Ljudi se, ovdje, ne plaše, koliko – stide. Izaći na proteste; podići glas; štrajkovati; znači i konačno se suočiti; sjesti, priznati i opojmiti težinu, prije svega kulturne, pa tek onda, socijalne i ekonomske žabokrečine u kojoj, svi odreda, ''sretni i debeli'', dvadeset godina ''veslamo''. S obzirom na ''državu'' u kojoj smo, to, zaista, nije lako. Još dalje, a to je, upravo, mjesto gdje nam nedostaje hrabrosti, znači i priznati udio sopstvene krivice. Ispraviću se, nije riječ o ćutanju, nego prećutkivanju.
U Bosni i Hercegovini u posljednjim godinama došlo je do suspendovanja demokratskih procedura, a time i same demokracije. Evidentirana su sve učestalija kršenja ustava na svim razinama u Bosni i Hercegovini, zakonskih i pravnih normi, poslovnika i procedura što prijeti da zemlju odvede u potpunu pravnu anarhiju.
Treba gledati ono pozitivno. To je važnije od realnog percipiranja strahote aktuelnih prilika.Pesimistični autor ovdje će stati i udahnuti.I zapitati se “Ima li kontraargumenata?”.Pesimistični autor ih, ukratko, ne zna.
Sve je, reklo bi se počelo, fantazmom Zlatka Lagumdžije o Federaciji BiH kao Zapadnoj Njemačkoj, nasuprot Republike Srpske kao Istočne Njemačke. Doživjela je ta njegova izjava i onomad priličnu mjeru ismijavanja, ali uglavnom površnog, a ima tu blesavluka čijem bi raskrinkavanju valjalo posvetiti čitav feljton; od toga da paradigmu Zapadne Njemačke superiornom smatra komunista iz vremena prije pada Berlinskog zida do činjenice da se - geografski govoreći - najveći i najnaseljeniji dio Federacije zapravo nalazi istočno od najvećeg i najnaseljenijeg dijela Republike Srpske.
- Jao, jao, jao, čika Bane... Zar je toliko teško da se ukapira da se u mojoj pesmi spaja srpska tradicija – ovaploćena u tradicionalnoj božićnoj ishrani, dakle, pečenom prasetu – sa svim potencijalima koje nudi tehnološki napredak – simbolizovan u Tviteru – na putu ka stvaranju globalizovane prehrambene paradigme, a koja nije oslonjena samo na srpsku tradiciju, već i na planetarnu popularnu kulturu koju simbolizuje Volt Dizni?
“S jedne strane različiti narodi, zavedeni od nacionalnih stranaka, streme ka nacionalnoj ‘samostalnosti’, napajajući se punokrvnom nadom da će usled toga biti osigurano njihovo materijalno ‘blagostanje’; s druge strane ‘vladajuće’ vođe... naroda zasićuju sirote narodne mase frazama, da bi ih što uspešnije mogle da tlače a ove, rđavo poznavajući svoj klasni položaj, svuda slede svojim izrabljivačima na njihov poziv. Nacionalisti se uzajamno mrze i smatraju se prouzrokovačima svojih međusobnih nevolja, gospoda se pak vesele tome, ubirajući plodove rada celokupnog naroda u svoje džepove i ni ne gledaju da li je taj proizvod domaćih ili drugih narodnosti.”
Većina današnjih vlastodržaca ima imovinu koja je višestruko nesrazmjerna njihovim prihodima od plata. Kad se neko osmjeli i pita nekoga od njih kako je to moguće, odgovor je uglavnom (i očekivano) tipski: radi o se o prihodima koji se ostvaruju kroz davanje konsultantskih usluga u inostranstvu, izradu studija, stručnih radova i slično. Prema tome, mi imamo na vlasti vrhunske eksperte koji silne novce zarađuju prodajući svoju pamet širom svijeta. A pritom, za vlastitu zemlju ne mogu da učine ništa korisno.
U Evropi postaje sve očitiji jedan fenomen: mladi ljudi sve više ostaju živjeti s roditeljima ili se vraćaju u roditeljski dom. Mediji su za to već i pronašli efektno ime - Hotel Mama. Živi li se u tom hotelu opasno?
I
Ma kakve učinke postizao, teror/izam ima nepojmljivo visoku cijenu – u ljudskim životima najčešće, ili, „barem“, u redukciji nekih kvaliteta života u društvu; od reprodukcije straha, preko gubitka prava i dostojanstva, do paralize prometa, u najmanju ruku. Teror je najradikalniji oblik kršenja ljudskih prava što ih poduzima državni aparat, terorizam pak, istom metodom, u pravilu izaziva reakciju vlasti koja pritom svagda ograničava ranije zajamčena ljudska prava.