Najave poskupljenja električne energije u Bosni i Hercegovini ponovo su otvorile pitanje održivosti elektroenergetskog sektora, nedovoljnih ulaganja u infrastrukturu i zaštite građana od rasta troškova života. Dok se kao jedan od ključnih razloga za korekciju cijena navodi potreba za modernizacijom distributivne mreže i osiguravanjem pouzdanog snabdijevanja, ostaje pitanje koliko bi takve mjere zaista koštale domaćinstva i na koji način bi se spriječilo da teret poslovnih problema elektroprivrednih preduzeća bude prebačen na potrošače.
O ovim pitanjima, mogućim modelima tarifiranja, tržišnim cijenama električne energije i zaštiti energetski ugroženih kategorija stanovništva razgovarali smo sa Zijadom Bajramovićem, predsjednikom BH K CIGRE. On smatra da je potrebna postepena korekcija cijena električne energije i mrežarine, okvirno do 20%, ali naglašava da svako povećanje mora biti opravdano stvarnim troškovima, praćeno transparentnim investicionim planovima i pod nadzorom nadležnih regulatora. Istovremeno, zalaže se za primjenu blok tarifa kojima bi se zaštitila osnovna potrošnja domaćinstava, dok bi se veća potrošnja obračunavala po cijenama bližim tržišnim.
BUKA: Korekcija cijena i zaštita građana: Koliko bi, prema Vašoj procjeni, trebalo da iznosi korekcija cijene električne energije za domaćinstva i na osnovu kojih ekonomskih pokazatelja bi se utvrdila opravdana cijena? Na koji način bi se istovremeno zaštitila domaćinstva koja nisu u mogućnosti da podnesu veće račune?
Zijad Bajramović: Korekciju cijene električne energije za domaćinstva u Bosni i Hercegovini treba posmatrati kroz dvije odvojene komponente računa – cijenu električne energije i mrežarinu.
Povećanje mrežarine je neophodno jer dugogodišnje neusklađivanje tarifa ograničava ulaganja u modernizaciju distributivne mreže, digitalizaciju, uvođenje pametnih brojila i pripremu sistema za priključenje novih obnovljivih izvora energije, električnih vozila i drugih novih potrošača. Također, potrebno je razmotriti uvođenje G-komponente, odnosno odgovarajuće naknade koju bi proizvođači priključeni na distributivnu mrežu plaćali za njeno korištenje.
Cijenu električne energije treba postepeno usklađivati sa stvarnim troškovima proizvodnje i nabavke. Domaćinstva u BiH i dalje plaćaju električnu energiju po cijenama koje su među najnižima u Evropi, a koje u pojedinim periodima ne pokrivaju stvarne troškove sistema.
Smatram da je potrebna što skorija, ali postepena korekcija cijena. Okvirno, može se razmatrati povećanje od oko 20%, uz primjenu blok tarifa. Za osnovnu potrošnju do 350 kWh mjesečno povećanje bi trebalo biti znatno manje, odnosno oko 5–6%, dok bi se veća potrošnja trebala više korigovati, jer u većoj mjeri opterećuje sistem, a njena cijena treba da se približi tržišnoj vrijednosti električne energije.
Cijena mora biti zasnovana na stvarnim troškovima proizvodnje, nabavke, prenosa i distribucije, potrebnim investicijama, inflaciji i troškovima kapitala. Elektroprivredna preduzeća moraju poslovati pozitivno i održivo jer samo finansijski stabilan sektor može obezbijediti sigurnost snabdijevanja i razvoj sistema.
Zaštita ugroženih kupaca prvenstveno treba biti odgovornost države, kroz sistem subvencija i uspostavljanje statusa energetski ugroženog kupca. Dok se takav sistem ne uspostavi, dio pomoći može se obezbijediti iz dobiti elektroprivrednih preduzeća, odnosno kroz posebne fondove formirane u periodima pozitivnog poslovanja.
BUKA: Kontrola investicija nasuprot pokrivanju gubitaka: Ako je povećanje cijene električne energije neophodno zbog nedostatka sredstava za održavanje i modernizaciju mreže, kako građani mogu biti sigurni da će novac prikupljen kroz veće račune zaista biti uložen u elektroenergetsku infrastrukturu, a ne u pokrivanje postojećih poslovnih gubitaka i nemedicinskih troškova elektroprivreda?
Zijad Bajramović: Svako povećanje cijena električne energije i mrežarine mora biti praćeno potpunom transparentnošću i regulatornim nadzorom.
Građani moraju imati garanciju da dodatna sredstva neće služiti za pokrivanje neefikasnosti, već za održavanje, modernizaciju i razvoj sistema. Regulator treba priznati samo opravdane i dokazive troškove, dok se posljedice neracionalnog poslovanja ne smiju prebacivati na potrošače.
Povećanje cijena može biti opravdano samo ako postoji jasna veza između prikupljenih sredstava i konkretnih ulaganja koja će unaprijediti sigurnost, pouzdanost i kvalitet snabdijevanja električnom energijom. Povjerenje građana može se graditi jedino kroz transparentnost, odgovornost i nezavisan regulatorni nadzor.
Elektroprivredna preduzeća trebaju javno objavljivati višegodišnje investicione planove i izvještaje o realizaciji ulaganja. Samo tako građani mogu vidjeti konkretne rezultate – manje kvarova, kvalitetnije snabdijevanje, digitalizaciju mreže i veće mogućnosti priključenja novih izvora energije.
BUKA: Investicioni okvir: S obzirom na Vašu procjenu da je za modernizaciju distributivne mreže potrebno oko tri milijarde KM u naredne tri godine, koliki dio tog iznosa bi se mogao obezbijediti eventualnim poskupljenjem električne energije i koliko bi takva korekcija, okvirno, povećala mjesečni račun prosječnog domaćinstva?
Zijad Bajramović: Distributivna mreža u Bosni i Hercegovini zahtijeva značajan investicioni ciklus kako bi se obezbijedilo pouzdano snabdijevanje, smanjili gubici, unaprijedila automatizacija i omogućilo priključenje novih obnovljivih izvora energije, električnih vozila i drugih novih oblika potrošnje.
Ovakav investicioni ciklus ne može se finansirati samo iz povećanja računa. Potrebna je kombinacija vlastitih sredstava elektrodistributivnih kompanija, sredstava amortizacije, kreditnih sredstava međunarodnih finansijskih institucija, fondova i prihoda ostvarenih kroz tarifni sistem.
Ključno je da sve korekcije mrežarine i drugih tarifnih elemenata budu transparentne, regulatorno opravdane i direktno povezane s konkretnim investicijama. Građani moraju imati sigurnost da će dodatna sredstva biti namijenjena modernizaciji elektroenergetske infrastrukture te povećanju kvaliteta i pouzdanosti snabdijevanja.
BUKA: Uzroci opterećenja sistema: Milorad Dodik najavio je mogućnost da domaćinstva koja se griju na električnu energiju plaćaju struju po višim, tržišnim cijenama. Da li bi takva mjera zaista doprinijela rasterećenju elektroenergetskog sistema ili su ključni problem decenijska nedovoljna ulaganja u proizvodne kapacitete i distributivnu mrežu?
Zijad Bajramović: Električno grijanje jeste jedan od faktora koji povećavaju zimska vršna opterećenja, ali nije osnovni uzrok problema.
Dugogodišnje niske cijene električne energije dovele su do toga da se ona koristi i za grijanje, čime su potisnuti drugi energenti, prije svega prirodni gas. Potrebno je kroz blok tarife omogućiti zaštitu osnovne potrošnje do 350 kWh mjesečno, dok bi se veća potrošnja trebala obračunavati po cijenama bližim tržišnoj vrijednosti električne energije.
Istovremeno, problem se ne može riješiti samo tarifama. Potrebna su ulaganja u proizvodne kapacitete i mrežu, ali i u termoenergetski sektor. Nedovoljna ulaganja u rudnike uglja, otkrivku, mehanizaciju i savremene tehnologije eksploatacije ugrozila su ekonomičnost i pouzdanost snabdijevanja termoelektrana.
Cijena uglja koji se isporučuje iz domaćih rudnika mora biti zasnovana na realnim ekonomskim principima i uporediva s cijenama drugih dobavljača. Samo ekonomski održivi rudnici mogu dugoročno obezbijediti stabilno snabdijevanje termoelektrana.
BUKA: U Republici Srpskoj bijeli tarifni blok obuhvata potrošnju do 500 kWh mjesečno, dok Vi predlažete povoljniju cijenu za potrošnju do 350 kWh. Predlažete li smanjenje postojećeg praga ili uvođenje posebne povlaštene tarife za osnovnu potrošnju? I odnosi li se Vaš prijedlog na cijelu BiH ili samo na Republiku Srpsku?
Zijad Bajramović: Svjestan sam da bijeli tarifni blok u Republici Srpskoj obuhvata potrošnju do 500 kWh mjesečno. Međutim, ako želimo smanjiti podsticaje za korištenje električne energije za grijanje u okviru osnovne tarife i u ovim teškim uslovima za elektroenergetski sektor obezbijediti građanima dovoljno električne energije, moj prijedlog je da granica povoljnije potrošnje bude 350 kWh mjesečno. Ako Elektroprivreda Republike Srpske može obezbijediti električnu energiju po povoljnijim uslovima za potrošnju do 500 kWh, onda postojeći prag može ostati nepromijenjen.
Ukoliko postoje tehničke mogućnosti da se potrošnja za grijanje posebno mjeri i obračunava, električno grijanje treba prihvatiti kao legitiman način zagrijavanja prostora, ali bi se tako potrošena električna energija trebala plaćati po tržišnim cijenama.
Moj konačni prijedlog korekcije, odnosno povećanja mrežarine i tarifnih stavova za oko 20%, odnosi se na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ipak, konkretne zahtjeve za promjenu tarifa treba da podnose elektroprivredna preduzeća, dok nadležni regulatori trebaju procijeniti njihovu opravdanost i svrsishodnost te nadzirati njihovu primjenu.
Smatram da svi kupci moraju imati pristup dovoljnim količinama električne energije, bez obzira na kretanja tržišnih cijena, ali da se ona mora plaćati po cijenama koje odražavaju stvarne troškove i tržišne uslove. Kroz blok tarife treba zaštititi socijalno ugrožene kategorije kupaca. To bi bilo prelazno rješenje do uspostavljanja odgovarajućih zaštitnih mjera od strane nadležnih institucija.
Nisam siguran da će takve mjere biti donesene jer se njihovo uspostavljanje najavljuje već više od 20 godina. Smatram da je ozdravljenje elektroenergetskog sektora moguće samo ako elektroprivredna preduzeća posluju pozitivno i održivo. Dio ostvarene dobiti mogao bi se dodatno usmjeravati na pomoć najugroženijim kategorijama stanovništva.
BUKA: Tehnička i pravna izvodljivost: Koliko je tehnički i administrativno izvodljivo razlikovati domaćinstva prema tome koriste li električnu energiju za grijanje na istom brojilu i na osnovu toga im obračunavati različite cijene? Da li bi takav model bio zakonit i koje bi logističke i pravne probleme izazvao u praksi?
Zijad Bajramović: To je tehnički i administrativno veoma složeno. Standardno brojilo registruje samo ukupnu potrošnju električne energije u kWh i ne može razlikovati da li je ona korištena za grijanje, kućanske uređaje, pripremu tople vode ili druge potrebe.
Da bi se takva razlika pouzdano utvrdila, bilo bi potrebno uvesti dodatna mjerenja, posebna brojila za uređaje za grijanje ili napredne sisteme mjerenja i upravljanja potrošnjom. To bi zahtijevalo značajna ulaganja, dodatnu administraciju i jasno definisana pravila primjene.
S pravnog i regulatornog aspekta, različito tarifiranje prema namjeni potrošnje moguće je samo ako postoji jasan zakonski i regulatorni okvir, objektivni kriteriji i jednak tretman svih kupaca. Tarifni sistemi se u pravilu zasnivaju na kategorijama kupaca, količini potrošnje, vremenu korištenja energije i troškovima koje određena potrošnja izaziva u sistemu, a ne na procjeni namjene električne energije u domaćinstvu. Zbog toga bi uvođenje posebne cijene samo za domaćinstva koja se griju na električnu energiju otvorilo niz praktičnih pitanja.
Efikasnije i jednostavnije rješenje jeste primjena dobro osmišljenih blok tarifa i vremenski zavisnih tarifa. Osnovna potrošnja do 350 kWh mjesečno mogla bi imati povoljniju cijenu, dok bi se potrošnja iznad tog nivoa mogla obračunavati po cijeni bližoj stvarnim tržišnim troškovima električne energije. Takav model ne pokušava utvrditi za šta je energija korištena, već podstiče racionalnu potrošnju i šalje odgovarajući ekonomski signal.
Dakle, problem nije u tome da li je električno grijanje dozvoljeno – ono je legitiman i sve prisutniji način korištenja električne energije – već u tome kako uspostaviti tarifni sistem koji će odražavati stvarne troškove, zaštititi ugrožene kupce i istovremeno spriječiti prekomjerna opterećenja sistema u kritičnim periodima.