I niko ne pita zašto? Šta je falilo svedenim, gotovo pravilnim geometrijskim oblicima grba? Kome je smetala apstrakcija, koja opet pokazuje konkretnu ljepotu Banjaluke? I da li su se gospodari nas i naših života zapitali šta će i kako dalje? Imaju li uopšte spreman rezervni grb? Dakako da imaju. Vlast, ona odistinska, koja upravlja životom običnog svijeta, uvijek ima alternativno rješenje. Rješenje koje pljuje po prošlosti, rješenje koje pljuje po “gadnijoj” istoriji.
Ti isti vlastodršci su se, ironično, tokom prošlih decenija kleli u zajednički život i zajedničku istoriju, a sad osiono, naprečac, mračnjački i lopovski, mijenjaju grb. I tako to biva u Bosni. Jedan odlazi u smetljište istorije i podrum zabranjenih sjećanja, koja ne smiju postati ni nostalgija, a pitanje je sata kada će izroniti neka nova sadašnjost, koja će, opet, u ciklusu usuda povijesti, postati jedared zabranjena.
Grb grada Banjaluke, koji zeleno-bijelim konturama jasno pokazuje rijeku Vrbas i tvrđavu „Kastel“, škrbavi simbol grada u procvatu-stagnaciji-propadanju. Taj „Kastel“ je oduvijek bio najbolji indikator protoka onih drugih voda u Banjaluci, rijeka ljudi i materijalnih dobara, koji su u svojoj fluktuaciji ponekad vazdizali staru tvrđavu, pretvarajući je u (najčešće) ktitorski kulturni poligon moći lokalnih vlasti. Tako je isti vidio i ljetnje kino i brojne urbane, čaršijske, a bogme i seoske festivale. Igrao se na njemu i Šekspirov „Hamlet“. Doduše, jednom, za 70 000 maraka naših para. Ko je bio, može se reći da je nešto manje pokraden od ostalih. Kiša je padala tog ljetnjeg dana, pa su organizatori i kabanice obezbijedili. Lijepo je to. Pamti „Kastel“ i svoju transformaciju u ruinu, koja prijeti da ubije nekog, eda bi mu vlast pomogla. Bilo je tu, i još ima zmija, prvih poljubaca mladalačkih i drugih, trećih špriceva narkomanskih. Loša vremena gleda Kastel.
Kako „Kastel“ pamti, tako Vrbas nosi i sapira. Resetuje kolektivno pamćenje. To ne znam koliko je dobro. Ili loše.
Pitate otkuda zeleno-bijeli grb? Pa, tako lijepo. Proizvoljno sam odabrao neko doba prosperiteta, tako ga zovu. Doba do 1992. godine. A onda su, velim, „ukinuli grb“. Mislim, nije im toliko grb smetao, koliko zelena boja. Boja balija, muslimana, boja jedinstvene BiH. Boja Alije Izetbegovića i SDA. Tu boju je narod serbski, tek progledao nakon socijalističkih uzengija, kako voli reći učen pojedinac međ’ njima, morao zamijeniti odmah.
Ali bilo bi glupo zamijeniti samo boje, zar ne? Pa da bude grb recimo crveno-plavi. Jebi ga, ne ide. Vrbas niti je crven, niti je plav. Ned'o Bog da je crven. Dakle, izbaci Vrbas! Izbačen! Kastel? Pa, to je tursko, janičarsko u najboljem slučaju. Ruši Kastel! Ne bukvalno, kao Ferhadiju, ali ga gumicom novoheraldičkom skidaj sa grba! Naumljeno – učinjeno.
I tako je Banjaluka, „Krajiška ljepotica“, te 1992. Godine, u paketu sa Hrvatima, Bošnjacima, doktorima, akademicima, profesorima, radnicima, grobljima i minaretima, protjerala i grb grada Banjaluke.
Namjesto njega, došla je nova, plavo–bijelo-žuta kombinacija, na koju je neko pukao četiri srpska ocila „C“- Samo Sloga Srbina Spašava. Takva vremena bila. Još su i pare, registarske tablice, nazivi ulica, prodavnica i ostale toponimije promijenjene. Jednom riječju, sve za šta se nije pretjerano trebalo dumati, a bilo je lokalnih Obilića da im se ime nalijepi. Dakle, fasada, intelektualna, moralna i duhovna. Suština je ostala ista. Socijalistička kasaba, koja je nikla namjesto austrougarske kasabe, koja je bila na tlu turske kasabe, postala je novoserbska kasaba.
I tako je istorija počela te 1992. godine u nesrećnom gradu, po ko zna koji put. Pojalo se, guslilo, Bogu molilo i, naravno, sa tri prsta krstilo. Crkve su za vazdizale na mjestu nekad srušenih, a džamije su takođe letjele put neba. Samo im nije duhovnost bila pogonsko gorivo, već prestarjeli TNT iz rezervi novog, najnovijeg Prvog Krajiškog Korpusa, najnovije vojske Republike Srpske. Nova istorija.
Kasnije prestalo manifestno ludilo, pa se ljudi nisu ubijali i protjerivali u tolikoj mjeri. Ostalo je samo latentno. Sad se ljudi samoubijaju i samoprotjeruju. Nestalo i izmaštanih para i zapadnoserbske otadžbine i protjerivanja. Ironično, pod kraj vijeka ta „Sloga“ iz mota grba je smijenila tvrdolinijaše i proklamovala novu, a vazda istu multi-Banjaluku..Samo na riječima, dakako Ostao grad ni na nebu, ni na zemlji. Bez para, i izmaštanih i onih pravih. Maraka. Grad, i sa njim grb, onaj plavo-bijeli, na koga su lupljena četiri ocila. Sa slovom „C“. Još ironičnije, neki protjerani su pod plavo-bijelim grbom, postali jako dobar “manjinski folklorni materijal”. Neki od povratnika sve u gitare udaraju i od sreće pjevaju pod grbom sa ocilima. Ne bune se pretjerano. Možda je to normalno.
Tek došla direktiva.
“Grbovi Banjaluke i Nevesinja nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, odnosno Zakonom o lokalnoj samoupravi, jer sadrže elemente vjerskog i nacionalnog identiteta samo srpskog naroda, odlučio je danas Ustavni sud Republike Srpske.“
Tako javiše i poslaše i ovaj grb u penziju. Nekako se najbrže ukvario. Prođe mu rok za 21 godinu. Sigurno nije imao u sebi konzervansa. Bio pravi srpski. Neprskan. Bez aflatoksina.
Pravi Srbi se počeše potiho buniti kako nije u redu činiti takvog zuluma i nepravde i kako treba zabraniti svo grblje po Bosni sa ljiljanima i polumjesecom. Nije više bitan plavo-žuti grb sa ocilima. Pitanje je pariteta. Ja tebi, ti meni. Svoja se avlija, po pravilu u takvim igrama, ne gleda i ne čisti. Možda tako i treba. Nisam pametan. Biće i nekih koji su za to da se na grb turi mimo četiri „C“ i polumjesec i šahovnica, a možebitno i romski točak. Nisam pametan opet. Znam samo da to ne bi bio grb nego slikovnica naše patetično korektne stvarnosti. Ali, kakva su vremena, možda se stvori i nacionalno korektna heraldika, pa nam slikovnice grbovi postanu.
Bješe dosta i onih koji ne prihvatiše odluku o promjeni, najnovijoj, i zabrani grba sa ocilima.
-Tek kad dobijemo odluku Ustavnog suda znaćemo na šta se ona odnosi i kako ćemo dalje postupati – rekao je Predsjednik Skupštine grada Banjaluka Budimir Balaban. To je isti onaj što je planirao tramvaje uvesti u grad. Sad ne vjeruje novoj sadašnjosti, a često je naginjao starom futurizmu. ‘Oće to kod ljudi tako.
Sprema se najnovija istorija, ona poslije kraja povijesti. Kod nas je to bezgraničan proces. Ne treba nam Hegelova dijalektička nauka. Ne treba nam Fukujama. Mi to živimo. Svaka era nam traje od 20 do 50 godina, pa nastaje nova. Nama eon nije hiljadu godina. To je tek mig između dva ratna klanja. Kao što rekoh, od 20 do 50 godina gore-dolje, pa koju generaciju više osere.
I vidim ja, lutaće po hodnicima besmisla naši heraldičari, istoričari, pravnici, ekonomisti, demografi i, uopšte uzev, sav učen nadrisvijet u dolini Vrbasa, još poodugo, dok se pameti ne dozove.
Zazivaće reciprocitet, ustav, sudove…svaku felu.
Ali, nekako, najljepši mi je onaj bijelo-zeleni, istorijsko-industrijski grb Banjaluke. Jer osim kestenja i kestenova, Vrbasa i dajaka, Kastela i žena, ćevapa i bureka, boze i Safikade, Ferhadije i Kočića, Muje i Zamole, hotela „Bosna“ i orah šnita, Šehitluka i Šehera, Borca i rukometa, Josipovića i Beneša……Banjaluka i nema nešto pretjerano. Sve ostalo je dvogrba nacrtana kamila.
Vrijeme je da se gradski oci opamete. Banjaluka nije nikavo ekskluzivno vlasništvo jednog naroda. Kao što ni Republika Srpska nije samo srpska.
A vi kako hoćete.
Dragan Bursać: Ivo Andrić u McDonladsu
Dragan Bursać: Zbogom Bosno, ja odoh u Prijedor