Odlomak iz knjige „End Times Fascism: And the Fight for the Living World / Fašisti sudnjeg dana. I bitka za opstanak živog sveta“, objavljene 15. septembra u izdanju Farrar, Straus and Girouxa.
Kada je Džef Bezos najavio da planira raskošnu svadbu u Veneciji početkom 2025. godine, mnogi meštani su to smatrali uvredljivim, čak i nemoralnim. Većina stanovnika Venecije muči su se da obezbedi pristojan i pristupačan prostor za život u gradu koji preplavljuju turisti i Airbnb, a milijarder je odlučio da iznajmi opštinu na tri dana i izdvojio je oko 50 miliona dolara za slavlje koje će blokirati glavne kanale i prometne ulice. Što je još gore, Amazon ispušta sve više ugljenika zbog veštačke inteligencije i izgradnje centra podataka – a to lično pogađa stanovnike grada čije su ulice poplavljene desetak puta godišnje.
Marta Sotoriva, tridesetpetogodišnja profesorka u srednjoj školi, rekla nam je da je prvi put čula za svadbene planove u trenutku kad su svi mediji brujali o Bezosovoj raketnoj kompaniji Blue Origin. Bezos je smislio naizgled apsurdan reklamni trik: poslao je „posadu“ sačinjenu od uticajnih žena i poznatih ličnosti, među kojima su bile i njegova verenica Loren Sančez i pop pevačica Kejti Peri, na suborbitalnu ivicu svemira. „Ideja da je neko tako bogat i moćan da može prirediti destominutno putovanje u svemir“, kaže Sotoriva, samo je pojačala „osećaj da nam je naš grad otet na bahat način.“ Federika Toninelo, još jedna mlada aktivistkinja, složila se s tim i dodala da ima utisak da su i svemir i Venecija „kolonizovani“.
Bezos polaže nade upravo u kolonizaciju svemira. Blue Origin, tvrdi on u svom rutinskom prodajnom maniru, osiguraće opstanak čovečanstva tako što će jednog dana omogućiti da se bilion ljudi raširi po celom Sunčevom sistemu. Od kog nepodnošljivog užasa on to spasava našu vrstu? Od onog što naziva „civilizacija zastoja“? Od naše civilizacije koja mora da se bori s realnim ekološkim ograničenjima i da smišlja načine na koje će se deliti ograničeni resursi planete? Bezos ne želi s tim da se suoči i zamišlja budućnost u kojoj će „Zemlja biti podeljena na stambene zone i oblasti lake industrije“, poput nekakvog rezervata koji će biti nedostupan većini domaćih stanovnika. Ta većina, zarobljena u svemirskim letelicama kompanije Blue Origin, težiće tobožnjoj koristi od „eksponencijalnog rasta“ u neprijateljskoj praznini svemira. Reklo bi se da Bezos mogućnost da čovečanstvo živi održivo i mirno na svojoj dragocenoj, jedinstvenoj planeti vidi kao košmar nedostojan razmatranja.
Pokazalo se da bi većina Mletaka radije nastavila da živi u veličanstvenoj Veneciji. Za razliku od Bezosa, oni ne brinu o hipotetičkoj civilizacijskoj stagnaciji; njih brinu ekonomska stagnacija (koja je posledica državnog dezinvestiranja), manjak radnih mesta i mogućnost da će morati da napuste voljeni grad i zemlju. Mladi Italijani često su prinuđeni da emigriraju u potrazi za poslom; tokom poslednje decenije više od milion građana se iselilo, a trećina tih ljudi su imali između 25 i 34 godine.
Italijani osećaju da su nesigurnost i gnev građana uglavnom išli naruku neofašističkoj desnici, ali su i privukli ljude da se suprotstave Bezosu i pomogli im da se povežu i stvore samosvesni antifašistički pokret.
Smela i burna kampanja „Nema mesta za Bezosa“ rasla je na gnevu protiv milijardera, klimatskog kraha i militarizma – a i omogućila je organizatorima da razglase ideje za različite, manje smrtonosne načine na koje bismo mogli da živimo zajedno. Aktivisti su štampali plakate i nalepnice s Bezosovom glavom na raketi koja leti u svemir. Lutku s Bezosovim likom koja steže svežanj lažnog novca pustili su da pluta niz kanale. Na legendarne zgrade i mostove u Veneciji i preko njenih trgova postavili su transparente: „Oporezujte bogate da biste vratili planeti.“ I skandirali su da bi novac za svadbu bilo bolje potrošiti na obnovu Gaze. Danima su izazivali veseli haos i nemilosrdno ismevali mladoženju i slavne goste, među kojima su bili njegovi susedi milijarderi Ivanka Trump i Džared Kušner, Sam Altman (Open AI) i gomila kardašijanki.
Nedugo pre venčanja, zvaničnici su objavili da je zbog protesta događaj premešten na drugu lokaciju. Čak su i Bezosovim dvema jahtama, Kori i Abeonu, odbijene dozvole da pristaju na lokalnim pristaništima. Organizatori su proglasili pobedu i slavili. Međunarodna štampa naslađivala se vizuelno bogatim sukobom. A internetska desnica nije znala za koga da navija: za pripadnike elite iz Davosa koji prskaju jedni druge penom na superjahti ili za levičarski ološ i njegov agitprop?
Poput ogromne plesne dvorane Donalda Trampa, Bezosovo ekstravagantno venčanje oličenje je bestidnosti našeg umreženog pozlaćenog doba. Za osnivača Amazona nije bilo dovoljno da bude deo jednog od najlepših evropskih gradova – morao je celog da ga proguta. Godinu dana kasnije uradiće to isto sa njujorškim festivalom Met Gala i izazvaće slične reakcije lokalnih aktivista.
Protesti u Veneciji, čija su meta bili Bezosovi snovi o svemiru na račun Zemlje, ukazali su na nešto fundamentalno u vezi s fašizmom sudnjeg dana – pojma u središtu naše nove knjige, to jest na bezbožni savez posvećen apokaliptičnoj budućnosti iz koje će samo nekolicina izabranih izaći nepovređena. Nije reč prosto o sukobu između ljudi koji se bore da prežive u sve gorim uslovima i klase oligarha koja smišlja sve bedastije načine da potroši svoje bogatstvo. Ulog je u mnogo većoj meri kosmički.
Na jednoj strani su oni od nas koji nemaju plan bekstva, nemaju bunker na nebu ili pod zemljom, i ostaće ovde, u našoj složenoj zemaljskoj stvarnosti, jedni sa drugima. Znamo da moramo učiniti svoje „ovde“ – ovu planetu, njenu ekologiju i sve njene zajednice – sigurnijim za mnoštvo bića koja se na nju oslanjaju, potpuno svesni da je to naš i njihov jedini dom.
S druge strane su oni koji euforično kuju planove da zaštite sebe i svoju porodicu od političkih i ekoloških požara što bukte širom naše planete: planove o uspinjanju na nebo, o bunkerima pod zemljom, o nacijama koje žive u tvrđavama i o spajanju s mašinama. Umesto da poboljšaju uslove za stvarne ljude na Zemlji (ili bar prestanu da dolivaju ulje na vatru), fašisti sudnjeg dana planiraju bekstvo, duboko ravnodušni prema svemu što je vredno spasavanja.
Bez divljenja Zemlji
Bezosova fiksacija na svemir sugeriše nešto što je ključno za razumevanje fašizma sudnjeg dana i njegovih ideja o bunkerisanju i napuštanju našeg zajedničkog sveta: na očiglednu nesposobnost ljudi koji pokreću taj projekat da se dive čudima koja ih okružuju ili da ih bar primete.
To je bolo oči 2021. godine, kad je Bezos poslao još jednu posadu u svemir. Tada je u brodu bio Vilijam Šatner, poznat kao kapetan Kirk iz Zvezdanih staza (naravno, da bi se ispunila jedna od Bezosovih dečačkih fantazija). „Svemir. Poslednja granica“, govorio je Šatner na početku svake epizode. Ali dok je sada devedesetogodišnji glumac gledao kroz prozor kako se udaljava naša plavo-zelena planeta, najednom ga je preplavio užasan strah. „Kontrast između opake hladnoće svemira i Zemljine životodavne toplote ispunio me je nesavladivom tugom“, prisećao se kasnije napomenuvši da je tada osetio mnogo dublju zahvalnost za uzvišene i krhke darove naše planete.
„Svakodnevno se suočavamo sa saznanjem o daljem uništavanju Zemlje našim rukama: o izumiranju životinjskih vrsta, flore i faune… o stvarima kojima je trebalo pet milijardi godina da se razviju, a više ih nikad nećemo videti zbog uplitanja čovečanstva“, napisao je Šatner. Krenuo je na put očekujući da će biti zadivljen univerzumom, ali je od prvog trenutka te avanture čeznuo za domom: „Otkrio sam da lepota nije tamo, već ovde, sa svima nama.“
Možda je Šatnerovo otkriće koliko je dragocena naša ugrožena planeta u sazvučju sa osnivačem Amazona, ali planovi milijardera za kolonizaciju svemira i njegova kompanija sa sve većim centrima podataka koji ispuštaju sve više ugljenika sugerišu suprotno. A Bezos je i te kako tipičan primerak tehnološkog oligarha. Piter Til, na primer, jednom je otkrio da su tri njegove najbolje ideje za postizanje istinske slobode „sajber prostor“, „kosmos“ i „zidanje na vodi“ (izgradnja novih zemalja na plutajućim naftnim platformama). Drugim rečima, čovek kome ogromno bogatstvo omogućuje pristup najspektakularnijim mestima naše planete veruje da su tri hladna, mrtva mesta bolja od zelene i žive Zemlje koju imamo.
Nešto slično nije u redu ni sa Ilonom Maskom, koji kao da gleda u čuda noćnog neba i vidi samo prilike da to nepoznato tamno prostranstvo ispuni sopstvenim svemirskim smećem. Ugledna spisateljica Džojs Kerol Outs istakla je ta ograničenja u jesen 2025, kada mu se nemilosrdno narugala na njegovoj platformi X. „Veoma je čudno“, napisala je, „da tako bogat čovek nikad ne objavljuje ništa iz čega bi se moglo zaključiti da uživa u onom što gotovo svi cene ili da je bar toga svestan – nema kod njega prirodnih lepota, kućnih ljubimaca, pohvala za film, muziku, knjigu (sumnjam da čita); ponosa na postignuća prijatelja ili rođaka; žaljenja za umrlim; zadovoljstva u sportu, radovanja uspesima omiljenog tima; pozivanja na istoriju. U stvari, čini se da je on potpuno neobrazovan, nekulturan. Najsiromašnije osobe na Tviteru [X] mogu imati veći pristup lepoti i smislu života od ʼnajbogatije osobe na svetuʼ.“
To zapažanje je očigledno pogodilo uvredljivog tehnološkog barona: nazvao je spisateljicu „lenjom lažljivicom“ i počeo da hvali razne filmove kako bi dokazao da ona nije u pravu. Ipak, u svojoj euforiji na dan kad je izašla u javnost njegova vazduhoplovna kompanija SpaceX, nije pokušao da sakrije da su mu naša plava planeta i njeni problemi dosadni: „Želimo da rešimo [probleme] ovde na Zemlji i trebalo bi da ih rešimo. Ali moraju postojati i stvari koje nas uzbuđuju zbog budućnosti, zbog kojih se rado budimo ujutru jer jedva čekamo da vidimo šta će se dogoditi.“ Kao da samo napuštanje Zemlje pruža to uzbuđenje.
Većina ljudi u stanju je da oseti strahopoštovanje, da uzdahne nad blistavom lepotom ptice pevačice, nad čudesnošću kitovog izdisaja ili nad složenom strukturom nekog drevnog svetilišta. Deca imaju sposobnost čistog strahopoštovanja, baš kao i devedesetogodišnji glumac u suborbitalnom prostoru. Doživeti strahopoštovanje znači rastvoriti se u vrtlogu svemira, osećati se malim na najbolji način. Zbog tog osećaja međusobne povezanosti žalimo kad pate ljudi koje ne poznajemo i osećamo veliku tugu zbog izumiranja vrsta. Po svemu sudeći, ta sposobnost nedostaje ljudima koji drže našu kolektivnu sudbinu u svojim rukama, što je lični gubitak za njih a egzistencijalna kriza za sve druge.
Jedan opasan deo projekta tehnoloških oligarha za napuštanje sveta jeste to što alati koje oni grade teže da nas pretvore u njihovu karikaturu. Popularne platforme i aplikacije nas obučavaju da delimo san Silicijumske doline o bestelesnoj slobodi i neprestano nas guraju da napustimo stvarna mesta i ličnu vezu u korist simulacija – i da Zemlju, svoja tela i svoje odnose posmatramo kao zatvore iz kojih treba pobeći. Altman je, na primer, jasno stavio do znanja da vidi „određene prednosti u tome da budemo mašine“ i više puta je insistirao na tome da njegova deca nikad neće biti pametnija od AI, kao da se inteligencija može svesti samo na računanje. Kao i slične usluge, ChatGPT je obučen da otme naše sisteme empatičnog reagovanja, što znači ćemo i mi odgajati mašine i pridavati im veći značaj nego što zaslužuju.
Njihova nesposobnost da cene ovu planetu i njenu čudesnu zbirku likova pomaže nam da objasnimo zašto su tako spremni da je žrtvuju. Zaista, spremnost tehnološke desnice da eliminiše naš rad koji održava život i zameni ljudske odnose sintetičkim ne može se odvojiti od ravnodušnosti njenih pripadnika prema malom ostatku divljih životinja i biljne raznolikosti na planeti koja brzo nestaje. Čini se da oni ne znaju da vole ovo mesto, da uživaju u društvu drugih ljudi i da se dive tajnama koje kriju druge vrste.
Ukratko, suočavamo se sa ideologijom koja je odustala ne samo od ideje i obećanja liberalne demokratije već i od prijatnosti našeg zajedničkog sveta – od njegove lepote i njegovih ljudi, od naše dece i od drugih živih vrsta. U tome ima nečeg izdajničkog, ne u odnosu na apstrakcije kao što su zastava ili nacija – mi nismo nacionalisti. To je izdaja prećutnog pakta s mrežom života koja nas održava.
Antiteza fašizmu
Ne postoji formula za borbu protiv fašizma sudnjeg dana. Bilo da je reč o Mlecima koji se bore protiv Džefa Bezosa ili o Albancima koji poručuju Džaredu i Ivanki Tramp da njihova zemlja nije na prodaju ili malom gradu u Kentakiju koji se organizuje protiv bujanja centra podataka, svaki front u ovoj borbi poprima karakter i teksturu svog mesta. Važni principi se, ipak, pojavljuju na svim lokacijama, a kampanja Zorana Mamdanija za gradonačelnika Njujorka – i njegov pristup upravljanju otkad je izabran – otelotvoruju mnoge od njih. Počnite od ljubavi prema mestu, a zatim dočarajte radikalno inkluzivnu budućnost u kojoj svako može da priušti dostojanstven život; onda premostite razlike zajedničkim ciljevima, izađite napolje, pridružite se drugima van mreže i radosno se suprotstavite moćnicima oslanjajući se na istoriju i ne plašeći se da uzburkate duhove.
Mamdani je zamislio svoju osnovnu politiku da bi grad učinio pristupačnijim i ispunio je mnoga svoja obećanja; na primer, smanjio je stanarine i proširio opštu brigu o deci. Ali on je učinio i nešto više: istražio je one bučne, očaravajuće kutke grada zbog kojih mnogi ljudi izdržavaju pritisak i ipak ne odlaze.
Dok se Mamdanijeva zvezda uspinjala, fašisti i neofašisti širom zemlje i celog sveta radili su ono što uvek rade. Razvrstavali su i razdvajali, rangirali i proterivali. Sejali su zbunjenost i podele tvrdeći da Mamdani nije pravi Amerikanac i krivili levicu za svaki društveni problem i pritužbu. Navodili su multikulturni Njujork kao zastrašujući primer onoga što se dešava kad uspe „velika zamena“. Džej D. Vens je branio prava onih koji ne žele da žive pored ljudi iz „sasvim drukčije kulture“, a Stiven Miler je negodovao na X-u: „Njujork je dosad najjasnije upozorenje o tome šta se događa s društvom koje ne uspe da kontroliše migraciju.“
Dok su fašisti iscrtavali svoje krute linije – unutra/spolja, zaštićen/potrošan, „nasleđe“/osvajač – kampanja za izbor Mamdanija priredila je jednogodišnju zabavu koja je slavila jedno od rasno i etnički najraznovrsnijih mesta svih vremena, pet opština oblikovanih uzastopnim talasima novih imigranata koji su svili dom na zemljištu starosedelačkog plemena Lenape. Svakom svojom akcijom kampanja je potvrđivala da se zajednički identitet može iskovati ne samo pomoću predaka već i posvećenošću zajedničkom domu i skupu vrednosti.
Njujork je grad ljudi utemeljen na bezbroj hibridnih identiteta i kulturnih praksi. Ali kao što je Mamdani rekao: „Bez obzira na to šta jedete, kojim jezikom govorite, kako se molite i odakle dolazite, reč koje nas najbolje definiše je ona koja nas sve opisuje: Njujorčani.“
Tako je Mamdani objasnio složenost sistema glasanja po redosledu prioriteta na unutarstranačkim demokratskim izborima koristeći kao rekvizite razne verzije jogurta s mangom. Prikupljao je glasove u kvir klubovima, na sav glas evocirao haićansku revolucionarnu istoriju na masovnom koncertu haićanske muzike, podelio svoje omiljeno pecivo i prekinuo post tokom Ramazana da bi pojeo birjani u Bronksu. Pošto je izabran, pretvorio je sada legendarni plejof Niksa i Svetsko prvenstvo u fudbalu 2026. u letnju zabavu koju će malo ko zaboraviti. Na te i druge načine, Mamdani je ponovo očarao grad koji je Vašington nemilosrdno klevetao kao opasan, prljav i nefunkcionalan.
Bio je to savršen primer „ovdašnjosti“ – ideje koju je razvio Jevrejski radnički savez (Bund), socijalistička grupa osnovana u 19. veku i utemeljena na žestokoj posvećenosti mestu i zajednici, a ne krvnim linijama. Moli Krebepl, ponosna Njujorčanka i umetnica koja je nedavno objavila bestseler istoriju Bunda, istakla je to u članku u Guardianu. „Kao i sam Njujork, Mamdanijeva kampanja je bila multikulturna, multirasna, poliglotska“, napisala je. „Kada je Endru Kuomo pokušao da ga isprovocira kao neamerikanca, Mamdani je objavio poruke na španskom i bengalskom, hindiju i arapskom. Vodio je kampanju koja je pre svega bila posvećena politici klase i nastojala da razgovara sa svakim njegovom jezikom. Nikad se nije izvinjavao zbog onog što on sam jeste.“
Pored slavljenja razlika, Mamdanijeva kampanja je isticala i svakodnevna iskustava i strepnje koji ujedinjuju bezmalo sve Njujorčane zadržavajući se na običnim mestima koja se odveć često previđaju ili preziru. Mamdani je provodio vreme s putnicima u prepunim vagonima podzemne železnice, odao priznanje trajektu Staten Ajlanda i posetio bezbroj bakalnica. Prilazio je nepoznatim ljudima koje je sretao s tolerantnom radoznalošću i osmehom tako širokim da je zaslužio skeč u Saturday Night Live.
Mamdanijeva kampanja je svakako bila antifašistička i na bezbroj načina slavila neposlušnost koja Njujork čini dostojnim ljubavi, ali je bila i više od toga – antiteza fašizmu: manje odbacivanje mržnje, a više poziv na dobrotu, u svet u kom ni od koga ne odvraćamo pogled; uzdizanje onih ljudi koje fašisti najviše žele da izbace i odbace: radničke klase, imigrantske radne snage koja omogućuje funkcionisanje grada. Kampanja je skrenula pažnju na dostavljače koje su opljačkale platforme kao što je DoorDash, na radnike u skladištima Amazona koji se bore za priznavanje svojih sindikata, na taksiste koji stoje u redu na aerodromu La Gvardija i na jedan deo noćne radne snage koja omogućuje Njujorku laskavo zvanje grada koji nikad ne spava.
Suočeni sa izgledima pravednijeg grada koji se finansira neznatno većim porezima, neki su proricali egzodus milijardera. Menadžer hedž fonda Bil Akman zapretio je da će otići zajedno s drugim bogatašima, a Foks je prognozirao „Mamdani migraciju“. Agenti za luksuzne nekretnine prijavili su da ih neprestano zovu klijenti koji žele da prodaju svoj penthaus i presele se u Palm Bič.
Pretnje napuštanjem Njujorka samo su istakle da se dve ključne teme Mamdanijeve kampanje – radosna ljubav prema ovom ovde, čak i ako je ono neka vrsta olupine, i konkretni planove za popravku i poboljšanje – uzajamno podupiru. Naime, što ste više posvećeni nekom mestu, to vam je lakše da uložite sredstva i energiju koji su potrebni da se ono poboljša. Ta politika nije zasnovana na želji da pobegnemo od ovozemaljskog carstva, naših gradova ili naših živih tela, već na dubokoj želji da ostanemo i da zaštitimo sve što je nezamenljivo, ljudsko i živo.
Videli smo kako taj duh podstiče ljude da zaštite svoj vazduh i vodu od bujanja centara podataka i da brane svoje susede imigrante od ICE-a. Dok je izveštavao o višenedeljnom ustanku u Mineapolisu, novinar Adam Server upečatljivo je opisao vodeću ideologiju otpora kao „susedstvo“ ili „posvećenost zaštiti ljudi oko sebe, bez obzira na to ko su ili odakle dolaze“. Ta velikodušna etika dobrodošlice ujedinila je ogroman broj ljudi u pokušaju da urade nešto naizgled jednostavno: da zaštite najugroženije članove svoje zajednice od onog što je izgledalo kao okupaciona vojska. A to je značilo sve, od prkošenja mecima do kuvanja večere i nuđenja rezervnih soba porodicama koje više nisu bile bezbedne u svom domu.
Na taj i bezbroj drugih načina stanovnici Minesote insistirali su na tome da su njihovi susedi upravo tu gde i treba da budu, bilo da su, kao što je rekao Server, rođeni u Mineapolisu ili Mogadišu.
Ljudske mreže koje komšije grade od bloka do bloka, kao i grupnim ćaskanjem na internetu, više su od nepristajanja. U našem vremenu serijskih potresa i izukrštanih kriza, one su i osnova za drugačiju vrstu preživljavanja. Ali dok različite sorte fašista grade bunkere za nekolicinu, naše mreže za preživljavanje zasnovane su na principu da svako od nas, bez izuzetka, zaslužuje da živi i napreduje. One su ispletene i uverenjem da je briga o bezbednosti svih sveta dužnost kada stignu neizbežni šokovi. Važnu ulogu u tome igra i pričanje novih priča koje su istinite i dovoljno inspirativne da pomognu našim osiromašenim bližnjima da se ponovo zaljube u naš jedini dom i da ga i dalje prkosno brane koristeći sve čim raspolažu.
Neki svetovi moraju da nestanu
Ne mogu to biti priče o povratku nečem što se zove „normalno“, onom što se smatralo miroljubivošću pre brexita i autoritarnog zaokreta koji su izveli Tramp i Silicijumska dolina. U tim godinama suviše problema se gomilalo i trovalo nas: fašizam je uvek iskrivljen odgovor na stvarnu krizu. A fašizam sudnjeg dana je odgovor na stvarne krize planetarnih razmera, među njima sve veće nivoe ugljenika u atmosferi i sve veće bogatstvo u rukama superbogatih. Odgovori koje on predlaže – masovno žrtvovanje ljudi i drugih živih bića – čudovišni su i moramo ih izbaciti iz svoje sredine.
Da bismo to postigli, moraćemo da smislimo kako da se pozabavimo osnovnim krizama kojima se hrani savremeni fašizam. Pragovi se prekoračuju. Granice se prelaze. Udara se o zidove. Fašisti nas uveravaju da je ono što udara o zid ljudska priča: gotovo je, pa se pobrinite da budete među izabranima koji prelaze u drugi svet. Molite se svom bogu za spasenje. Ugradite čip, stopite se sa mašinama. Militarizujte i pročistite svoju bunkerisanu naciju. Naoružajte se do zuba i sakrijte se iza svog bogatstva. Ne brinite o ljudima, životinjama, drveću, rekama i grebenima koji neće opstati.
Ali oni nisu u pravu. Ne udara o zid ljudska priča. O zid udara priča u kojoj smo zarobljeni. Priča o tome da je pohlepa jedini mogući motor civilizacije. O tome da rast može trajati zauvek. Da sve uvek može biti efikasnije nego što jeste, da se može otpustiti još više radnika i žrtvovati još više resursa, da se može kolonizovati još više ljudi, mesta i planeta. Ti mitovi udaraju u zid stvarnosti i zato će mnogo šta morati da se promeni.
Dosad je sigurno postalo jasno koja logika mora biti napuštena. Neograničeno nasilje. Neograničena eksploatacija. Nezajažljivo bogaćenje. Nekontrolisana dominacija. To su nagoni koji onemogućuju koegzistenciju. Pred nama se pružaju dva puta. Možemo napustiti i izdati ovaj svet ili možemo raskinuti s kapitalizmom i izgraditi nove ekonomske i političke sisteme koji poštuju život i daju prednost čuvanju i popravljanju.
Srećom, ne počinjemo od nule. Preci našeg pokreta ostavili su nam mape zemaljskih Siona gde su svi dobrodošli, inkluzivne budućnosti u kojoj su mir i bezbednost osnovni principi. Ne postljudske budućnosti koju žele fašisti sudnjeg dana, već postkapitalističke koja poštuje sve oblike života. Duboko demokratske, socijalističke, feminističke, multirasne, viševrsne, internacionalističke, velikodušne, hrabre i žive budućnosti. Otelotvorene i čulne, ponosno vezane za Zemlju.
Upravo ta perspektiva najviše plaši fašiste sudnjeg dana. Zato Til osuđuje svakog ko pokušava da reguliše fosilna goriva i AI; zato Tramp i Vens nazivaju nenasilne građane Minesote koji brane svoje susede „domaćim teroristima“. Ono što te ljude drži budnim tokom noći… smo mi – mogućnost da jedan popularan i energičan pokret ustane u odbranu ove planete i mnogih oblika života koji je smatraju svojim domom.
Nismo izabrali da se rodimo u tako sudbonosnoj borbi, ali smo dostigli tačku u kojoj moramo da biramo. Ili ćemo nestati idući za fašistima sudnjeg dana ili ćemo se posvetiti izgradnji nepokornog pokreta koji prelazi granice i kog se oni toliko plaše. Pokreta koji im otima oružje, poziva ih na odgovornost za njihove zločine i brani ovdašnji raj.
The Guardian, 13.09.2026.
Prevela Slavica Miletić