Branko Todorović, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Republici Srpskoj, upozorava da je najveći nedostatak Dejtonskog sporazuma to što izgradnja mira nikada nije postavljena kao obaveza institucija i društva. Trideset i jednu godinu nakon potpisivanja sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje živi u dubokim podjelama, dok se politička moć održava na strahu, nepovjerenju i međuetničkoj mržnji.
Rat se ne događa sam od sebe. Grade ga interesne grupe, pripremajući građane, stvarajući neprijatelje i podstičući mržnju. Ali ako se rat tako gradi, kako se onda gradi mir? I zašto je Bosna i Hercegovina, trideset i jednu godinu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, još uvijek toliko daleko od istinskog mira?
To je pitanje koje Branko Todorović, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Republici Srpskoj, smatra jednim od ključnih za razumijevanje današnje Bosne i Hercegovine. Prema njegovom mišljenju, Dejtonski sporazum jeste zaustavio rat i to je njegova najveća vrijednost, ali nije stvorio temelje za izgradnju stabilnog i pravednog društva.
„Treba biti veoma objektivan i realan. Dejton nije potpisan da bi ispunjavao bilo čije želje, nego da bi jednostavno zaustavio rat. U suštini, on je u tom trenutku, a možda i danas, predstavljao jedini realan i mogući okvir za funkcionisanje Bosne i Hercegovine. Najveća vrijednost Dejtona jeste što je zaustavio rat. Ljudi su prestali da ginu, da stradaju, da se međusobno ubijaju. To je ogromna vrijednost samog sporazuma i to svakako treba uvažavati“, kaže Todorović za BUKU.
Međutim, ono što je uslijedilo nakon potpisivanja sporazuma, prema njegovim riječima, pokazalo je da zaustavljanje oružanog sukoba nije bilo praćeno ozbiljnim i sistematskim radom na uspostavljanju povjerenja, suočavanju s prošlošću i stvaranju društva u kojem će ljudi moći živjeti bez straha i podjela.
Upravo u tome vidi jedan od najvećih, ako ne i ključni nedostatak Dejtonskog sporazuma.
„Rat se gradi, ne dolazi sam od sebe. Grade ga interesne grupe iz određenih razloga i onda se to polako razvija dok rat ne bukne. Građani se pripremaju, naoružavaju, usmjeravaju prema određenim ciljevima. A kako se gradi mir? Mir se deset puta teže gradi. Za njega je potrebno ogromno znanje, ogromna energija, strpljenje, želja, zajednički rad i konsenzus među ljudima koji žive u jednoj zajednici“, ističe Todorović.
Postavlja pitanje zašto Dejtonski sporazum, kroz svoje anekse i mehanizme implementacije, nije izgradnju mira postavio kao jedan od ključnih prioriteta. Smatra da je upravo to moralo biti polazište za sve što će se u Bosni i Hercegovini graditi nakon rata.
Umjesto toga, obnavljali su se putevi, infrastruktura, električna mreža i institucije, ali je izostao ozbiljan proces izgradnje povjerenja među ljudima.
„Zašto Dejton nije stavio izgradnju mira kao prioritet? Zašto nije predvidio lustraciju? Zašto je ostavio da Bosnom i Hercegovinom upravljaju ratni zločinci, kada i danas takve ljude imamo u parlamentima i institucijama? Svi koji su učestvovali u stvaranju Dejtona znali su da bez lustracije, bez uklanjanja iz javnog života onih čije su ruke krvave i koji su kršili humanitarno i ljudsko pravo, nema napretka. Nema mira“, upozorava Todorović.
Dodaje da se tranzicijska pravda, koja podrazumijeva suočavanje s prošlošću i uspostavljanje temelja za trajni mir, nikada nije ozbiljno razmatrala kao društveni i institucionalni zadatak.
„Postoje četiri stuba tranzicijske pravde, ali niko u Bosni i Hercegovini nije htio ozbiljno da se bavi tim pitanjem. Razumljivo je i zašto: oni koji su odgovorni za ratne zločine nisu imali interes da se bave vladavinom prava, jer bi to značilo da neko od njih završi u zatvoru. Nije im bilo do toga. Ali to je, po meni, ključno pitanje. Nismo uradili nijedan ozbiljan korak u izgradnji mira. Temelj za novu Bosnu i Hercegovinu morao je biti mir“, kaže naš sagovornik.
Političke elite održavaju se na strahu i nepovjerenju
Umjesto da se društvo udaljava od ratnih podjela, one su, smatra Todorović, tokom protekle tri decenije postale sastavni dio političkog i institucionalnog života. Etnička i religijska podjela Bosne i Hercegovine nije prevaziđena, nego je dodatno učvršćena, a političke elite naučile su da upravo na takvom ambijentu održavaju vlast.
„Vlast se svih ovih 30 godina održava na tri elementa: međuetničkoj mržnji, međuetničkom i međureligijskom nepovjerenju i strahu. Političari znaju da je tako najlakše vladati i ne žele to mijenjati. Građani u velikoj mjeri nisu svjesni toga i faktički učestvuju u održavanju takvog sistema“, smatra Todorović.
Upozorava da je Bosna i Hercegovina već duboko podijeljeno društvo, ne samo politički i institucionalno, nego i obrazovno, medijski, informativno i kulturno. Zbog toga je neizvjesno hoće li u budućnosti biti moguće postići konsenzus o zajedničkom životu, radu i napretku.
Evropske integracije, prema njegovom mišljenju, mogle bi predstavljati pozitivan impuls, ali samo ukoliko postoji stvarna politička volja za promjenama. U suprotnom, postoji opasnost da se postojeće podjele dodatno produbljuju, a različiti dijelovi zemlje sve više funkcionišu kao odvojene društvene cjeline.
Poseban problem vidi i u položaju međunarodne zajednice, čija je moć u Bosni i Hercegovini velika, ali odgovornost za posljedice političkih odluka nedovoljno jasna.
„Nedostatak Dejtona je to što je odgovornost međunarodne zajednice nikakva, a njena moć ogromna. Mi ne živimo u potpuno slobodnoj zemlji, nemamo puni suverenitet. Ponekad mi se čini da je međunarodna zajednica svjesno održavala stanje političkih i drugih podjela kako bi opravdala svoje prisustvo kao garant mira. Imate nekoga ko ovdje ima ogromnu političku i izvršnu moć, a nema odgovornost. To je ozbiljan problem“, kaže Todorović.
Dodaje da je i domaćim političkim liderima odgovaralo takvo uređenje, jer su odgovornost za stanje u zemlji često mogli prebacivati na međunarodne predstavnike, posebno kada je riječ o nametnutim rješenjima i nefunkcionisanju institucija.
Korupcija, odlazak mladih i sve manje razloga za optimizam
Govoreći o budućnosti Bosne i Hercegovine, Todorović ne želi se svrstati ni među optimiste ni među pesimiste, već insistira na tome da se situacija sagleda kroz činjenice. A one, kako kaže, ne daju mnogo razloga za optimizam.
Kao jedan od najvećih problema izdvaja korupciju, koja je, prema njegovim riječima, postala duboko ukorijenjena u svim nivoima vlasti i društva. Njene posljedice nisu samo pljačka javnog novca i zloupotreba položaja, nego i urušavanje vladavine prava i povjerenja u institucije.
„Korupcija ne podrazumijeva samo pljačku novca ili zloupotrebu vlasti. Ona podrazumijeva urušavanje vladavine prava, a to je možda i najvažnije. Ona razara institucionalno funkcionisanje, od mjesnih zajednica, opština i agencija, preko kantona i entiteta, do državnih institucija i javnih preduzeća. Posebno je opasno urušavanje pravosudnog sistema, ali i obrazovanja. To su temelji jednog društva“, upozorava Todorović.
Ipak, kao jedan od najvećih poraza Bosne i Hercegovine i posljedica političkog sistema uspostavljenog nakon Dejtona izdvaja odlazak mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi.
Smatra da je stvoreno društveno i političko okruženje u kojem ljudi ne vide perspektivu, pravdu ni mogućnost normalnog života, zbog čega napuštaju zemlju, bez obzira na to da li odlaze u Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju ili neku drugu državu.
„To nijedno društvo ne može nadoknaditi. Bosna i Hercegovina se demografski urušava i možemo slobodno reći da je Dejton za to dijelom odgovoran, jer je omogućio ovakav način vladavine, blokade institucija i stalne političke sukobe. Stvoren je ambijent u kojem mladi, pametni i sposobni ljudi zaključuju da ovdje nema budućnosti, pravde ni normalnog života. Oni vide da ovdje nema mjesta ni za njih, ni za njihovu djecu, ni za njihove porodice i odlaze“, kaže Todorović.
Upozorava i na uticaj regionalnih i globalnih političkih prilika na Bosnu i Hercegovinu, posebno na ulogu Srbije i Hrvatske, koje su, kako ocjenjuje, duboko involvirane u unutrašnja politička dešavanja u zemlji. U vremenu globalnih kriza, ratova i nestabilnosti, smatra da je posebno opasno to što Bosna i Hercegovina nema izgrađene unutrašnje mehanizme povjerenja i političkog dogovora.
Zbog toga ni rezultati posljednjih izbora, prema njegovoj ocjeni, ne ulivaju nadu da će zemlja u narednom periodu napraviti značajniji iskorak.
Dijalog kao jedini put, ali prvo treba početi graditi mir
Todorović smatra da se ozbiljni problemi Bosne i Hercegovine ne mogu riješiti bez otvorenog unutrašnjeg političkog dijaloga, kojeg danas gotovo da nema. Međutim, dijalog ne može biti samo povremeno političko pregovaranje o podjeli vlasti i nadležnosti, nego mora podrazumijevati spremnost na suočavanje s prošlošću, preuzimanje odgovornosti i izgradnju zajedničkog društva.
Za njega je upravo izgradnja mira proces koji je morao početi odmah nakon završetka rata, a koji ni danas nije dobio mjesto koje zaslužuje u obrazovanju, institucijama, medijima i javnom životu.
„Niko u Bosni i Hercegovini nije se ozbiljno bavio izgradnjom mira i povjerenja. Svi su mislili da će se to nekako samo dogoditi, da će mir sam doći. Ali ne može. Mir se ne stvara sam od sebe. On zahtijeva rad, posvećenost i jasnu odgovornost svih nivoa vlasti, ali i cijelog društva. To je moralo biti zapisano kao ključna obaveza svih institucija u Bosni i Hercegovini“, zaključuje Todorović.
Trideset i jednu godinu nakon Dejtonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina tako i dalje živi između mira koji je zaustavio oružani sukob i društva koje nikada nije do kraja izašlo iz njegovih posljedica. A možda je upravo pitanje koje Todorović postavlja važnije od svih rasprava o tome treba li Dejton mijenjati: ako smo znali kako se gradi rat, zašto nikada nismo ozbiljno odlučili da gradimo mir?