Novinarka Anisa Mahmutović iz Tuzle nije odustala od priče o Univerzitetu „Kallos“ ni kada su, nakon njenog istraživanja, počele javne diskreditacije, objavljivanje fotografija, optužbe i sudski postupci. Istraživala je rad privatne visokoškolske ustanove, provjeravala inspekcijske nalaze i odluke nadležnih institucija, a onda se i sama našla u situaciji koju opisuje kao kontinuirano zastrašivanje i pokušaj profesionalne i lične diskreditacije.
Dok je Univerzitetu „Kallos“ pravosnažnom sudskom presudom potvrđena zabrana rada, pitanja odgovornosti institucija i kontrole visokog obrazovanja u BiH ostala su otvorena. Mahmutović, međutim, upozorava da je jednako zabrinjavajuće ono što se događa novinarima koji se usude istraživati takve teme: umjesto institucionalne zaštite, često dobijaju nove prijave, tužbe i pritiske.
U razgovoru za BUKU govori o tome kako je postala meta, zašto smatra da su tužbe protiv nje i predstavnika novinarskih organizacija pokušaj zastrašivanja, zbog čega je razočarana reakcijom Tužilaštva Tuzlanskog kantona i može li se u takvim okolnostima sačuvati sloboda istraživačkog novinarstva.
Anisa, u jednom od posljednjih intervjua rekli ste da ste mjesecima izloženi pritiscima, diskreditacijama i sudskim postupcima nakon istraživanja Univerziteta „Kallos“. Kada ste prvi put shvatili da više niste samo novinarka koja istražuje jednu priču, nego da ste i sami postali meta?
Mislim da je to bilo odmah nakon saslušanja, kada sam dobila dopis koji je rektorka Kallosa Anka Bulatović poslala Parlamentarnoj skupštini u Bosni i Hercegovini. Taj dokument u PS BiH došao je prije mene. Pisao je da e-Trafika nije medij, da je to nekakvo udruženja, da ja nisam novinarka, da radim na nekakvoj “trafici”. Da je Nedeljko Stanković protjeran iz Tuzle 1992 i da se taj progon nastavlja kroz Kallos. A onda su dopisi počeli stizati mojim kolegama, pa domaćim i međunarodnim institucijama. Tamo su bile optužbe opet da nisam novinarka, da sam SDA, da sam dio urote protiv Nedeljka Stankovića. Advokat Kallosa postavljao je moje fotografije s ciljem ismijavanja, pored moje glave pisao natpise kojima me nazivao koruptivnom, sve to koristeći Al, kako mi nekakva javnost sudi, sjekao moja gostovanja I pisao kako ne znam da govorim. Kada sam ga prijavila zbog svega toga Upravi policije I napisala status da ću takve organizirane napade prijaviti nadležnim institucijama, dobila sam od njega tužbu za klevetu. Druga je došla nakon saopštenja Evropske federacije novinara. Kaže, ja sam njemu narušila ugled jer sam ga prijavila, zamislite.
Kakvim ste se konkretno pritiscima suočavali? Jesu li to bile prijetnje, pokušaji zastrašivanja, javne diskreditacije, pravni postupci ili sve zajedno? Postoji li trenutak koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Svakog dana mjesecima imam priliku o sebi čitati najstrašnije stvari. Postave moju fotografiju iz srednje škole, sa početka studija. Pronalaze moje studentske poslove kako bi me zbog toga prikazivali koruptivnom, a onda kad ga zbog toga prijavim, onda on nije ništa. On mene ne zlostavlja, on meni samo odgovara, ali na šta kad ja o njemu ne pišem I nisam nikada. O svojim iskustvima sa pritiscima I zlostavljanjem govorim. Momenat koga se sjećam je iz maja. Moja mati je u aprilu imala težak moždani udar. U maju mjesecu postavio je jednu fotografiju na kojoj je bila i moja mater. Fotografija je bila stara skoro desetak godina, ali tog dana prosto svega mi je bilo preko glavei mislim da zbog toga nikada neće postojati mogućnost da im oprostim kao čovjek.
Koliko ovakva iskustva utiču na novinara i njegovu porodicu, ali i na profesionalnu slobodu? Da li ste u nekom trenutku razmišljali da odustanete od istraživanja ove teme?
O odustajanju nisam nikad razmišljala, ali značajno tiče na dinamiku života. Mnogo vremena potrošite na nešto što ne bi nikome trebao da bude fokus, poput dokumentovanja predmeta, prijava, davanja izjava. To oduzima vrijeme svakome, novac. Kada bih pristala da mi ovo utiče na moju profesionalnu slobodu, ovakvi ljudi bi ispunili svoj cilj, ja im ne želim pružiti tu priliku, pripadam nekoj drugoj generaciji koja se ne povlači samo zato što je sa druge strane neko agresivniji.
Da se vratimo na početak priče o Kallosu, šta je bio ključni razlog zbog kojeg ste odlučili da istražujete ovaj univerzitet? Šta ste otkrili prateći odluke institucija i provjeravajući njihov rad?
Kallos je privukao pažnju na sjednici Skupštine TK. Zastupnici su počeli govoriti o tome da ne ispunjavaju uslove i ja sam otišla to da provjerim na adresu. Onda sam kroz uvid u inspekcijske spise vidjela da su višestruko kažnjavani zbog neodržavanja nastave, te kazne savršeno su se uklapale u sliku koju sam zatekla. Prazne prostorije doslovno. Mogli ste ući slobodno u bilo koju kancelariju u rektoratu, kabinet da ne postoji niko ko će vas pitati, šta radite tu. Na svom mjestu su bile samo žene sa studentske službe, ali ni one nisu obraćale pažnju na mene . Krenula sam sa rasporeda da zovem profesore sa rasporeda koji su bili na Medicinskom fakultetu. Dekan me lagao deset minuta kako je na predavanju, a ja sam mu stajala pred kabinetom u kome nikoga nije bilo. Jedna od profesorica koja je poštovana u svojoj struci pisalo je da ima predavanje na MIB Tuzla, pozvala sam direktora MIB-a on mi je rekao da tu nema nikakvih predavanja i da oni sa Kallosom nemaju nikakvu vezu. Onda sam počela pratiti odluke institucija. Nije to bilo tako samo presječeno da oni budu zatvoreni. Imali su godinu dana da otklone što je traženo od njih, ali mislim da s njihove strane nije bilo volje da to rješavaju.
Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona donijelo je odluku o trajnoj zabrani rada Univerziteta, a Kantonalni sud je pravosnažno odbio tužbu Univerziteta. Šta ovaj epilog govori o vašem istraživanju i koliko je važno da novinari mogu provjeravati rad obrazovnih ustanova bez straha od posljedica?
Veoma je važno da pratimo stanje u obrazovanju. To su zaista teške teme u kojima su njihovi finansijski tokovi, vlasnička struktura veoma problematični. Uvezanost ljudi iz institucija od policije do Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH izgleda kao jedna kriminalna organizacija. Taj loš kvalitet obrazovanja je samo vidljiva površina. Epilog slučaja Kallos govori da sam uradila dobar posao.
Posebno ste kritikovali rad Tužilaštva Tuzlanskog kantona, navodeći da još nemate odgovor na prijave koje ste podnijeli. Šta ste konkretno prijavili, šta očekujete od Tužilaštva i zašto smatrate da nema adekvatne reakcije?
Prijave sam podnijela Upravi policije MUP TK i oni su proslijedili Tužilaštvu TK. Prema mojim informacijama prijavljeno lice je moguće počinilo kazneno djelo. Saslušan je u prostorijama MUP TK, kao I mene, ali od tih saslušanja Tužilaštvo tvrdi da utvrđuje činjenice. To što sam novinarka, neko čiji je posao javan, što sam dostavila svaki mogući papir kako bi dokazala status vlasiti, što sam dostavila stotine priloga koji pokazuju kontinuirano maltretiranje, montiranje u cilju ismijavanja, uznemiravanje to ništa tužiocu nije bilo bitno. Niti je odbio, niti je prihvatio moju prijavu. To znači da novinari koji zaista rade svoj posao I žive od toga ne mogu računati na zaštitu tužilaštava uprkos svim evropskim uputama, svim odredbama Vijeća Evrope I preporukama.
U sudskim postupcima našli su se i predstavnici novinarskih organizacija, među njima Borka Rudić, Marko Divković i Udruženje „BH novinari“. Koliko je opasno kada se pravni mehanizmi koriste na način koji može obeshrabriti novinare da istražuju teme od javnog interesa? Prepoznajete li u svom slučaju elemente SLAPP tužbi?
Ovo su klasične slap tužbe. Pokušao je tužbama zastrašiti organizacije I predstavnike organizacija koje štite novinarska prava. Tužio je njih zbog saopštenja koji su govorili o pritiscima koje proizvodi, targetiranju i montažama putem Al. Kaže kako mu je narušen ugled. Prije nego išta počinimo trebamo razmišljati u svom ugledu. Računao je na to, ako bude na ovaj način zastraživao ljude koji me štite, da će tako da me ostavi samu u toj borbi I onda značajno slabiju. Prema navodima iz prijave inspektorke Amile Šećerbegović iz MUP TK koja tvrdi da joj je isti advokat prijetio da će joj jedan od njegovih saradnika “sjesti na kosti I da neće odustati”, ako ona ne odustane od postupka, mislim da je to meni napravio. A onda je počeo govoriti kako je on odustao I nije pisao o meni ništa dva mjeseca. Smatram da je važno navesti i kontekst. Jedan mjesec odvijala se predizborna kampanja, a naredni je obilježilo njegovo javno opravdavanje izbornog rezultata i postupanje prema CIK-u. U međuvremenu je pokušavao odgovornost za vlastite reakcije povezati s mojim učešćem u kampanji SafeJournalists.“
Na javnom saslušanju pred Komisijom za borbu protiv korupcije Parlamentarne skupštine BiH otvorena su i pitanja akreditacije i kontrole visokoškolskih ustanova. Da li je nakon tog saslušanja bilo konkretnih pomaka ili je sve ostalo na iznesenim upozorenjima?
Usvojeni su zakljčci koji govore o reformama visokog obrazovanja, ali pomaka značajnog nije bilo jer naša Agencija za visoko obrazovanje i ocjenu kvaliteta BiH nije spremna da se suoči prvo s činjenicom da u njihovim redovima sjede lica u sukobu interesa u samom rukovodstvu. Zamjenik direktora Stevo Škrbiću je bio angažiran na KAllosu, danas ćete ga naći na rasporedu Evropskog univerziteta Brčko Distrikt isto vlasništvo Stankovića. U Brčko Distriktu imate Internacionalni univerzitet koji je u predmetu Klaster o prodaji diploma, lokalna obrazovnavlast im je dala privremenu akreditaciju, a Agencija mi još uvijek nije kazala kako će akreditirati optužene univerzitete od Banjaluke do Brčkog.
Koliko su novinari u BiH danas spremni da se upuste u istraživanje moćnih pojedinaca, privatnih univerziteta, političkih i ekonomskih interesa? Da li strah od tužbi i pritisaka već proizvodi autocenzuru u redakcijama?
Situacija je teška, ali mislim da bar mi koji radimo, radimo onoliko koliko imamo resursa, mogućnosti. Nije isto biti freelancer kao ja I imati redakciju. Prosto spremnosti ima, ali resursa je sve manje.
Šta bi institucije u BiH morale promijeniti da novinari koji istražuju pitanja od javnog interesa ne bi morali istovremeno da vode i borbu za sopstvenu zaštitu? Postoji li konkretan mehanizam koji bi mogao spriječiti ovakve slučajeve?
Postoji, a to je da dosljedno pravosudne institucije primjenjuju zakone ove zemlje prema onima koji vrše napade na novinare, a ne da pravosudne institucije to amortizuju kroz svoje dugačke postupke.
U jednom trenutku ste rekli da vas sve ovo nije obeshrabrilo, ali da više nemate isto povjerenje u Tužilaštvo. Kada biste danas ponovo došli do priče koja otvara ovako ozbiljna pitanja i uključuje moćne aktere, biste li ponovo uradili isto?
Vjerovatno da bih sve isto uradila jer nikad ne mislim o posljedicama kada pratim neku priču.