Pokušaj da se izazove rasprava o strukturi i funkcionisanju Sindikata doveo je do različitih reakcija. Bilo je pohvala, ali i kuđenja i zamjerki. U većini slučajeva pokude su bile neargumentovane i ne zaslužuju posebnu pažnju. Ljudi jednostavno nisu razumjeli da poziv za stvaranje novog Sindikata ili napuštanje starog nije rušenje Republike, već legalan način da se na ruševinama stare podigne nova efikasnija sindikalna organizacija koja bi vodila računa o ineresima radnika. Bilo je i ozbiljnijih zamjerki. Neke kolege su tvrdile da je moj sud o Sindikatu kao birokratizovanoj i nedemokratskoj ustanovi samo moje mišljenje.
Analiza Statuta je jasno pokazala da je moj sud činjenica. Nažalost, neki neće da prihvate da demokratizacija ne znači da svaka besmislica u formi “mišljenja“ ima istu težinu kao sud potkrijepljen dokazima. Ako ovakvu relativizaciju dovedemo do krajnjih konsekvenci objektivna istina da se zemlja okreće i pored svih dokaza za neke će ostati samo nečije mišljenje. Ali to je njihov problem.
Prigovarali su mi da umjesto kritike poslodavca (Vlade) napadam Sindikat i tako razbijam jedinstvo radnika. Takva primjedba zahtijeva obrazlaganje mjesta i uloge države, odnosno poslodavca, u današnjem društvu,
Ne pretendujem da dam cjelovitu analizu kompleksne organizacije kao što je država. To je posao naučnika. Takođe, ne dajem svoju definiciju države.
Definicije je lako pronaći u bilo kojem udžbeniku opšte Sociologije. Na ovom mjestu ću pokušati da objasnim zašto je postupak Vlade Republike Srpske prirodan i da bi vjerovatno svaka vlada u toj situaciji uradila isto. Sindikat je morao da predvidi takav postupak, a ne godinama da egzistira na apsurdnom konceptu socijalnog partnerstva.
U odnosu dva nejednaka partnera prirodno je da gubi slabiji, osim ako se nije dobro pripremio. No, da se vratimo državi. Dio problema leži u nacionalističkom pogledu na svijet, koji državu smatra najvažnijim istorijskim ciljem svakog naciona. Takva država u konceptu nacionalnih romantičara figurira kao čuvar narodnog interesa, odnosno, ona je neka vrsta patrijarhalnog „super oca“ koji je dužan da se brine o svojoj djeci. Za stvaranje države često su se podnosile velike žrtve i onda je po nacionalističkoj logici država odgovorna za sreću, blagostanje i egzistenciju svojih građana.
Kada se desi kao u našem slučaju da se država ogriješi o „prava“ građana to izaziva zbunjenost, nevjericu ali i pribjegavanje različitim racionalizacijama. Ovakvom shvatanju države donekle ide u prilog učvršćivanje predstavničke demokratije u kojoj građani povremeno mogu izraziti neslaganje sa politikom vlasti i svojim glasovima promijeniti lica koja vrše vlast. Stvorena je slika da političari za svoje postupke odgovaraju biračima iako u praksi to često nije tako. Takođe, građani se sporo privikavaju na istorijske promjene. Mnogima je teško napraviti mentalni otklon od prakse koja je postojala u SFRJ. Država radnika i samoupravljanja odavno više ne postoji, a obični građani još nisu pripremljeni za izazove kapitalističkog društva. Nema više politike pune zaposlenosti.
Nezaposlenost, česte promjene zanimanja, otkazi, slabo ili nimalo plaćeni rad su svojstveni kapitalističkoj periferiji. Shvatanje države kao patrijarhalnog roditelja i stvaranje lažne slike o izborima kao jedinom izvoru legitimiteta vlasti onemogućava da se jasno vide ograničenja moderne države. Ovdje ćemo navesti neka.
Prvo je očito – Budžet. Narodski rečeno, koliko para toliko muzike. Međutim, popunjavanje budžeta i utvrđivanje ekonomske politike zahtijeva stalno praćenje rada vlasti od strane Sindikata. Sindikalna organizacija zastupa interese radnika, problemi koje Vlada izazove u ekonomskom sistemu ne mogu biti problemi Sindikata. Stoga, Sindikat mora spriječiti Vladu da probleme koje je sama izazvala rješava na račun radnika. Postoje i druga ograničenja.
Stara marksistička istina je da država funkcioniše kao instrument vladajuće klase. Po ovoj definiciji država će uvijek više voditi računa o ineresima kapitalističke manjine nego o ineresima radničke većine (ako radnike shvatimo kao sve one koje žive samo od svog rada ne koristeći rad drugih u svrhu ostvarenja zarade). To je tako i tu nema mjesta moralisanju. Priče o poštenju su jalove, jer je moral irelevantan za kapital. Transformacija kapitalizma kroz istoriju naglo je uvećala javni sektor. I pored pokušaja neoliberalnih autora da proguraju teoriju minimalne države malo je vjerovatno da će savremena država napustiti sve oblike državne intervencije. Ipak ova teorija je poslužila krajnjem cilju.
Nestala je država društvene brige, odnosno socijalna odgovornost je zamijenjena idejom slobodnog tržišta. Naravno da država nije uvijek poslušno oruđe u rukama grupice kapitalista. Partijski interesi i različita trvenja u redovima vladajuće klase omogućavaju da država ponekada istupa „samostalno“, odnosno u službi vodećih birokrata koji državni aparat stavljaju u službu svojih i interesa partijskih kolega, rodbine i dr. U modernom kapitalističkom društvu država je često vodeći kapitalista koji ima za cilj da ostvari što veći učinak po što manjoj cijeni. Stoga je prirodno da država po potrebi „zavrće slavinu“ uposlenicima u javnom sektoru. Postoji i spoljni pritisak.
Država uvijek mora da vodi računa o međunarodnim odnosima. Interesi velikih sila često su važniji od interesa građana.Velike sile imaju na raspolaganju čitav arsenal različitih mjera (stepenovanje napretka koji pojedine zemlje ostvaruju, sankcije, vojne intervencije, izazivanje i održavanje permanentnog gradjanskog rata i sl.) kojima primoravaju male države na poslušnost, odnosno otvaraju njihova tržišta na milost i nemilost međunarodnom kapitalu. Različite međunarodne organizacije (MMF, Svjetska banka i dr.) državama stavljaju na raspolaganje određena sredstva faktički pod uslovom da se ona ne koriste za razvoj vlastite privrede. Zbog nedostatka vlastitog kapitala države moraju prihvatati uslove koji podrazumijevaju određeno smanjenje javnog sektora i liberalizaciju.
Ovakva politika se pravda „dobrovoljnim“ učešćem država u uzimanju zajmova, štednjom, neefikasnošću javnog sektora ili nečim drugim, mada je i laiku jasno ko u pozadini zvecka oružjem. Kada se imaju u vidu spomenuti faktori jasno je da je država primorana da rješava probleme, koje je nemoguće potpuno riješiti, jer se radi o suprostavljenim interesima različitih klasa i interesnih grupa. Ipak, većina građana uporno ponavlja kritike na račun države ne shvatajući da je vrijeme socijalne države i nacionalnog suvereniteta za male države završeno.
Država mora birati čije će zahtjeve ispuniti, a jasno je da zahtjevi radnika u odnosu na druge imaju manju specifičnu težinu. U takvim uslovima Sindikat je prva i uglavnom jedina odbrana koju radnici mogu imati.U kapitalizmu snaga običnog čovjeka je u broju. U tom kontekstu je jasno, da je pojedinac ništa, a organizacija sve. Zato je neophodno da ta organizacija bude demokratizovana i pripremljena za dugotrajnu borbu.
Kako sam se ispisao iz Sindikata i napisao novi sindikalni Manifest