Slušam sinoć u pojedinim medijima kako negativne stavove pojedinih političara o nadoknadi za poslanike prvog saziva Skupštine Republike Srpske nazivaju skandaloznim. SKANDALOZNIM! Tako mi je ta riječ zaparala uši!
Znate li, dragi moji mediji, šta je skandalozno??!! Skandalozno je da su ratnim vojnim invalidima i borcima, živim i onima koji su život svoj dali braneći i stvarajući Republiku Srpsku, oduzeta sva prava i svako dostojanstvo. Skandalozno je što imamo selektivno pamćenje, pa se sjetimo samo nekih ljudi značajnih za taj period, tj. sjetimo se onih koji su koji su donosili zakone i crtali granice, a ne i onih koji su te granice branili.
Kategorizacije boraca su rađene na način na koje su rađene, pa imamo slučajeve da čovjek koji je bio mobilisan od septembra 1991. godine do februara 1996. godine, sedma kategorija i sada nema prava ni na kakva primanja. Sve je dao za ovu državu. A šta je od nje dobio? PTSP, dijabetes i optužbu od strane Županijskog suda Slavonski Brod za ratne zločine. Iako je dokazano da se radi o zamjeni identiteta i o lažnoj prijavi, taj čovjek ni danas ne smije izaći iz države, jer je za njim još uvijek raspisana potjernica. Objasnite mi, molim vas, pošto moj mozak nema dovoljno sive materije da to shvati, kako je moguće da čovjek koji je svrstan u sedmu kategoriju, a koja, po definiciji znači da je bio angažovan van zone borbenih dejstava, bude optužen za ratni zločin?
Skandalozno je što ratni vojni invalidi primaju cca 380,00 KM mjesečno i što su, na žalost, većini to jedina primanja, jer ne rade. A što ne rade? Zato što se naše društvo gnuša invalida, što poslodavci ne žele da ih zaposle, pod kojekavim izgovorima, ne znajući, pri tome, da će svaki invalid raditi tri puta više i bolje samo da se dokaže da ni u čemu ne zaostaje za drugim radnicima. Skandalozno je to što imamo i ne znam koliko organizacija koje se, navodno, bore za prava porodica poginulih boraca, boraca i ratnih vojnih invalida, a u stvarnosti se ti ljudi nemaju kome obratiti kada im je konkretna pomoć potrebna.
Najskandaloznije od svega je to što je veliki broj ratnih vojnih invalida svoj spas našao u sportu i što se danas nalaze u situaciji da im se i to oduzme. Neki ministri su izigravajući silu, uzeli sebi za pravo da ovim ljudima – koji ne koriste sredstva Fonda zdravstvene zaštite za liječenje u banjama (a na šta imaju pravo), koji ne piju antidepresive i ne štajkuju ispred zgrade Vlade tražeći svoja prava – oduzmu i pravo na sreću! Savez sjedeće odbojke invalida Republike Srpske je pred gašenjem. Ostali su bez prostorija, otpustili jedinog zaposlenog radnika, a upitno je da li će se za preko 200 sportista ove godine naći sredstva i za takmičenje. Skandalozno je što Ministarstvo porodice, omladine i sporta okreće glavu i zaboravlja svoje unaprijed preuzete obaveze prema ovom Savezu, pri tom dajući ogromna sredstva (neplanirana budžetom) klubovima i organizacijama krpeći njihove rupe nastale čudnim poslovanjem. A Savez je za pripreme i učešće reprezentacije Srbije (za koju nastupaju naši sportisti) na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj tražio samo 15.000,00 KM. Zakonom o sportu je definisano da se sportske aktivnosti invalidnih lica finansiraju i iz budžeta, a Memorandumom o saradnji u oblasti sporta i omladinske politike između Republike Srpske i Srbije strane su se obavezale da će sufinansirati zajedničke projekate (što ova reprezentacija svakako i jeste). Ministrica Davidović je, uprkos čvrstom obećanju da će Ministarstvo i ovaj put finansijski podržati nastup reprezentacije na Evropskom prvenstvu, odlučila da, ipak, ne odobri ta sredstva, te svjesno ili nesvjesno kršeći Zakon radi na gašenju ovog sporta u Republici Srpskoj. Ona, kao ljekar, bi morala da zna da je bavljenje sportom najbolji način za psiho-fizičku rehabilitaciju i resocijalizaciju ratnih vojnih invalida. Uskraćivanje mogućnosti bavljenja sportom ovim sportistima učiniće ih duboko nesrećnim, što će se svakako negativno odraziti na njihove porodice. Sve to spada u resor gospođe Davidović, zar ne? Ovakim ponašanjem, doprinijeće nastanku 200 nezadovoljnih sportista, 200 nesrećnih porodica i ko zna koliko omladine – djece tih istih sportista kojima su očevi uzori. Ona ne shvata da su to naši heroji, ljudi koji nisu poklekli pred problemima, nego se i dalje lavovski bore sa svime što život nosi. Svi koji su ih upoznali znaju ih kao pozitivne ljude, pune života, nasmijane i vedre, kojima je sport najveća ljubav u životu. Pošto mine nisu uspjele da ih dokrajče, izgleda, da je ministrica odlučila da završi posao do kraja. Treba li da se zapitamo iz kojih razloga i interesa?
Izjave političara u cilju igranja političkih igara se nikako ne mogu nazvati skandaloznim. Iza te velike riječi stoji sve ono o čemu se ne priča, a ja sam se samo dijelom toga dotakla. Djela su ta koja nas čine ljudima ili nedljudima. Zaboraviti ljude koji su stvorili Republike Srpsku, uništavati ih sistematski, ugasiti svjetlost u njihovim očima, skloniti osmijehe sa lica… E to je, dragi moji mediji, skandalozno!
Preuzeto sa bloga autorke: dijanajesic.blogspot.ba