Dok Evropa troši ogromna sredstva pokušavajući da obnovi rijeke koje je decenijama uništavala, Balkan još uvijek ima nešto što je u velikom dijelu kontinenta gotovo nestalo – slobodne, žive rijeke. Međutim, ta prednost ubrzano se gubi. U razgovoru za BUKU, Ulrich Eichelmann iz organizacije Riverwatch govori o globalnom uništavanju riječnih ekosistema, borbi protiv hidroelektrana, odbrani vrela Une, iskustvu Albanije i inicijativi da Una, zajedno sa svojim pritokama, postane drugi nacionalni park divlje rijeke na svijetu.
„Balkan je svojevrsno ostrvo na evropskoj mapi uništenih rijeka. Ovdje još uvijek imate rijeke koje su u velikoj mjeri zdrave, ali i nevjerovatnu raznolikost riječnih ekosistema. Imate divlju Vjosu u Albaniji, Unu sa njenim ostrvima i slapovima, veličanstvene kanjone Neretve. To je ono što je najveći dio Evrope već izgubio.“
Ovako Ulrich Eichelmann, direktor međunarodne organizacije Riverwatch i jedan od najpoznatijih evropskih aktivista za zaštitu rijeka, objašnjava zbog čega je Balkan danas jedno od najvažnijih područja za očuvanje preostalih divljih rijeka u Evropi.
Eichelmann se zaštitom rijeka bavi gotovo cijeli život. Prvu javnu akciju protiv regulacije jednog riječnog toka organizovao je još kao tinejdžer u rodnoj Njemačkoj. Kasnije je 17 godina radio u austrijskom WWF-u, učestvovao u međunarodnim kampanjama protiv velikih brana, uključujući onu na rijeci Tigris u Turskoj, a prije više od decenije sa partnerima pokrenuo kampanju „Sačuvajmo plavo srce Evrope“ (Save the Blue Heart of Europe). Naziv „Plavo srce Evrope“ odnosi se na očuvane, slobodne riječne tokove Balkanskog poluostrva, koje se, za razliku od većine evropskih rijeka pregrađenih branama i regulisanih ljudskim intervencijama, još uvijek može pohvaliti činjenicom da je približno trećina njegovih rijeka ostala u prirodnom, divljem stanju.
Njegova organizacija Riverwatch, zajedno sa EuroNatur-om i lokalnim ekološkim organizacijama, godinama pokušava zaustaviti izgradnju hidroelektrana i sačuvati posljednje velike slobodne riječne sisteme Balkana.
Nedavno su, zajedno sa partnerima, organizovali i niz javnih prezentacija u gradovima uz Unu i Sanu, na kojima su predstavili inicijativu za osnivanje Nacionalnog parka divlje rijeke Une. Riječ je o ideji koja bi mogla potpuno promijeniti način na koji se pristupa zaštiti ove rijeke – umjesto zaštite samo pojedinih područja, cilj je sačuvati čitav riječni sistem.
Ono što Evropa pokušava obnoviti, Balkan još uvijek ima
Zašto su upravo balkanske rijeke ostale tako očuvane?
Eichelmann smatra da je odgovor, paradoksalno, u političkoj i ekonomskoj istoriji regiona. Dok su se zapadnoevropske rijeke tokom decenija intenzivno pregrađivale, regulisale i prilagođavale industriji, energetici i poljoprivredi, Balkan je zbog svoje relativne izolovanosti bio manje izložen velikim investicionim pritiscima.
„Mislim da je politička izolacija Balkanskog poluostrva nakon Drugog svjetskog rata u određenoj mjeri zaštitila prirodu. Bili ste izolovani i od velikog novca. A kada veliki novac dođe, priroda obično nestaje.“
U najvećem dijelu zapadne i centralne Evrope danas su, objašnjava, ostali tek fragmenti nekadašnjih prirodnih riječnih sistema. Veća područja sa relativno očuvanim rijekama mogu se pronaći na krajnjem sjeveru i istoku kontinenta, dok se Balkan izdvaja kao područje na kojem je još uvijek prisutna izuzetna raznovrsnost prirodnih riječnih staništa.
Evropska unija danas pokušava vratiti dio onoga što je izgubljeno. Uklanjaju se stare brane, obnavljaju poplavna područja i pokušava rijekama vratiti prostor koji im je oduzet.
Ali to je, upozorava Eichelmann, daleko složenije i skuplje od očuvanja rijeka koje još uvijek slobodno teku.
„Mnogo je teže obnoviti nešto što ste uništili nego zaštititi ono što već imate. Morate uklanjati brane, vraćati rijekama prostor, obnavljati čitave ekosisteme. Za to su potrebne ogromne sume novca.“
Zbog toga smatra da stanovnici Balkana često nisu svjesni vrijednosti prirodnog bogatstva koje još imaju, ni prednosti koju im ono može donijeti u budućnosti.
„Vi već imate ono do čega Evropska unija očajnički pokušava ponovo doći – žive rijeke.“
Rijeke su žive, ali ih mi tretiramo kao vodovodne cijevi
Razmjere globalnog uništavanja riječnih ekosistema, prema Eichelmannu, mnogo su ozbiljnije nego što većina ljudi pretpostavlja.
Pozivajući se na podatke WWF-ovog izvještaja Living Planet Report, navodi da su praćene populacije slatkovodnih vrsta od 1970. godine doživjele dramatičan pad, znatno veći od onog zabilježenog u kopnenim i morskim ekosistemima.
Posebno ga zabrinjava nestajanje migratornih vrsta riba, čiji životni ciklusi zavise od slobodnog kretanja kroz riječne sisteme.
„Ono što danas u Austriji i Njemačkoj vidimo i nazivamo prirodom samo je mali ostatak onoga što su nekada bile istinski žive rijeke. Ali mi smo odrasli uz takve rijeke i mislimo da je to normalno.“
Za njega je ključni problem upravo način na koji je čovjek promijenio prirodno funkcionisanje rijeka.
„Naše rijeke su stavljene u korzet. Ne mogu disati, ne mogu se kretati. Uvijek su na istom mjestu, pregrađene su ili zatvorene u cijevi.“
Takva rijeka, objašnjava, više ne može slobodno oblikovati vlastiti tok, stvarati nova staništa, plaviti okolno zemljište i održavati prirodnu povezanost sa svojim pritokama i podzemnim vodama.
Prirodne rijeke, osim što su staništa brojnih vrsta, imaju i izuzetno važnu ulogu za ljude. One ublažavaju poplave, dopunjavaju podzemne rezerve vode, omogućavaju prirodno prečišćavanje i stvaraju uslove za održive ekonomske aktivnosti.
Ali Eichelmann upozorava da bi bilo pogrešno svesti njihovu vrijednost isključivo na ono što čovjek može dobiti od njih.
„Uvijek razmišljamo o tome kakvu korist možemo izvući iz prirode. Ako od nečega možemo zaraditi, onda to ima pravo da postoji. Ako ne možemo, uništavamo ga. Za mene je takav način razmišljanja neprihvatljiv.“
Uništavanjem prirode ugrožavamo i opstanak vlastite vrste
Kada govorimo o uništavanju rijeka, najčešće mislimo na nestanak riba, biljnih i životinjskih vrsta, zagađenje vode ili gubitak prirodnih ljepota. Međutim, Eichelmann upozorava da su posljedice daleko ozbiljnije i da bi ubrzano uništavanje prirode moglo ugroziti i opstanak samog čovječanstva.
Na pitanje da li uništavanjem rijeka zapravo uništavamo i vlastitu budućnost, njegov odgovor je nedvosmislen.
„Nažalost, moram reći da je odgovor potvrdan. Sve prognoze koje smo godinama slušali o klimatskim promjenama pokazale su se, kako sada izgleda, tačnim. Isto se događa i sa gubitkom biodiverziteta. Nestajanje vrsta samo je pokazatelj razaranja prirode“, kaže Eichelmann.
Posebno zabrinjava što se, prema njegovim riječima, razmjere uništavanja prirodnih ekosistema ubrzavaju, dok čovječanstvo i dalje nastavlja da se ponaša kao da od njih ne zavisi njegov opstanak.
„Danas vidimo da bi se moglo dogoditi da i mi, kao ljudska vrsta, budemo ugroženi. I to već u narednim decenijama. Uništavajući prirodu, dovodimo u opasnost vlastitu vrstu.“
Naglašava da pritom ne govori isključivo o Balkanu, već o globalnim procesima koji prijete temeljnim uslovima života na planeti.
„Uništavamo prirodu brzinom kakva nije zabilježena u istoriji čovječanstva“, upozorava Eichelmann.
Upravo zato zaštitu rijeka ne treba posmatrati samo kao ekološko pitanje ili borbu za očuvanje prirodnih ljepota. Rijeke su dio sistema od kojih zavise dostupnost vode, zdravlje ekosistema i uslovi za život ljudi. Njihovim uništavanjem ne nestaju samo pojedine vrste i staništa, već se postepeno narušavaju i prirodni sistemi od kojih zavisi naše društvo.
Priroda ima pravo da postoji, čak i kada nama ne donosi nikakvu korist
Upravo iz takvog razmišljanja proizlazi koncept koji sve više dobija mjesto u međunarodnim raspravama o zaštiti životne sredine – prava prirode (Rights of Nature).
Njegova suština je da rijeke, šume i drugi ekosistemi ne treba da budu posmatrani samo kao prirodni resursi kojima čovjek raspolaže, već kao prirodne cjeline koje imaju vlastitu vrijednost i prava.
„Rijeke imaju pravo da postoje same po sebi. Ribe, insekti, ptice, sve to ima pravo na postojanje. Mi pokušavamo da im damo glas.“
Eichelmann podsjeća da je ovaj pokret snažno povezan sa iskustvima autohtonih zajednica Latinske Amerike, u kojima je odnos prema rijekama i prirodi često zasnovan na potpuno drugačijim vrijednostima.
Postavlja se, kaže, jednostavno, ali provokativno pitanje: ako kompanije i druge organizacije mogu imati pravni subjektivitet, zbog čega priroda ne bi mogla imati zakonom priznata prava?
Takav pristup već se razvija u različitim dijelovima svijeta, a u Evropi je jedan od primjera španska laguna Mar Menor, kojoj su priznata posebna zakonska prava.
Ipak, za Eichelmanna najveća vrijednost ove ideje nije samo u pravnom mehanizmu, nego i u promjeni načina razmišljanja.
„Da li Una, Vjosa i druge rijeke imaju pravo da postoje? Mislim da je veoma važno otvoriti tu raspravu. Ona nas tjera da preispitamo uvjerenje da nešto ima vrijednost samo ako to možemo koristiti.“
Prava prirode, smatra, ne bi trebalo da zamijene tradicionalne mehanizme zaštite, nego da ih dopune. Kombinacija pravno zaštićenih područja i priznavanja prava prirode mogla bi omogućiti znatno snažniju i dugoročniju zaštitu riječnih ekosistema.
Hidroelektrane se predstavljaju kao spas za klimu, a uništavaju rijeke
Jedna od tema o kojima Eichelmann govori s posebnom zabrinutošću jeste izgradnja hidroelektrana pod izgovorom borbe protiv klimatskih promjena.
Podsjeća da je tokom rada na dokumentarnom filmu Climate Crimes istraživao primjere uništavanja prirode upravo u ime navodno ekoloških rješenja – od krčenja tropskih šuma radi proizvodnje biogoriva do gradnje velikih brana u Aziji i Južnoj Americi.
„Uništavamo prirodu, a onda tvrdimo da time pomažemo životnoj sredini. To je apsurd.“
Na Balkanu se, kaže, slična logika godinama koristi za opravdavanje novih hidroenergetskih projekata.
Prema njegovim navodima, tokom posljednjih trinaest godina u regionu je izgrađeno oko 1.400 brana, što je dovelo do gubitka više hiljada kilometara prirodnih riječnih tokova.
Istovremeno, kampanja „Sačuvajmo plavo srce Evrope“, zajedno sa lokalnim organizacijama, aktivistima i zajednicama, doprinijela je zaustavljanju približno 350 planiranih projekata.
„Mislim da je pošteno reći da smo, zahvaljujući zajednici okupljenoj oko kampanje Blue Heart, spasili više od 1.500 kilometara rijeka i potoka koji bi inače bili uništeni.“
Uprkos tome, opasnost nije prošla.
Posebno upozorava na Bosnu i Hercegovinu, koju danas vidi kao jedno od glavnih žarišta novih hidroenergetskih projekata u regionu.
„Bosna je trenutno žarište izgradnje brana na Balkanu“, kaže Eichelmann, pominjući projekte na Drini i Neretvi, uključujući Buk Bijelu.
Zabrinjava ga i mogućnost ponovnog intenziviranja gradnje velikih hidroelektrana.
„Nekada se govorilo da rijeke moramo uništiti radi ekonomskog razvoja i proizvodnje struje. Sada nam govore da ih moramo uništiti kako bismo spasili klimu.“
Una bi mogla postati drugi nacionalni park divlje rijeke na svijetu
Upravo je dugogodišnje iskustvo borbe protiv hidroelektrana navelo Riverwatch i njegove partnere da počnu razmišljati o drugačijem načinu zaštite rijeka.
Eichelmann objašnjava da je problem sa pojedinačnim kampanjama protiv brana u tome što čak ni uspješno zaustavljanje jednog projekta ne znači trajnu zaštitu rijeke.
„Možete pobjeđivati, pobjeđivati i ponovo pobjeđivati. Ali projekti brana uvijek se mogu vratiti. Niko ne može spriječiti nekog novog investitora da sutra dođe sa idejom da na istom mjestu gradi hidroelektranu.“
Zato su zaključili da je neophodno podići stepen pravne zaštite čitavih riječnih sistema.
Tako je nastao koncept nacionalnog parka divlje rijeke, prvi put ostvaren na rijeci Vjosi u Albaniji.
Za razliku od klasičnih nacionalnih parkova, koji obično obuhvataju velika, relativno kompaktna područja, nacionalni park divlje rijeke prati samu rijeku, njene obale, poplavna područja i povezanu mrežu pritoka.
„To je dug, uzak i međusobno povezan sistem zaštite“, objašnjava Eichelmann.
Takav model omogućava da se zaštite prirodni riječni procesi, a da se pritom ne mora čitava dolina, uključujući naselja i poljoprivredna područja, pretvoriti u strogo zaštićenu zonu.
Nakon uspjeha na Vjosi, stručnjaci su razmatrali koje bi druge balkanske rijeke bile pogodne za primjenu istog modela. Kao posebno dobri kandidati izdvojeni su Morača u Crnoj Gori i riječni sistem Une u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Riverwatch se usmjerio na Unu.
Uz pomoć stručnjaka koji su učestvovali u uspostavljanju parka na Vjosi izrađena je početna studija izvodljivosti, koja je pokazala da bi se koncept mogao primijeniti i na znatno složeniji riječni sistem Une.
Prema tom prijedlogu, budući park mogao bi obuhvatiti približno 660 kilometara riječnih tokova, uključujući Unu i mrežu njenih pritoka, od izvora u Hrvatskoj do ušća u Savu kod Jasenovca.
„To bi mogao biti drugi nacionalni park divlje rijeke na svijetu. Bio bi od izuzetnog međunarodnog značaja, posebno zato što bi povezivao državu članicu Evropske unije i državu koja nije članica.“
U ovom slučaju ne bi se radilo samo o očuvanju slikovitih slapova i najpoznatijih dijelova Une, nego o zaštiti njenog kompletnog živog sistema.
Jer rijeka, naglašava Eichelmann, nije samo glavni tok. Ona je mreža manjih rijeka, potoka, izvora i poplavnih područja koji zajedno održavaju čitav ekosistem.
Odbrana vrela Une pokazala je koliko ljudi mogu biti snažni kada se udruže
Jedan od događaja koji je Eichelmanna dodatno uvjerio da Una zaslužuje cjelovitu zaštitu bila je borba protiv izgradnje male hidroelektrane u blizini njenog izvora u Hrvatskoj 2024. godine.
Saznao je za planirane radove nakon što su mu se krajem jula obratili ljudi iz tog kraja tražeći podršku.
Odlučio je otići na teren i ostati koliko bude potrebno.
„Kada sam došao, vidio sam da su ljudi već spremni da se suprotstave projektu. Postalo je jasno da moramo biti aktivniji i fizički blokirati gradnju.“
Uslijedili su protesti, blokade prilaza gradilištu, pravne aktivnosti i međunarodna kampanja.
Posebno važnu ulogu, prisjeća se, imalo je uključivanje muzičara Darka Rundeka, njegove supruge i drugih javnih ličnosti.
„Kada se pojavi neko poput Darka Rundeka, ljudi odjednom postanu hrabriji. Osjećaju se sigurnije. On i njegova ekipa bili su tamo, održali su koncerte i ostali uz ljude.“
Aktivisti su danima organizovali smjene i blokirali prolaz građevinskim mašinama. Paralelno su pokrenuti pravni postupci, dok su međunarodni partneri, uključujući kompaniju Patagonia, pomogli da slučaj dobije pažnju van granica Hrvatske.
Upravo se ta kombinacija lokalnog otpora, pravne podrške i međunarodne vidljivosti pokazala presudnom.
„Investitori dobro poznaju svoje okruženje. Poznaju političare, medije, često su s njima i bliski. Ali kada problem iznesete izvan njihovog područja, kada postane međunarodno vidljiv, tada se stvari mijenjaju.“
Nakon višesedmičnog otpora, građevinske mašine napustile su područje.
Međutim, Eichelmann kaže da je iz te borbe ponio još jedno, možda važnije saznanje.
„Vidio sam koliko je Una snažno prisutna u svijesti ljudi. Dolazili su iz svih dijelova njenog toka da je brane. Shvatio sam koliko su ljudi povezani s tom rijekom. Tada sam pomislio: možda je upravo to prilika da zaštitimo ne samo Unu nego cijeli njen riječni sistem.“
Ta ideja bila je neposredan povod da pokrene izradu studije izvodljivosti za budući nacionalni park.
Foto: Ursi Seibert
Foto: Nick St. Oegger
Prvi korak ka parku: razgovor s ljudima koji žive uz rijeku
Prije nekoliko sedmica Riverwatch i partnerske organizacije organizovali su turneju kroz gradove uz Unu i Sanu, predstavljajući javnosti inicijativu za uspostavljanje nacionalnog parka divlje rijeke.
Na susretima su učestvovali građani, ribari, predstavnici institucija i drugi zainteresovani za budućnost riječnog sistema.
Eichelmann priznaje da je ideja izuzetno ambiciozna i da su upravo zato željeli provjeriti kako na nju reaguju lokalne zajednice.
„Govorimo o ogromnoj viziji. O zaštiti 660 kilometara rijeka, o upravljanju parkom, finansiranju i svim drugim obavezama. Htjeli smo vidjeti da li je to samo nerealna ideja ili nešto što zaista možemo ostvariti. Naš zaključak je da je moguće i da to moramo pokušati.“
Sljedeći koraci uključuju razgovore sa nadležnim institucijama, predstavnicima različitih interesnih grupa i političkim donosiocima odluka u obje zemlje.
U idealnom scenariju, kaže Eichelmann, nadležne vlasti prihvatile bi viziju i potpisale zajedničko pismo namjere, nakon čega bi uslijedio detaljan proces planiranja prekograničnog nacionalnog parka, u skladu sa međunarodnim standardima zaštite prirode.
Ne očekuje da će sve biti jednostavno.
Brojna pitanja, od načina upravljanja do finansiranja, zapošljavanja i usklađivanja različitih interesa, tek treba detaljno razraditi.
Ipak, vjeruje da bi projekat mogao donijeti mnogo više od same zaštite prirode.
Park koji bi mogao povezati ljude, umjesto da ih dijeli
Eichelmann smatra da bi Nacionalni park divlje rijeke Une mogao imati i veliki ekonomski i društveni značaj.
Iskustvo Albanije, kaže, pokazuje da međunarodno prepoznatljiv projekat zaštite prirode može privući razvojne institucije, donatore i investicije usmjerene na poboljšanje infrastrukture i održivi razvoj lokalnih zajednica.
Pominje mogućnost finansiranja kanalizacionih sistema, podrške lokalnim turističkim preduzećima i zapošljavanja ljudi koji bi radili na upravljanju i zaštiti parka.
Prema početnim procjenama koje iznosi, za upravljanje budućim parkom moglo bi biti potrebno između 42 i 50 zaposlenih, uključujući čuvare prirode.
Ali on u toj inicijativi vidi i nešto što nadilazi ekonomiju.
„Ovo je područje koje ima svoju tešku istoriju. Zamislite projekat koji bi ljude povezivao, u kojem bi morali zajedno raditi na nečemu dobrom. U vremenu kada mnogi političari uspijevaju upravo tako što dijele ljude, takav projekat mogao bi postati međunarodni simbol saradnje i jedinstva.“
Za njega bi to bila jedna od najvažnijih vrijednosti budućeg parka – mogućnost da Una, koja prirodno povezuje ljude sa obje strane granice, postane simbol zajedničke odgovornosti za budućnost.
Vjosa je pokazala da je i nemoguće moguće
Priča o Uni danas bi vjerovatno izgledala drugačije da nije bilo velike pobjede na rijeci Vjosi u Albaniji.
Kada je Riverwatch sa partnerima započeo kampanju za njenu zaštitu, na rijeci i njenim pritokama bilo je planirano približno 40 hidroelektrana.
Umjesto da se bore isključivo protiv pojedinačnih projekata, aktivisti su ponudili drugačiju viziju: zaštitu cijelog riječnog sistema.
Nakon deset godina kampanja, protesta, pravnih postupaka i međunarodnog zagovaranja, albanska vlada je 2023. godine proglasila Nacionalni park divlje rijeke Vjose, prvi takve vrste na svijetu.
Zaštitom je obuhvaćeno približno 400 kilometara rijeka i potoka.
„Umjesto četrdesetak hidroelektrana, dobili smo nacionalni park“, sažima Eichelmann iskustvo iz Albanije.
Uspostavljanje parka privuklo je veliku međunarodnu pažnju, ali i interes razvojnih finansijskih institucija koje su u zaštiti Vjose prepoznale mogućnost dugoročnih ulaganja u održivu infrastrukturu i lokalnu ekonomiju.
To je model koji bi, vjeruje, mogao biti primijenjen i na Uni.
Međutim, iskustvo Albanije ujedno je upozorenje da proglašenje zaštićenog područja ne znači automatski i kraj borbe.
Eichelmann je učestvovao i u protestima protiv novih investicionih zahvata u području delte Vjose, gdje razvojni planovi i dalje izazivaju sukobe sa zaštitnicima prirode.
Posebno ga je impresionirala odlučnost lokalnog stanovništva.
„Ono što se danas dešava u Albaniji jedan je od najnevjerovatnijih primjera građanskog otpora koje sam vidio. S obzirom na istoriju te zemlje, na decenije diktature, to je za mene izuzetno motivišuće.“
Njegova poruka je jednostavna: pobjeda nikada ne znači da borba zauvijek prestaje, ali isto tako nijedna borba nije unaprijed izgubljena.
Čak i ekoturizam može uništiti ono zbog čega turisti dolaze
Dok govori o budućnosti Une i drugih balkanskih rijeka, Eichelmann upozorava i na jednu prijetnju koja se često predstavlja kao ekološki prihvatljiva – nekontrolisan razvoj turizma.
Sama činjenica da se neka aktivnost odvija u prirodi, kaže, ne znači da je riječ o ekoturizmu.
Masovni rafting, apartmanska izgradnja neposredno uz rijeke, glamping naselja i sve veći pritisak posjetilaca mogu ozbiljno narušiti osjetljive riječne ekosisteme.
„Mi mislimo da je sve što radimo u prirodi automatski ekoturizam. Ali rafting može postati masovni turizam, čak i pretjerani turizam. Gradimo kuće, apartmane i turističke objekte na samim obalama rijeka.“
Posebno upozorava da će, kako broj preostalih očuvanih prirodnih područja u svijetu bude opadao, upravo ta područja privlačiti sve više posjetilaca.
To stvara paradoks: ljudi dolaze da vide posljednje oaze očuvane prirode, a njihov dolazak, ako nije pravilno organizovan, može doprinijeti njihovom uništavanju.
„To vam je kao lijek. U malim dozama može biti koristan, ali ako ga uzmete previše, može vas ubiti.“
Zato budući nacionalni park, smatra, mora imati jasna pravila o gradnji, turizmu, korištenju prostora i zaštiti riječnih staništa.
Ekonomski razvoj jeste moguć, ali mora biti prilagođen prirodi, a ne obrnuto.
Ako postoji nada, ona dolazi sa Balkana
Uprkos sumornoj slici globalnog uništavanja prirode, Eichelmann ne govori o budućnosti bez nade.
Naprotiv, kaže da upravo Balkan, koji je decenijama u međunarodnoj javnosti bio povezivan sa ratovima, krizama i političkim podjelama, danas može svijetu ponuditi jednu sasvim drugačiju priču.
Priču o ljepoti, o očuvanoj prirodi i o ljudima koji su spremni da se bore za nju.
„Ako za mene postoji nada, ona dolazi sa Balkana.“
Ta rečenica, izgovorena nakon dugog razgovora o uništavanju riječnih ekosistema, hidroelektranama, interesima investitora i klimatskim promjenama, možda najbolje sažima njegov pogled na budućnost regiona.
Balkan je, smatra, u jedinstvenoj poziciji. Još uvijek može sačuvati ono što je velikim dijelom nestalo u ostatku Evrope. Ali ta mogućnost neće trajati zauvijek.
Ukoliko se nastavi gradnja brana, devastacija riječnih dolina i nekontrolisano korištenje prirodnih resursa, region bi mogao ponoviti isti scenario kroz koji su prošle mnogo bogatije zemlje.
A tada će biti kasno, ili će obnova zahtijevati ogromna sredstva, uz neizvjestan rezultat.
Za Eichelmanna zato zaštita rijeka ne može ostati zadatak samo nekoliko ekoloških organizacija.
„Potrebni su hrabri ljudi. Potrebni su čuvari prirode, ljudi koji će biti ambasadori svojih rijeka. Moramo preuzeti odgovornost za ono što se dešava u našem neposrednom okruženju.“
Na kraju, njegova poruka ne svodi se samo na pitanje kakvu korist možemo imati od rijeka, koliko električne energije možemo proizvesti ili koliko turista možemo privući.
Riječ je i o nečemu mnogo jednostavnijem – pravu da živimo u svijetu u kojem još postoje zdrave rijeke, šume i živi ekosistemi.
„Izađite u prirodu. Prošetajte pored zdrave rijeke, gledajte ribe, uživajte u šumi. Na Balkanu još uvijek imate tu mogućnost, ponekad na samo sat vremena od svoje kuće. Mi u zapadnoj Evropi često moramo putovati veoma daleko da bismo vidjeli nešto slično.“
Una, Sava, Sana, Neretva, Drina, Vjosa i druge balkanske rijeke još uvijek predstavljaju bogatstvo kakvo je veliki dio Evrope izgubio. Pitanje je hoće li njihova vrijednost biti prepoznata dok ih još možemo sačuvati ili tek kada i same postanu dio evropske istorije uništenih rijeka.