Dok institucije u Banjaluci godinama ne uspijevaju da riješe problem zagađenja vazduha, građani koji od njih traže konkretne mjere suočavaju se i sa institucionalnim ćutanjem. Na peticiju koju je u decembru prošle godine potpisalo 86 građana, uglavnom zabrinutih roditelja, Skupština Grada Banjaluka nije odgovorila, zbog čega je advokatica Dragana Stanković pravdu potražila pred sudom. Okružni sud u Banjaluci usvojio je njen zahtjev i utvrdio da su Skupština Grada i njen predsjednik povrijedili ustavno pravo građana na odgovor na peticiju, naloživši da odgovor dostave u roku od 30 dana, uz zaprijećene novčane kazne u slučaju neizvršenja odluke.
Ova odluka otvara mnogo šire pitanje od samog odgovora na jednu peticiju: koliko građani uopšte mogu računati na institucije kada traže zaštitu svojih prava i šta moraju učiniti da bi ih natjerali da rade posao za koji su plaćene? U razgovoru za BUKU, advokatica Dragana Stanković govori o sudskoj odluci, pravnim mehanizmima koji građanima stoje na raspolaganju, ali i o tome zašto borba za čist vazduh ne smije trajati samo onda kada je zagađenje najvidljivije.
Okružni sud u Banjaluci usvojio je Vaš zahtjev i utvrdio da su Skupština Grada Banjaluka i njen predsjednik povrijedili Vaše ustavno pravo na odgovor na peticiju. Šta konkretno ova sudska odluka znači i šta je Skupština sada dužna da uradi?
To znači da Skupština od decembra 2025. godine do danas na dostavljenu Peticiju, koja je sadržavala sedam jasno definisanih tačaka, građanima nije dostavila odgovor, iako Ustav Republike Srpske jasno propisuje da građani imaju pravo da državnim i drugim organima i organizacijama podnose peticije i da na njih dobiju odgovor.
Okružni sud u Banjaluci je postupajući po mome zahtjevu za zaštitu prava i sloboda garantovanih Ustavom, prepoznao takvo (ne)postupanje predsjednika Skupštine kao kršenje prava garantovanog Ustavom, te nalažio predsjedniku Skupštine Grada Banjaluka da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema te odluke, da odgovor na Peticiju od 22.12.2025. godine povodom zagađenja vazduha u Banjaluci, kao i da preduzme sve neophodne radnje radi razmatranja i davanja odgovora na Peticiju, a za slučaj neizvršenja odredio novčane kazne. Radi osiguranja izvršenja te sudske odluke, istu je sud dostavio i Gradonačelniku Grada Banjaluka. To znači, kao što je sud jasno naveo, da je Skupština dužna da dostavi odgovor na Peticiju. Sud se u odluci pozvao na Zakon o lokalnoj samoupravi, koji propisuje da predsjednik skupštine zastupa i predstavlja skupštinu, saziva sjednice skupštine i njima predsjedava, pa da je jasno da je Ustavom zagarantovano pravo podnositeljice zahtjeva povrijeđeno radnjom predsjednika skupštine kao odgovornog lica tužene, odnosno organa koji nije dao odgovor na podnesenu peticiju.
Građani su peticijom tražili plan za smanjenje zagađenja vazduha, uključivanje stručnjaka i redovno informisanje javnosti. Kako je moguće da institucija koja bi trebalo da štiti interese građana jednostavno ignoriše njihov zahtjev?
Skupština je sudu u ovom postupku dostavila odgovor u kojem kaže da nakon što je primila peticiju nije bila pasivna, tj. da jeste raspravljala, te donosila i usvajala akte usmjerene na zaštitu od zagađenja vazduha, ali da smatra da nije imala zakonsku obavezu, ni nadležnost da građanima daje odgovore na peticiju, što je sud ocijenio postupanjem suprotnim ustavnom pravu građana da dobiju odgovor na Petciju.
Takvo postupanje je suprotno svim načelima dobre uprave, a lično ga smatram potpuno ponižavajućim prema građanima, kojima Skupština treba da služi i odlučuje u njihovom najboljem interesu, a ne da postupa kao organ nedodirljiv i otuđen od sopstvenih građana.
Da li je ovo svojevrsni presedan koji pokazuje da građani mogu pravnim putem natjerati institucije da poštuju njihova ustavna prava? Može li ova odluka biti važna i za druge građanske inicijative?
Ovu sudsku odluku smatram važnom jer sud daje potvrdu ustavne garancije da građani imaju pravo da na svoje peticije dobiju odgovor od javnog organa. U odluci sud se poziva i na ustavno pravo građana Republike Srpske na zdravu životnu sredinu, te se povezuje konkretna Peticiji sa ta dva ustavna prava. Peticija je slobodna forma koja nije detaljnije uređena zakonom ili drugim propisima, za razliku od građanske inicijative, koja zahtijeva strogo formalnu proceduru, pa ova sudska odluka meni pokazuje da građani mogu i na lakši način stupati u neposrednu komunikaciju sa javnim organima.
Ne znači da treba zanemariti prednosti građanske inicijative, ali se potvrđuje da i peticija ima svoj značaj u građanskom djelovanju ka javnim organima. Koliko mi je poznato, petcija do sada nije bila posmatrana i tumačena kao ustavno pravo i nije bila predmet sudskog postupka kod nas (dok građanska inicijativa jeste bila predmet sudskog postupka), pa se u tom smislu može reći da ova sudska odluka jeste presedan.
Koliko je trajala Vaša pravna borba i šta je bilo najteže u cijelom postupku? Da li ste očekivali da ćete zbog odgovora na jednu peticiju morati ići na sud?
Po pitanju problema zagađenja vazduha sam se aktivirala u decembru 2025. godine. Prije tog perioda, a pod kojim podrazumijevam i prethodne godine u kojima je problem zagađenja bio prisutan, očekivala sam da neko od građana ili drugih lica u Banjaluci zatraži da institucije koje imaju nadležnosti po pitanju zagađenja vazduha djeluju i da se zatraži hitno rješavanje. Primijetila sam da su u Srbiji građani aktivnije pristupali problemu zagađenja, te da su čak bili organizovani i veliki protesti sa zahtjevom da se problem rješava. Međutim, kako se kod nas baš ništa nije dešavalo, odlučila sam da uradim najmanje što sam mogla da se pismenim putem obratim onima koji bi prvi trebali da stanu u zaštitu svojih građana i da rješavaju naše probleme organima Grada.
Smatrala sam da je u tom momentu Peticija adekvatna forma da kao građani javnim organima pristupimo zajedno, i da se putem Peticije zainteresovana javnost upozna sa činjenicom da je pravo na zdravu životnu sredinu naše ustavno pravo.
Potpisivanje Peticije sam ograničila na samo tri dana tokom decembra 2025. godine, jer je stanje napolju bilo alarmantno, a ja sam na raspolaganju imala samo svoje resurse, i sopstvenu tehničku organizaciju. Zagađenje je bilo ekstremno, a javni život se odvijao normalno, pa sam smatrala da se Peticija mora hitno predati, kako bi i organi hitno počeli postupati.
U periodu koji je uslijedio nakon predaje Peticije odgovori nisu stizali, iako jeste bila održana sjednica Grada po pitanju rješavanja problem aerozagađenja. Kako sam u međuvremenu povela sa građanima i druge postupke koji su se odnosili na prikupljanje informacija o toj temi, bila sam okupirana i njima, jer su neki od njih iziskivali podnošenje žalbi ili slično, izvještavanje građana i javnosti o ishodima postupaka, vrijeme je prolazilo, a po završetku zime ni tema, ni započeti postupci nisu više bili aktuelni u javnosti, pa je u jednom momentu sve postalo iscrpljujuće.
Očekujući, pak, da će nas isto zagađenje snaći i sledeće zime, u junu 2026. godine sam podnijela zahtjev sudu, jer sam smatrala i neprihvatljivim i neustavnim da se na Peticiju ne dostavi odgovor. Nakon otprilike pet mjeseci Okružni sud u Banjaluci je donio sudsku odluku kojom je usvojio zahjev i potvrdio da je došlo do kršenja ustavnog prava na odgovor na Petcijiu.
Najteže u cijelom postupku nisu bili ni postupci ili ignorisanje nosioca vlasti, niti prolazak kroz upravne i sudske postupke, nego susretanje sa stavovima jednog dijela građana da je jedina opcija prihvatanje stanja kakvo jeste, i da je uloženi rad i trud bezvijedan. Nisam očekivala da će cijela stvar imati sudski epilog, ali nisam bila ni previše iznenađena.
Naveli ste da je sud zaprijetio novčanim kaznama u slučaju nepoštovanja odluke. Kome bi te kazne mogle biti izrečene i šta se dešava ako Skupština ponovo odluči da ne postupi?
Okružni sud je izrekom svoje odluke izričito zaprijetio da se u slučaju nepoštovanja, tj. za slučaj neizvršenja tog sudskog rješenja, određuju novčane kazne, i to Skupštini grada Banjaluka, kao organu uprave, kazna u iznosu od 1.500,00 KM i predsjedniku Skupštine grada Banjaluka, kao odgovornom licu u tom organu, kazna u iznosu od 500,00 KM. U slučaju da se po sudskoj odluci ne postupi u ostavljenom roku, o tome ću obavijestiti Okružni sud koji je odluku donio, a koji može preduzimati dalje mjere u pravcu sprovođenja kazni i u tom pravcu donošenja novih sudskih akata.
Može li nepostupanje po sudskoj odluci povući i krivičnu odgovornost odgovornih osoba? Koje pravne mehanizme imate na raspolaganju ukoliko se nastavi institucionalno ćutanje?
Krivični zakonik Republike Srpske propisuje u okviru krivčnih djela protiv pravosuđa,kao posebno krivično djelo: djelo „Neizvršenje sudske odluke“, navodeći da će se službeno ili odgovorno lice koje svjesno ne postupi po pravnosnažnoj sudskoj odluci, kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. U slučaju da se po ovoj sudskoj odluci ne postupi, protiv službenih i odgovornih lica Skupštine može se podnijeti krivična prijava, po kojoj dalje postupa nadležno tužilaštvo.
Što se tiče daljih mehanizama, na raspolaganju je nekoliko opcija, od ponovnog obraćanja Okružnom sudu do pokretanja drugih pravnih postupaka po različitim osnovama, uključujući i protiv lično odgovornih pojedinaca za kršenje prava i zakona. Pravac daljeg djelovanja zavisi od daljih konkretnih okolnosti i postupanja suprotne strane.
Za mene je, međutim, veoma poražavajuće da na ovaj način mora da se komunicira sa organom (sopstvenog) Grada i to po pitanju takve teme koja se direktno tiče zdravlja svakog stanovnika grada.
Važno je naglasiti da sud nije odlučivao o odgovornosti Grada za zagađenje vazduha, već o povredi prava na odgovor na peticiju. Može li ova presuda biti prvi korak ka utvrđivanju konkretne odgovornosti institucija za nepreduzimanje mjera zaštite zdravlja građana?
Tačno je da sud nije ulazio u pitanja odgovornosti za zagađenje vazduha, a takođe i cijeli moj zahtjev usmjeren sudu se zasniva na povredi ustavnog prava da se na Petciju da odgovor. Peticija je takođe sadržavala sedam precizno odvojenih tačaka, koje nisu usmjerene na „okrivljavanje“ bilo koga, nego jednostavno na buduće radnje i mjere kako bi se problem rješavao. Peticijom nisu čak bile ni predložene mjere u smislu strogo postavljenog zahtjeva da se učini „to i to“, nego se radilo o građanskim zahtjevima da se donese i javno izloži plan rješavanja problema u kojem se svi nalazimo. Od konkretnih mjera bile su predložene samo one najjednostavnije koje bi Grad mogao odmah preduzeti, kao što je besplatan javni prevoz u danima velikog zagađenja vazduha (kako bi se podstakli građani da koriste javni prevoz umjesto automobila), i da se javnost obavještava od strane Grada o izmjerenim indeksima zagađenja i da se jasno izrazi koliko je preopručljivo da djeca shodno tim indeksima borave napolju.
Sve te konkretne stavke nisu bile predmet sudskog odlučivanja, nego činjenica da Skupština na Petciju nije odgovorila, i to u smislu ustavnog prava da se odgovor dobije.
Sve što se desilo od Peticije do danas služi kao dokaz, i sve jeste dokaz onoga što organi Grada, ali i druge institucije sa kojima se pismeno komuniciralo, nisu ili jesu učinili po pitanju zaštite stanovništva od zagađenja vazduha i po pitanju rješavanja problema zagađenja vazduha. Od Peticije pa do danas mi imamo dokaze, pisane dokaze, da su građani prepoznali problem, da su se obraćali organima Grada Banjaluka, i drugim institucijama, zahtjevima da se zaštite, i da se problem rješava.
Kao dokaz ishoda tih postupaka imamo, osim pisane korespodnecije i onoga što se iz nje može iščitati, situaciju da i danas imamo napolju zagađenje vazduha, vazduh kategorisan kao nezdrav, a da djeca nesmetano idu u škole, u vrtiće, i da se javni život opet odvija neometano.
Peticiju je potpisalo 86 građana, uglavnom majki zabrinutih zbog vazduha koji udišu njihova djeca. Šta Vam je bilo presudno da odlučite da ovu borbu nastavite sudskim putem, i to samostalno, bez uključivanja ostalih potpisnica?
Pošto se radilo o većem broju ljudi, a i sama sam potpisala Peticiju, nakon što sam mjesecima komunicirala intenzivno sa jednim brojem potpisnika, shvatila sam da je sa prolaskom sezone zagađenja djelimično opao interes za temu, te da su se građani tokom sezone isuviše opteretili i zamorili. Imajući u vidu mogućnost negativnog ishoda koju svaki sudski postpak nosi, procijenila sam da je najprimjerenije u datoj situaciji da sama pokrenem postupak, kao jedna od potpisnica.
Smatram da bi se problem zagađenja vazduha mogao riješiti ako bi građani stalno, bez obzira na sezonu, vršili građanski pritisak na nadležne javne organe da taj problem rješavaju. U našim okolnostima nedovoljno je da se građani javljaju tek u sezoni zagađenja.
Ako građani moraju ići na sud da bi ostvarili pravo da im institucije odgovore, šta to govori o stanju demokratije, pravne države i odnosa vlasti prema građanima u Republici Srpskoj?
Takve situacije, do kojih često kod nas dolazi, govore nam da javni organi, i državni službenici, postupaju sa nepoštovanjem prema građanima, da nisu navikli da građanima polažu račune, da ne snose odgovornost za kršenje zakonskih rokova ili pravila postupka, da ih niko i ne poziva na odgovornost, pa se čini da svi ti prekršaji i ogrešenja od propise prolaze bez ikakvih sankcija i posljedica za počinioce. Čini mi se ponekad, čitajući rješenja koja se donose u našim organima uprave, da službenici koji su ih pisali i radili na predmetu, ne rade isključivo po slovu zakona, nego po nekoj inerciji svoga ustaljenog rada, a bez propitivanja ispravnosti sopstvenog postupanja, i bez ikakve bojazni da će jednom biti pozvani na odgovornost.
Građani su kod nas počeli da takvo stanje prihvataju kao normalno, vjerovatno misleći da to tako mora, i da drugačije nije moguće, a što je netačno.
Šta biste poručili građanima koji se suočavaju sa zagađenjem vazduha, ugrožavanjem rijeka, uništavanjem prirode ili drugim problemima, a koji često odustaju od borbe jer smatraju da su institucije nedodirljiv?
Poručila bih im da smatram da institucije veoma lako mogu da profunkcionišu i obave pravilno svoj posao, ukoliko bi građani to dovoljno čvrsto, odlučno i jedinstveno zatražili. Poručila bih im i da se povodom problema koji ih muči raspitaju kod stručnih lica, iz različitih oblasti, a sve kako iz institucija ne bi mogli da im plasiraju „ne“ na njihov zahtjev kao konačan odgovor.
Primijetila sam da su građani i aktivisti kod nas veoma zadovoljni kada sudovi usvajaju njihove tužbe i predmet vraćaju na ponovni postupak organu uprave, što se često dešava u jednom predmetu i više puta, međutim zakon izričito propisuje da sud već drugi put takav predmet mora da riješi sam, bez daljih vraćanja na ponovni postupak. To znači da sudovi mogu, i da imaju osnov da pruže veću zaštitu pravičnog suđenja u osjetljivim ekološkim predmetima, i da višestruko vraćanje na ponovni postupak nije potpuno ostvarivanje pravičnosti. To je samo jedan primjer, zašto bi građani i aktivisti trebali dobro biti upućni i informisani, u tokove i prirode postupaka u kojima se donose odluke. Nadasve, građani i aktivisti bi trebali biti složni i djelovati zajednički, „sudeći“ oštrije političarima i donosiocima odluka, nego jedni drugima.