostati snažna politička stranka ili da se neće pojaviti neka druga stranka sličnog profila koja će pokušati da iskoristi nezadovoljstvo promjenama u narednim mjesecima.
Ali mogućnost brzog povratka na vlast trenutno izgleda veoma malo vjerovatna. To ljudima unutar sistema olakšava odluku da promijene stranu. I upravo to dodatno razotkriva krhkost čitave strukture moći.
BUKA: Ko zapravo čini takozvanu „duboku državu“ u današnjoj Srbiji? Koliko su političke, bezbjednosne, pravosudne, poslovne i kriminalne mreže međusobno povezane i s kojim će se od tih struktura nova vlast najteže izboriti?
Bieber: Ne mislim da u Srbiji postoji jedna jedinstvena „duboka država“. Postoje različiti centri moći i različite grupe ljudi koji su imali koristi od Vučićevog sistema. Tu su, prije svega, obavještajne i bezbjednosne službe, od kojih mnoge imaju kontinuitet još iz devedesetih godina, uključujući ljude koji su dugo bili dio policijskih i bezbjednosnih struktura.
Ali njihova pozicija i interesi nisu isti kao interesi poslovnog sektora. Naravno, između tih struktura postoje veze, ali postoje i brojne razlike. Unutar same stranke ima mnogo ljudi koji su profitirali od sistema, a ni poslovni interesi nisu jedinstveni. Neki privrednici mogu relativno lako promijeniti političku lojalnost, dok će drugima to biti mnogo teže jer su bili javno i snažno povezani s Vučićevom vlašću. Postoje kompanije koje su praktično bile kompanije SNS-a, pod kontrolom stranke ili struktura bliskih vlasti. S druge strane, postoje i poslovni subjekti koji su se samo prilagođavali vladajućoj stranci.
Pored toga, tu su kriminalne strukture i organizovani kriminal, koji su sarađivali sa SNS-om i Vučićevom vladom, ali imaju vlastitu logiku djelovanja i drugačije motive. Zato bih rekao da ne postoji jedna „duboka država“, već više ekonomskih, političkih i bezbjednosnih centara moći koji su imali koristi od saradnje s Vučićevom vlašću. Svaki od njih ima različite razloge da se suprotstavi promjenama ili da im se prilagodi. Biće veoma teško razgraditi sve te strukture. One jesu međusobno povezane, ali se razlikuju po motivima, izvorima finansiranja i razlozima zbog kojih su sarađivale s Vučićevim režimom.
BUKA: Neki funkcioneri podnose ostavke, dok drugi pokušavaju da se distanciraju od dosadašnje vlasti. Kako nova vlada može razlikovati stvarnu institucionalnu promjenu od oportunističkog prestrojavanja ljudi koji su godinama održavali prethodni sistem?
Bieber: Studentska lista će se svakako suočiti s teškim zadatkom da razlikuje one koji sada samo pokušavaju da promijene stranu iz oportunističkih razloga od ljudi koji zaista žele i mogu da rade svoj posao. Međutim, mislim da je potpuno jasno da će na vrhu mnogih institucija morati doći do promjene rukovodstva. Činjenica da su neki funkcioneri počeli da rade svoj posao tek nakon 25. oktobra ne oslobađa ih odgovornosti za to što ga nisu obavljali tokom prethodne dvije godine. Ne mislim da će moći da spasu svoje karijere samo zato što su sada odjednom postali aktivni.
Pravo pitanje je koliko duboko promjene treba da zahvate institucije. Ako je jasno da rukovodstvo mora biti smijenjeno, da li to podrazumijeva i promjene na nižim nivoima administracije? Tu će u jednom trenutku biti neophodno donijeti pragmatične odluke. Postoje ljudi koji su sarađivali s režimom, ali sami nisu bili umiješani u ozbiljna krivična djela. Takvim ljudima vjerovatno treba omogućiti da nastave da rade u novim institucijama.
To nisu samo pravna, već i politička pitanja. Potrebno je procijeniti koliko duboko treba ići u čišćenju institucija, a da se pritom ne izgube ljudi s dragocjenim administrativnim iskustvom. Istovremeno, treba izbjeći stvaranje velikog broja ogorčenih ljudi koji bi zbog osjećaja isključenosti mogli postati izvor otpora i protivljenja transformaciji Srbije. To će biti neke od najtežih odluka koje Studentska lista mora donijeti u narednim mjesecima.
BUKA: Srbija je već prošla kroz sličnu istorijsku prekretnicu nakon pada Slobodana Miloševića 2000. godine. Zoran Đinđić pokušao je da se obračuna s duboko ukorijenjenim bezbjednosnim i kriminalnim strukturama, što je imalo tragične posljedice. Koje pouke nova vlast treba da izvuče iz tog perioda i koliko su današnje okolnosti drugačije?
Bieber: Prednost činjenice da Srbija sada drugi put prolazi kroz ovakvu promjenu jeste to što svi znaju šta se dogodilo nakon 2000. godine. Neuspjeh da se napravi jasan raskid s Miloševićevom erom predstavlja važnu lekciju za sve. Ali danas postoje i neke značajne razlike. Prije svega, Studentska lista nije klasična politička stranka, što joj u određenom smislu olakšava posao. Ona nikome ništa ne duguje u smislu zapošljavanja. Nema obavezu da zapošljava stranačke članove niti ljude koji su podržavali određeni politički program, kao što to često imaju tradicionalne političke partije.
Druga važna okolnost jeste to što stranke poput Socijalističke partije Srbije i drugih nisu ušle u parlament. To Studentskoj listi omogućava mnogo jednostavnije upravljanje državom. Iako je sama lista heterogena, ona je ujedinjena i ne mora da formira koaliciju s nekom od klasičnih političkih stranaka. To njenu poziciju čini znatno lakšom od one u kojoj se našao DOS nakon 2000. godine. Osim toga, danas nema toliko velikih i neposrednih političkih pitanja koja su tada opterećivala novu vlast.
Naravno, Kosovo ostaje veliko pitanje, kao i spoljna politika. Ali danas nema istovjetnih međunarodnih pritisaka kakvi su postojali nakon 2000. godine, kada je trebalo odlučiti šta učiniti sa Slobodanom Miloševićem, kako urediti odnose s Crnom Gorom i kako se odnositi prema ratnim zločincima. Upravo su ta pitanja ozbiljno ometala rad DOS-a. Danas takvi problemi nisu na dnevnom redu na isti način i to otvara više prostora za reforme.
Još jedna važna razlika jeste odsustvo jednog neprikosnovenog lidera studentskog pokreta. To može olakšati sprovođenje reformi, jer promjene ne zavise od jedne osobe. Đinđić je postao meta kriminalnih i paravojnih struktura upravo zato što je bio jasno prepoznat kao čovjek koji pokreće reforme. Postojala je pretpostavka da bi njegovim uklanjanjem i reforme mogle biti zaustavljene. Danas je situacija drugačija. Ne postoji jedna osoba koja predstavlja lice svih promjena. Zahtjev za reformama mnogo je širi. Zbog toga, čak i kada bi jedan pojedinac bio napadnut ili uklonjen iz procesa, reforme bi se nastavile. To otpor promjenama i pokušaje njihovog zaustavljanja čini mnogo težim nego što je bio slučaj nakon 2000. godine.
BUKA: Kako nova vlada može uspostaviti odgovornost za korupciju i zloupotrebe vlasti, a da institucionalne reforme ne pretvori u političku osvetu? Šta bi bio najjasniji dokaz da Srbija zaista gradi nezavisne institucije, umjesto da jednu mrežu političke kontrole zamijeni drugom?
Bieber: Upravo zahtjev Studentske liste da institucije rade svoj posao, onako kako je to zakonom predviđeno, olakšava razlikovanje političke osvete od stvarnih reformi. Studentski pokret od početka insistira da se ovim pitanjima ne pristupa politički, nego pravno. To otvara mogućnost da se umjesto političkog kažnjavanja uspostavi pravna odgovornost. Mislim da je to od presudnog značaja.
Nakon 2000. godine mnogi ljudi, uključujući poslovne ljude koji su sklapali poslove s Miloševićevim režimom, uspjeli su da opstanu jednostavno tako što su promijenili političku lojalnost i približili se DOS-u. Studentskom pokretu danas će biti mnogo teže da opravda nešto slično, a mislim da neće ni željeti da ide tim putem. Ako institucije zaista funkcionišu, onda će istraživati krivična djela i korupciju bez obzira na to kome su osumnjičeni politički lojalni. To je ključno.
Jer ovdje nije riječ samo o suočavanju s nasljeđem korupcije, zloupotreba i zarobljavanja države tokom prethodnih 14 godina Vučićeve vlasti. Riječ je i o sprečavanju da se takav sistem ponovo uspostavi. Za to su potrebne institucije koje neće samo promijeniti političku lojalnost, već će zaista postati nezavisne. One moraju biti spremne da istražuju i eventualne zloupotrebe pripadnika same Studentske liste, jer se i takve zloupotrebe mogu dogoditi. Upravo to mora biti cilj.
Dakle, nije dovoljno promijeniti način rada institucija kako bi se razriješili slučajevi iz prošlosti. Potrebno je izgraditi trajno otporne i nezavisne institucije. A to je na mnogo načina teži zadatak. Nije dovoljna samo formalna institucionalna nezavisnost. Potrebni su i ljudi koji razumiju svoju ulogu i koji će se zaista ponašati nezavisno. Sada postoji jedinstvena prilika da se takve institucije izgrade, jer Studentska lista ima mandat za promjene. Ali za to će joj biti potrebni i strpljenje i odlučnost.
BUKA: Evropska unija je godinama održavala blisku saradnju s Vučićem uprkos sve većoj zabrinutosti zbog urušavanja demokratije u Srbiji. Koliko je takav pristup doprinio opstanku njegovog političkog sistema i može li EU sada odigrati konstruktivnu ulogu u demokratskoj transformaciji Srbije?
Bieber: Mislim da Evropska unija može odigrati konstruktivnu ulogu tako što će jasno podržati unutrašnje reforme u Srbiji, umjesto da insistira da se nova vlada odmah posveti kontroverznim spoljnopolitičkim pitanjima, prije svega odnosima s Rusijom i dijalogu s Kosovom. To, naravno, ne znači da ta pitanja nisu važna za Evropsku uniju, Srbiju, Kosovo ili širi geopolitički kontekst. Ali insistiranje na njima u ovom trenutku moglo bi ozbiljno naštetiti reformskim naporima unutar Srbije.
U zemlji ne postoji politički konsenzus o Kosovu, pa čak ni o tome kako bi trebalo da izgledaju odnosi s Rusijom. Ako Evropska unija želi da povrati legitimitet u odnosima sa Srbijom, podrži njene reforme i istovremeno obnovi vlastiti kredibilitet u procesu proširenja, onda bi fokus morala staviti na oslobađanje zarobljenih institucija i demokratske reforme. Na mnogo načina, izvještaj Evropske komisije objavljen početkom novembra može poslužiti kao svojevrsna mapa puta za reforme u Srbiji. Evropska unija bi trebalo da pruži tehničku i finansijsku podršku tim procesima.
Istovremeno, može jasno reći da će Srbija u jednom trenutku morati da se ozbiljno posveti dijalogu s Kosovom i usklađivanju svoje spoljne politike s politikom EU. Ali to sada ne bi trebalo da bude prioritet. Prioritet mora biti unutrašnja reformska agenda. Na taj način EU bi mogla da izgradi nove odnose s reformskim snagama u Srbiji. Tek kada Srbija napravi sljedeći korak u demokratizaciji, kada ponovo bude imala pluralističke izbore i političke stranke koje se takmiče na osnovu različitih ideja, ova spoljnopolitička pitanja mogu dobiti značajnije mjesto. Tada bi i proces evropskih integracija mogao postati realističniji, konkretniji i opipljiviji za građane Srbije.
BUKA: Na kraju, vidite li ovo što se događa u Srbiji kao početak stvarne transformacije države, a ne samo smjene vlasti? Koje su najveće opasnosti koje bi u narednim mjesecima mogle zaustaviti ili ozbiljno ugroziti taj proces?
Bieber: Mislim da Srbija danas ima možda čak i veću priliku za raskid s prošlošću nego što ju je imala 2000. godine. Razlog za to je dvogodišnja mobilizacija građana. Naravno, i 2000. godine građani su bili mobilisani, kroz Otpor i druge pokrete, ali ne u ovoj mjeri. Studentski pokret uspio je da stvori ogromnu podršku, a Studentska lista dobila je i više glasova nego što je koalicija DOS osvojila 2000. godine. Zato sada zaista postoji prilika za raskid s prošlošću.
Odsustvo jednog snažnog lidera takođe ukazuje na drugačije razumijevanje politike. Sve to predstavlja veliku šansu da se u Srbiji stvori potpuno nova politička dinamika. To je zaista jedinstvena prilika. Ali, naravno, postoje i ozbiljni rizici.
Prvi je otpor i opstrukcija struktura SNS-a. Postoje ljudi kojima odgovara da blokiraju promjene, kao i oni koji strahuju za vlastite karijere ili čak slobodu i koji bi zbog toga mogli pokušati da poremete reformske procese. Drugi veliki rizik jeste unutrašnja fragmentacija Studentske liste. Mogu se pojaviti pitanja oko kojih ne postoji saglasnost.
Čak i ako nova vlast ne bude željela da se bavi spoljnom politikom, mogu se pojaviti međunarodne krize, geopolitički izazovi ili problemi u bilateralnim odnosima koje jednostavno neće moći da ignoriše. Takva pitanja mogla bi proizvesti ozbiljne unutrašnje podjele. Moguće su i razlike u mišljenjima o tome kako sprovesti određene reforme.
Snaga studentskog pokreta do sada je bila u njegovom načinu kolektivnog odlučivanja, zasnovanom na raspravi i postizanju saglasnosti. Međutim, takav način rada mnogo je teže održati kada preuzmete vlast i kada ponekad morate donositi brze odluke. Zato će brzina odlučivanja biti jedan od velikih izazova.
I na kraju, tu je pitanje vremena. Studentski pokret, Studentska lista i buduća vlada moraće relativno brzo da pokažu opipljive rezultate i iskoriste priliku koju sada imaju. Istovremeno, suštinske reforme zahtijevaju vrijeme. Za njih ne postoje brza i jednostavna rješenja. Čak i ako prvih šest mjeseci sve bude teklo dobro, to neće značiti da su reforme dugoročno osigurane. Riječ je o procesu koji bi mogao trajati duže od dvije, pa možda i četiri godine, kako bi Srbija zaista krenula pravim putem. Postoji mnogo mogućnosti da reforme budu zaustavljene ili skrenu s puta.
Ipak, činjenica da je studentski pokret uspio da ostane jedinstven tokom dvije godine, uprkos snažnom otporu i opstrukcijama, pokazuje da postoji spremnost za dugoročnu borbu. To je, možda, jedan od najvažnijih razloga za optimizam.