Psihijatar Pejić: Činjenica da je pacijent agresivan ne daje zdravstvenom radniku pravo da mu uzvrati agresijom

Mislim da i unutar naše profesije moramo imati dovoljno hrabrosti da govorimo o lošim praksama kada postoje. Zaštita ugleda psihijatrije ne postiže se prešućivanjem problema.

Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan, nakon što su ga medicinski tehničari tokom intervencije gušili jastukom i fizički zlostavljali, potresla je Hrvatsku i otvorila ozbiljna pitanja o postupanju zdravstvenih radnika prema psihijatrijskim pacijentima. Nakon što je snimak nadzornih kamera dospio u javnost, četvorica medicinskih tehničara uhapšena su zbog sumnje na teško ubistvo, a sredinom novembra uhapšene su još četiri osobe koje se sumnjiče da nisu spriječile nasilje. Slučaj je izazvao i proteste građana te ostavke čelnih ljudi bolnice.

Samo nekoliko dana kasnije, sličan skandal potresao je i Bosnu i Hercegovinu. Policija je uhapsila pet zaposlenika Kantonalne bolnice Zenica zbog sumnje da su na Odjelu urgentne psihijatrije fizički zlostavljali 24-godišnjeg pacijenta. Kantonalno tužilaštvo zatražilo je određivanje pritvora, navodeći da je pacijent zadobio prijelom nosnih kostiju i brojne tjelesne podljeve. Ovi slučajevi ponovo su otvorili pitanje odnosa zdravstvenih radnika prema ljudima koji se nalaze na psihijatrijskom liječenju, ali i granice između medicinski opravdane primjene sile i nedopustivog nasilja.

Može li agresivnost pacijenta ikada biti opravdanje za nasilje zdravstvenih radnika, koliko su u psihijatrijskim ustanovama razvijeni mehanizmi kontrole i nadzora te ko štiti pacijente kada se nasilje događa iza zatvorenih vrata? O tome za Buku govori psihijatar Aleksandar Pejić, koji smatra da se ugled psihijatrijske profesije ne može čuvati prešućivanjem loših praksi i da činjenica da je pacijent agresivan zdravstvenom radniku ne daje pravo da mu uzvrati agresijom.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -


BUKA: Da li se u krugovima psihijatara priča o nasilju nad pacijentima, postoje li neke informacije (kao što se npr u novinarskim krugovima priča o mobingu u određenim medijima, političkim pristicima i sl)?

O tome se govori, ali mislim da se još uvijek ne govori dovoljno otvoreno i dovoljno sistemski. Psihijatrija je specifična oblast medicine jer se radi sa ljudima koji su često u izrazito ranjivom stanju, a neki od njih su i smješteni na zatvorenim odjeljenjima, gdje postoji velika neravnoteža moći između pacijenta i ustanove.

Zato svaki slučaj moguće zloupotrebe sile mora biti shvaćen veoma ozbiljno. Ne zato što treba stvarati sliku da je nasilje u psihijatrijskim ustanovama pravilo jer to sigurno nije tako, nego zato što se incident koji se desi iza zatvorenih vrata vrlo teško naknadno rekonstruše ako nema dobre dokumentacije, jasnih procedura i nezavisnog nadzora.

Mislim da i unutar naše profesije moramo imati dovoljno hrabrosti da govorimo o lošim praksama kada postoje. Zaštita ugleda psihijatrije ne postiže se prešućivanjem problema. Naprotiv, ugled profesije čuvamo tako što jasno kažemo da pacijent, bez obzira koliko je bolestan, uznemiren ili težak za liječenje, ima pravo na dostojanstvo i sigurnost.

WHO upozorava da osobe sa mentalnim poremećajima i dalje mogu biti izložene prisili, izolaciji, sputavanju i drugim povredama ljudskih prava, a evropski CPT upravo zbog mogućnosti zloupotrebe traži stroga pravila za svaku mjeru prisile. 

Samo da pojasnim čitaocima da je CPT nezavisno tijelo Savjeta Evrope koje obilazi mjesta gdje su ljudi lišeni slobode ili ne mogu slobodno otići, uključujući zatvore, policijske stanice i psihijatrijske ustanove.

Za psihijatriju je važan zato što postavlja vrlo jasne standarde o:
– primjeni fizičkog sputavanja i izolacije,
– obavezi da se prisila koristi samo kao posljednja mjera,
– zaštiti vitalnih funkcija pacijenta,
– stalnom nadzoru tokom sputavanja,
– zabrani korištenja sile kao kazne,
– obavezi dokumentovanja svake mjere prisile,
– edukaciji osoblja za verbalnu deeskalaciju i bezbjedno postupanje.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

BUKA: Za potrebe ove priče razgovarao sam sa nekoliko pacijenata, članova porodica pacijenata i slično. Neki su svjedočili o nedozvoljenom nasilju, a neki nisu bili sigurni da li je nasilje opravdano jer je bilo “teških slučajeva”. Može li nasilje nad psihijatrijskim pacijentima ikada biti opravdano?

Nasilje ne može biti opravdano.

Ono što u određenim, izuzetnim situacijama može biti opravdano jeste fizičko sputavanje pacijenta radi neposredne zaštite njegovog života ili života i sigurnosti drugih ljudi. To nije isto što i nasilje.

BUKA: Gdje je u tom postupanju granica?

Granica je, po mom mišljenju, vrlo jasna. Prvo se pokušava razgovor, verbalna deeskalacija, smirivanje okruženja i druge manje restriktivne mjere. Tek ako postoji neposredna opasnost da će pacijent povrijediti sebe ili nekoga drugoga, može se primijeniti fizičko sputavanje, i to najkraće moguće vrijeme, uz nadzor i zaštitu vitalnih funkcija.

Udaranje pacijenta, gušenje, pritiskanje grudnog koša ili glave, ponižavanje, prijetnje ili nanošenje bola radi kažnjavanja nemaju medicinsko opravdanje.

Najjednostavnije rečeno: sputavanje je zaštitna mjera samo dok sprečava neposrednu opasnost. Čim postane kazna, poniženje ili nepotrebna sila, to više nije liječenje, nego nasilje.

BUKA: Jedna bivša pacijentima je rekla kako je prijavila nasilje nad drugim pacijentima na što joj je direktorica ustanove rekla da se radi o agresivnim pacijentima iako se radilo o ljudima koji su na zatvorenom odjeljenju i koriste jake terapije koje bi trebalo da ih umire. Je li takve pacijente zaista teško kontrolisati pa neki pribjegavaju upotrebi sile?


Postoje situacije koje mogu biti veoma zahtjevne. Pacijent u teškoj psihotičnoj epizodi, maniji, delirijumu ili drugom stanju izrazite uznemirenosti može biti dezorganizovan, uplašen, impulsivan, ponekad i agresivan. To može biti ozbiljan izazov za osoblje i ne treba umanjivati koliko su takve situacije teške.

Činjenica da je pacijent agresivan ne daje zdravstvenom radniku pravo da mu uzvrati agresijom. Zadatak stručnog tima je da smanji opasnost, a ne da eskalira sukob.

Sedacija sama po sebi takođe nije garancija da će pacijent biti potpuno miran, niti je moguće očekivati da svaki pacijent reaguje isto na terapiju. Zato nije dovoljno reći: „Dobio je terapiju, trebalo je da bude miran/a.“ Lijekovi imaju različit početak djelovanja, različit efekat kod različitih ljudi, a uzrok uznemirenosti može biti vrlo složen.

Zbog toga su presudni dovoljan broj obučenih zaposlenih, jasna podjela uloga, verbalna deeskalacija, pravilne tehnike sputavanja i kontinuirani nadzor. CPT posebno naglašava da nedostatak osoblja ne može biti opravdanje za češću ili grublju upotrebu prisile; pravilno sprovedeno sputavanje zapravo zahtijeva dovoljno obučenog osoblja i neposredan nadzor pacijenta.

BUKA: Neka svjedočenja su na fonu da su sestre govorile da im se gadi posao što me navodi da Vas još pitam i: da li je potrebno psihološku podršku i provjeru pružati i radnicima u takvim ustanovama?

Apsolutno mislim da moramo voditi računa i o ljudima koji rade u psihijatrijskim ustanovama.

Rad na akutnoj psihijatriji može biti psihički i fizički veoma zahtjevan. Ljudi godinama rade sa krizama, agresijom, suicidnošću, teškom ljudskom patnjom, noćnim smjenama i velikom odgovornošću. Ako tome dodate manjak osoblja, preopterećenost i nedovoljnu podršku, mogu se razviti hronični stres, emocionalna iscrpljenost i sagorijevanje.

WHO upravo kod zdravstvenih radnika navodi preveliko radno opterećenje, duge smjene, nedostatak podrške i lošu organizaciju rada kao važne rizike za stres, burnout i greške u radu.

Zato podrška zaposlenima ne smije biti shvaćena kao luksuz. Potrebni su redovna edukacija, supervizija, debrifing nakon teških incidenata, mogućnost psihološke podrške i kultura u kojoj zaposleni mogu reći da su iscrpljeni ili da im treba pomoć bez straha od stigme.

Ali podrška zaposlenima nikada ne smije postati opravdanje za loše postupanje prema pacijentima. Možemo istovremeno imati razumijevanja za težinu posla i vrlo jasno reći da postoje granice koje se ne prelaze.

BUKA: Veliki problem je i sumnja da mnogi radnici u zdravstvu rade sa kupljenim, a ne stečenim diplomama. Da li je potrebna provjera kvalifikacija i diploma?


Što se diploma i stručnih kvalifikacija tiče, naravno da zdravstvena ustanova mora imati pouzdan sistem provjere da svaka osoba koja obavlja zdravstveni posao ima odgovarajuće obrazovanje, licencu i kompetencije za posao koji radi. Još važnije, diploma sama po sebi nije dovoljna. Za rad na psihijatrijskim odjeljenjima potrebna je i kontinuirana stručna obuka, posebno iz deeskalacije, procjene rizika, bezbjednog postupanja sa uznemirenim pacijentom i zaštite ljudskih prava.

Na kraju, mislim da cijelu temu treba vratiti na jednu jednostavnu stvar: psihijatrijska ustanova mora biti mjesto liječenja i sigurnosti – ne mjesto straha.

Pacijent koji je u psihičkoj krizi možda u tom trenutku nije sposoban da zaštiti sam sebe. Upravo zato je odgovornost ustanove prema njemu još veća, a ne manja.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije