Na mladima svijet ostaje, ali kakva je budućnost mladih? Do posla dolaze teško, prilike su dostupnije onima s vezama, a prvo radno iskustvo za neke je lutrija.
Mnogi odustaju od života u Bosni i Hercegovini, odlaze u zemlje zapadne Evrope, ali postoje i oni koji ostaju.
Ostaju u atmosferi apatije, korupcijom i nepotizmom okovanog društva, ali i društva u kojem se klasne razlike sve više osjećaju. Inflacija je bolno nepodnošljiva, plate u sramnom porastu, a cijene kvadrata u nezaustavljivom maksimumu.
I kako u takvom ekonomskom disbalanasu mladi mogu planirati život, porodicu ili kupiti sebi nekretninu?
Ta pitanja otvara, ali na njih ne daje odgovor predstava “Dva sa dva”, zajednički autorski projekat Ajle Bešić, Armina Behrema, Faruka Hajdarevića i Hane Zrno, u režiji Ajle Bešić.
Predstava nastala u koprodukciji Udruženja OKUP i Teatra 071, premijerno će biti izvedena u petak, 6. novembra 2026. godine, s početkom u 20:00 sati, u prostorijama CZKS, na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 2/II u Sarajevu.
Reprizna izvođenja zakazana su za 7. i 8. novembar, također s početkom u 20:00 sati.
O predstavi i pitanjima koja se prožimaju kroz nju razgovarali smo sa glumcem Farukom Hajdarevićem.
BUKA: Kada pomislimo na „moj dom“, govorimo li zapravo o prostoru koji posjedujemo ili o osjećaju da negdje pripadamo? I može li čovjek taj osjećaj izgraditi i tamo gdje ništa nije njegovo?
U proces rada na predstavi “Dva sa dva” krenuli smo sa željom da na sceni progovorimo o našoj generacijskoj nemogućnosti da u današnjim cijenama kupimo stan. Kroz istraživanja i dalji rad, naša redateljica Ajla Bešić i dramaturg Armin Behrem otvorili su i pitanje doma i da li posjedovanje stana automatski znači da imamo i dom ili ipak ne. U predstavi postavljamo upravo ta pitanja, ali se ne trudimo dati odgovore.
BUKA: Danas se o stanu sve više govori kao o investiciji, kvadratu, cijeni po kvadratnom metru. Jesmo li time izgubili samu ideju doma – prostora koji nije roba, nego mjesto pripadanja?
Nažalost govorimo tako jer su cijene otišle predaleko. Zaista ne znam kako je danas iko u stanju kupiti stan. Ko su ti ljudi koji danas kupuju stanove i pita li se iko odakle im taj novac? Bilo mi je jako važno da na sceni u predstavi postavim ova ista pitanja. Mi nismo bogata zemlja, nemamo veliku kupovnu moć i nije mi jasno kako niko u ovoj državi ne dovodi u pitanje cijene nekretnina i one koji ih grade i kupuju.
BUKA: Ako je cijena stana za prosječnog čovjeka postala gotovo nedostižna, postaje li i sam osjećaj doma klasno pitanje?
Mislim da je sve u današnjem svijetu klasno pitanje. Živimo u takvom društvenom i financijskom sistemu koji ne preza na čemu će ostavariti profit. Sistem u kojem je stan bio pravo svakog stanovnika zagarantovano ustavom je odavno srušen. I ne, nisam jugonostalgičan, ali sam poprilično siguran da bi i današnji najveći historijski revizionisti vrlo rado pristali na stan kao ustavno pravo.
BUKA: Čovjek može imati adresu, četiri zida i ugovor o vlasništvu, a da se ipak osjeća potpuno bez doma. Šta je onda, zapravo, potrebno da bismo neki prostor nazvali domom – vlasništvo, sigurnost, ljudi koje volimo ili osjećaj da negdje pripadamo?
Kroz istraživanje za ovu predstavu vidio sam koliko svako na potpuno različit način doživljava pojam doma. Tako da mi je teško odrediti bilo koju konkretnu stvar i biti isključiv. Pitanje doma je pitanje nečije individualnosti i u predstavi pokušavamo prikazi što više perspektiva.
BUKA: Postoji li nešto posebno traumatično u tome kada čovjek izgubi dom, čak i ako nije izgubio samo krov nad glavom nego i osjećaj da negdje pripada? Koliko nas gubitak doma mijenja kao ljude?
To ne bih znao reći jer fizički gubitak doma srećom nisam iskusio. No, gubitak članova porodice pretvorio je neke tople i lijepe domove, u koje sam volio dolaziti kao mali, u obične kuće ili stanove. U njima i dalje sve izgleda kao prije, ali ja u tim zidovima ne osjećam više tu toplinu i ljubav kao nekada.
BUKA: Može li pozorište biti neka vrsta privremenog doma – mjesto na kojem se ljudi, makar na nekoliko sati, susreću sa sobom i drugima i osjećaju da negdje pripadaju? Pitam vas to i iz perspektive umjetnika, jer su i umjetnički prostori danas često nesigurni i privremeni.
Pozorište je dom svakog glumca. Bio on na početku ili u penziji, zaposlen ili nezaposlen, student ili prvak – pozorište je naš dom. Pozorište je mjesto naše najveće sigurnosti jer nigdje nismo toliko otvoreni, ranjivi i slobodni. Niko od mojih najbližih me nikada nije vidio takvog kakav sam na probama pred kolegama. Kolegama koje su taj dom izgradili i sačuvali i koji su me toplo i srdačno primili u svoj dom na čemu sam im svaki dan neizmjerno zahvalan. U posljednje vrijeme otvaraju se nova pozorišta i alternativne scene te mislim da bismo trebali nastaviti dalje tako raditi. Predstave su gledane, karte rasprodane i ne treba nam bolji dokaz da nam svima treba još pozorišta.
BUKA: Šta mislite da će se dogoditi ako generacije koje dolaze odrastaju sa spoznajom da vlastiti dom možda nikada neće moći imati? Hoće li tada morati redefinisati šta uopšte znači „imati svoj život“?
Naše balkansko definiranje sazrijevanja i osamostaljenja i dalje podrazumijeva da smo naš dom, bilo kuću ili stan, kupili. Zapadnoevropski koncept doživotnih podstanara nam je još uvijek nezamisliv, ali zbog ovakvih cijena mislim da će se to promijeniti. No, na nama je da se za naše domove izborimo. Trenutno živimo u vremenu velike studentske pobune u čitavoj Evropi. Ako iko ima dovoljno, pa i previše, razloga za pobunu i protest to smo onda mi u BiH. Samo je pitanje da li ćemo reći da je dosta ili ćemo ostati pasivni i gledati kako cijene kvadrata odlaze u još apsurdnije cifre. Na nama je.