Bio je juli 2007. godine kada smo raspustili kamp i napustili šatore u kojima smo proveli više od dva mjeseca u Sarajevu. Sjećam se osjećaja teškog razočarenja jer smo vjerovali da će naša borba natjerati institucije da ozbiljno shvate zahtjeve preživjelih Srebreničana. Umjesto toga, gledali smo kako političke odluke i stranački pritisci nadjačavaju glas ljudi koji su preživjeli genocid i koji su samo tražili sigurnost i dostojanstven život. Najviše su me pogađale porodice koje nisu imale gdje da se vrate. Gledao sam majke s djecom kako na kiši pokušavaju sačuvati barem malo dostojanstva pod šatorima koji prokišnjavaju, kao i ljude koji su se vratili u Srebrenicu, pa ponovo otišli jer nisu mogli živjeti u strahu i neizvjesnosti. Tada sam shvatio da pitanje Srebrenice nije samo političko pitanje, nego i pitanje ljudske sigurnosti, povjerenja i prava da čovjek živi bez straha. Ipak, ni tada nisam vjerovao da je naša borba završena. Gašenje kampa za mene nije značilo kraj, nego početak drugačijeg puta. Nakon godina razočarenja i osjećaja da Srebrenica polako ostaje bez svojih ljudi, postalo mi je jasno da se borba mora voditi i politički, kroz institucije i pravo glasa. Iz tog osjećaja odgovornosti nastala je ideja inicijative „Glasaću za Srebrenicu“ 2012. godine. Znali smo da bez svakog glasa preživjelih i raseljenih Srebreničana postoji opasnost da oni koji su preživjeli genocid potpuno izgube mogućnost da odlučuju o svom gradu.
Sjećam se koliko je tada bilo teško okupiti ljude rasute širom Bosne i Hercegovine, Evrope i svijeta i ponovo ih uvjeriti da njihov glas može nešto promijeniti. Mnogi su bili umorni od politike, nepovjerljivi i razočarani, ali je postojala svijest da Srebrenica ne smije postati mjesto bez onih koji joj pripadaju. Kampanja nije bila samo politička akcija, nego pokušaj da vratimo osjećaj zajedništva i odgovornosti prema gradu i prema onima kojih više nema. Kada smo na kraju uspjeli mobilizirati hiljade ljudi da registruju svoj glas za Srebrenicu, osjetio sam da se prvi put nakon dugo vremena vraća nada da se stvari mogu mijenjati. To nije bila pobjeda jednog čovjeka ili jedne politike, nego poruka da Srebrenica još ima ljude koji neće odustati od prava da budu prisutni, vidljivi i da odlučuju o svojoj budućnosti.
Iz toga će se kasnije razviti pokret „1. mart“, pod vodstvom Emira Suljagića, koji je okupio bošnjačka i hrvatska udruženja širom entiteta Republika Srpska, ali i u našoj dijaspori. Suljagić će uspjeti sastaviti i zajednički nastup koalicije „Domovina“, koja je tada napravila dobar rezultat u RS-u i postala paradigma budućih dogovora. U građanskom, aktivističkom diskursu u Banjoj Luci nekako je zanemarena činjenica da su se Bošnjaci ovog prostora organizovali, da su bili borci za svoja prava, aktivisti. Pa roditelji iz Konjević Polja su prvi organizovano pravili proteste pred OHR-om. Sjetite se.
Često se pitam zašto je to tako, i sve me nagnalo na to da pokušam opisati na ovom portalu, za koji znam da ga čita puno Banjalučana, čisto da ljudi vide šta to nama Bošnjacima treba da bismo ovdje zaokružili proces, te da bi ovo društvo imalo šansu da ozdravi. Govorim o “ovoj” strani entitetske linije razgraničenja. Dakle, o jednostavnim, građanskim, demokratskim zahtjevima koje imamo, a koji, ako se ostvare, mogu učiniti da ovo društvo ozdravi i profunkcioniše.
Bošnjačka predstavljenost u entitetu RS
Bošnjaci danas imaju zagarantovanu etničku zastupljenost od četiri zastupnička mjesta u Narodnoj skupštini RS-a, osam mjesta u Vijeću naroda RS-a, kao i poziciju potpredsjednika. Na tome se to završava, a već se nazire da će sve češći biti slučajevi u kojima ni ti Bošnjaci iz minimalne zakonske etničke kvote neće dolaziti iz demokratskih i građanskih politika (ovako ih zovem jer ne bih imao problem da to nisu političke stranke koje zovemo „strankama sa sjedištem u Sarajevu“, pod uslovom da u svom programu imaju plan integracije nevećinskih zajednica), nego će biti birani iz grupacija bliskih vladajućoj stranci, kao što je već slučaj s ministrima u Vladi RS-a. Što se dešava svugdje, i u Federaciji, i ovdje.
Takve okolnosti čine da je ideja formalne konstitutivnosti naroda u RS-u koncept koji Bošnjacima ne omogućava nikakav stvarni pristup pravima, pozicijama i učešću u procesima odlučivanja. On je formalno uveden u RS, ali izmjene koje je Visoki predstavnik nametnuo u Ustavu RS-a su, onako, stidljive i pro-forme. U njima nema suštinskih mehanizama blokade poput onih u FBiH, tako da, politički, od te ideje etničke konstitutivnosti nemamo ništa. Ono što se nama negira ovdje, a Bošnjaka i Hrvata zajedno ima skoro 16%, jeste da smo građani koji plaćaju poreze, imaju jednako pravo glasa, čiji zahtjev važi, čija se inicijativa pika, koji trebaju dobiti medijski prostor, koji trebaju imati jednu stolicu kad se priča o obrazovanju, zdravstvu, sportu, kulturi, ekonomiji. Šta možemo uraditi s tim?
Umjesto Vijeća naroda RS-a, u kojem nas svakako preglasavaju, moje čvrsto uvjerenje je da trebamo tražiti pravo pozivanja na vitalni interes konstitutivnih naroda i niži prag za mogućnost direktne apelacije Ustavnom sudu RS-a od strane naših zastupnika u Narodnoj skupštini RS-a. Odlično, kazaće vlastodršci, oni svakako sanjaju da ukinu Vijeće naroda, ali naravno, oni ne žele unijeti te poluge kontrole u viši dom. To bi bio kompromis. Šta bi nam za to još trebalo? Istovremeno, Bošnjaci, Hrvati i Ostali u RS-u trebaju imati pravo na garantovanu registraciju listi za garantovane kvote u Narodnoj skupštini RS-a.
Naprimjer, ako bismo imali garantovanih osam Bošnjaka, osam Hrvata i četiri predstavnika Ostalih u Narodnoj skupštini RS-a, koji bi se birali tako da se registruju posebne bošnjačke, hrvatske i liste Ostalih, za koje bi građani posebno glasali, imali bismo veći stepen zaštite, legitimiteta i legaliteta izabranih predstavnika. Liste bi se birale na nivou cijelog entiteta, što bi faktički, u praksi i u zakonu, izjednačilo svakog Bošnjaka u pogledu biračkog prava. Naime, dok se u trenutnom izbornom kontekstu najviše koplja lome oko izbornih jedinica u kojima Bošnjaka ima najviše, prijedorske, dobojske i istočnobosanske, svi drugi su manje-više zanemareni u tom procesu. Direktni mandati se broje i tu se koncentriše interes.
Ako je cijela RS jedna izborna jedinica za ovakve liste, to znači da se svačiji glas računa. Istovremeno, pošto se Bošnjaci tada takmiče sami sa sobom i imaju garantovanih osam mandata, stvara se prilika za stvarni politički pluralitet unutar naše zajednice. Danas, zbog stalnog straha da nećemo preći izborni prag i osvojiti tri ili četiri mandata, formiranje svakog novog političkog subjekta posmatra se kao izdaja. Ovako bi se stvorio temelj za zdrav politički dijalog unutar zajednice, što bi pomoglo i cijelom društvu.
Argument protiv mogao bi biti da političke opcije koje okupljaju probosanske snage odbijaju stvari gledati kroz prizmu takvih „etničkih“ listi. Ali ovakav sistem im to ne bi onemogućio. One bi mogle participirati i u redovnom okviru, s multietničkim listama. Glasač bi samo imao priliku izabrati hoće li svoj glas dati listama koje se takmiče za „redovna“ mjesta ili za etnički garantovane pozicije. Da ovakav sistem daje rezultate i u smislu vidljivosti i u smislu političke zastupljenosti, pokazuje više država u našem okruženju. U Hrvatskoj on nevećinskim zajednicama osigurava nesrazmjerno veći broj mjesta u Saboru nego što bi ga ostvarile isključivo po broju glasova. Onda, kada se lomi ko će biti većina, mogu podnijeti konkretne zahtjeve i osigurati pri formiranju Vlade neke korisne stvari za svoju zajednicu. Na Kosovu, gdje Skupština priznaje status nevećinskih zajednica Srbima, Bošnjacima, Turcima, Romima i Gorancima, te zajednice imaju 20 od 120 mjesta u Skupštini i mogu biti važan element za brojne odluke. Ovaj status garantovane zastupljenosti ne stavlja ove grupe automatski u status „nacionalne manjine“ u vlastitoj zemlji. Bitno je samo kako ga postavimo i na koji način ga artikulišemo.
Sve što bi se na ovaj način dogovorilo moralo bi biti uneseno u Ustav, a izmjena takvih članova bi tražila većinu i u klubovima naroda, kako bi ta kategorija bila stvarna i trajna, te ne bi ovisila o dobroj volji trenutne većine.
Budžetske garancije i ministarske pozicije
Drugi problem jeste raspodjela javnih prihoda. U entitetu RS izdvajanja direktno za bošnjačku i hrvatsku zajednicu danas ne prelaze 0,10 posto ukupnog budžeta. Umjesto što insistiramo na gotovo nemogućem scenariju u kojem bismo stvarno ostvarili raspored pozicija u Vladi RS-a, za nas bi dugoročno povoljnije bilo imati budžetsku garanciju o određenom budžetskom minimumu koji bi stajao u Ustavu i koji bi bilo teško promijeniti. Dakle, umjesto formalizma kvota koje svakako popuni SNSD ili neka druga vladajuća stranka, trebamo konkretan programski okvir koji bi Bošnjacima dao šansu da učestvuju u donošenju odluka.
Uz uspostavu ministarstva koje bi bilo isključivo zaduženo za podršku Bošnjacima, Hrvatima i Ostalim, kao i sistemskim projektima naše integracije, obnove škola u našim zajednicama i ambulantama, stvorio bi se okvir u kojem bi pravilo nalagalo da tog ministra mora odobriti većina zastupnika iz ovih grupa. Dakle, za potvrdu ministra bi, uz druge uslove vezane za uspostavu Vlade, bilo potrebno imati dodatni uslov ove posebne većine. Time bismo zaštitili sistem, ne bi bio lako smjenjiv, a ostajao bi u tehničkom mandatu – dok nova većina ne bi kasnije stvorila nove uslove za politički dogovor.
Ministar bi raspolagao značajnim budžetom koji bi, uz adekvatne mehanizme kontrole i transparentnosti, mogao značajno usmjeriti na projekte od važnosti za naš opstanak na ovim područjima. Zamislite da u Ustavu garantujemo, ne 1%, ne 0.5%, evo 0.2% budžeta RS za ove programe? Zvuči malo? Nije. U odnosu na šta sad imamo, to je ogromno. Na taj način bismo, umjesto da stalno očekujemo rješenja i sredstva iz Federacije BiH, konačno preuzeli dio „kolača“ koji nam s pravom pripada, jer smo i mi tu poreski obveznici i plaćamo porez.
Uz ministarsku poziciju koja bi bila teže smjenjiva od drugih pozicija u Vladi, što bi se proceduralno uredilo, sve to ne bi ovisilo o privremenoj dobroj volji. Postojali bi mehanizmi kontrole između većinskih Srba i drugih naroda koji bi bili predstavljeni kroz tu osobu i instituciju u Vladi. Nadalje, isti princip trebao bi važiti i za potpredsjednike. Kao direktno izabrani predstavnici građana i naroda, oni bi imali garantovani budžet i stvarne ustavne nadležnosti. Potpredsjednici bi morali dati pozitivno mišljenje na formiranje Vlade i godišnji budžet RS-a, odnosno imati određene mehanizme kontrole i zaštite. Imali bi ovlaštenje da vrate budžet u slučajevima kada se ne poštuje garantovani minimum u raspodjeli.
Minimalna garantovana zastupljenost u opštinama i gradovima
Kroz izmjene zakonskih okvira, slično osiguranje minimalne garantovane zastupljenosti pratile bi i opštine i gradovi. Zvuči previše? Od 21 odbornika u nekoj zajednici imati 1 do 3 garantovana mjesta za Bošnjake, Hrvate i Ostale, kao što sada u nekim imamo za nacionalne manjine, ne bi narušilo demokratske procese – ali bi osiguralo da se glas ovih zajednica čuje. U suprotnom, trenutne podjele po nekoliko političkih subjekata, slaba izlaznost i slično, rezultiraju time da stvarne zajednice nemaju predstavljenost. Ovo nikog ne dira, a tako je važno da imamo vidljive predstavnike u zajednicama gdje postojimo.
Također, uspostavili bi se mehanizmi lakšeg ostvarivanja prava na formiranje posebnih jedinica lokalne samouprave s proširenim nadležnostima tamo gdje bošnjačka, hrvatska ili druga nevećinska zajednica izrazi želju za takvim organizovanjem. Ovo nije nikakav izlazak iz postojećeg ustavnog poretka, već jedna prilika za investicije, obnovu života u zajednicama i iskorak.
Uspostava mikrocentara zajednica u različitim regijama omogućila bi njihovo gravitiranje prema tim sredinama, koje bi potom mogle organizovati život zajednice na sličan način na koji je Srebrenica godinama bila centar povratka u svojoj regiji, ili na način na koji su Janja, Kozarac, Grapska, Kotorsko, Orahova i mnoge druge zajednice predstavljale mikrocentre okupljanja Bošnjaka u sredinama u kojima nismo činili većinu. Zamislite da su ove zajednice imale neki formalni okvir izdvojenog administrativnog djelovanja. Povratak bi bio veći, ekonomski bi te mikrozajednice rasle, imali bismo novi zamah investicija, a sve skupa bi se to isplatilo zajedničkom entitetskom budžetu. Sve ovo je već rađeno u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, i svugdje je dalo rezultate.
Zapošljavanje u policiji, javnim preduzećima i institucijama
Dugo zanemareni institut etničke zastupljenosti u policiji i ključnim javnim službama morao bi se vratiti na sto, uz realne etničke kvote koje oslikavaju trenutno stanje populacije, ali i uz strožije mehanizme koji bi osigurali da se te kvote stvarno poštuju. To podrazumijeva zakonske obaveze, kao i stvarne sankcije ako se one ne budu poštovale. U to spada i stvaranje kadrova kroz kvote na Policijskoj akademiji, prijem kadeta, stipendiranje Bošnjaka i Hrvata kroz garantovane fondove i slične mehanizme. Šta je ovdje izazov? Dok mi Bošnjaci insistiramo da osnov takvih kvota bude Popis 1991. godine, srpska većina nam kaže nema šanse, i tu se zatvara priča. Mi imamo princip, oni imaju moć, pa niko ne smije i nema snage da predloži srednji put. Kad bi Bošnjaci predložili srednje rješenje, i to bi bilo odbijeno. Ali se čini da je vladajuća struktura oslobođena obaveze da predlaže mjere afirmativne akcije. To ih trenutno ne zanima, ali će ih morati zanimati ako žele da krenu stvari u drugom pravcu.
Nadalje, morao bi postojati prostor za razvoj obrazovnih institucija. To podrazumijeva formiranje hibridnih osnovnoškolskih i srednjoškolskih centara u kojima bi se ohrabrila privatna inicijativa i investicija, po dobroj praksi koju su Katolički školski centar i Medresa u Banjoj Luci već realizovali. Takvi centri mogli bi se razvijati u većim regionalnim sredinama, s internatima i stvarnim prilikama za kvalitetnije obrazovanje. Samo slanje javne poruke da su takve inicijative dobrodošle prebacio bi odgovornost na Bošnjake i Hrvate da počnu ulagati u razvoj tih sistema.
To bi dugoročno zadržalo bošnjačku i hrvatsku populaciju ovdje. Uz uspostavu kvota na univerzitetskom nivou, studenti bi se ohrabrili da školovanje završavaju pri univerzitetskim centrima na području ovog dijela BiH, što bi povećalo mogućnost da ne odlaze odavde i ne sele se u Sarajevo ili Tuzlu.
Rješenja u vezi s identitetskim pitanjima
Srbi bi morali prelomiti i prihvatiti ravnopravnost bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u službenoj upotrebi, kao i napraviti iskorake u nediskriminatornim javnim školama i učionicama. Uz ograničenu podjelu učenika u nastavi jezika, historije (oko koje ćemo se teško dogovoriti) i vjeronauke, ostatak školskog sistema u potpunosti bi se integrisao i stvorio zdrav okvir za odrastanje sve djece.
Politički dužnosnici suzdržali bi se od komentarisanja utvrđenih činjenica o genocidu i drugim ratnim zločinima. Postojao bi zvanični dogovor da se ne veličaju presuđeni zločinci, te da se presude ne komentarišu u javnom prostoru. Entitet bi utvrdio tri datuma sjećanja, po jedan za svaku zajednicu, koja bi mogla samostalno dogovoriti koji je to datum za nju. Ti datumi poštovali bi se od svih, po sličnom principu po kojem danas poštujemo datume pukova u Oružanim snagama BiH.
Šta bi sve to donijelo Srbima?
Donijelo bi im zdravije društvo, u kojem bi odjednom postojalo više povjerenja, manje straha i više prostora za normalan politički razgovor. Društvo u kojem Bošnjaci, Hrvati i Ostali imaju stvarne mehanizme zaštite ne bi bilo prijetnja Srbima, nego stabilniji okvir za sve. Kada se ljudi osjećaju sigurno i priznato, oni se manje okreću konfliktu, a više svakodnevnom životu, radu, obrazovanju i razvoju sredina u kojima žive.
Takav dogovor Srbima bi donio i političku zrelost koja se ne mjeri sposobnošću dominacije, nego sposobnošću da se upravlja složenim društvom. Entitet Republika Srpska bi, umjesto prostora stalnih unutrašnjih napetosti, mogla postati entitet u kojem se prava ne doživljavaju kao ustupak, nego kao normalan dio ustavnog i demokratskog poretka. Nevećina bi se prestala percipirati kao „neprijateljsko“ civilno stanovništvo. Time bi se smanjio pritisak međunarodne zajednice, smanjila bi se potreba za stalnim krizama i otvorio bi se prostor za politiku koja nije zasnovana na strahu.
Korist bi bila i ekonomska. Sredine u kojima se ljudi osjećaju ravnopravno imaju veću šansu da zadrže stanovništvo, privuku investicije i obnove lokalni život. Povratničke zajednice ne bi bile posmatrane kao problem koji treba administrativno trpjeti, nego kao resurs koji doprinosi budžetu, tržištu rada, lokalnoj potrošnji i razvoju. Ako Bošnjaci i Hrvati u RS-u imaju razlog da ostanu, rade, školuju djecu i ulažu u svoje sredine, od toga korist imaju i srpske komšije, opštine i cijeli entitet.
Na kraju, takav dogovor donio bi Srbima i jednu važnu moralnu i historijsku korist: mogućnost da se izađe iz politike devedesetih. Priznavanje tuđih prava ne znači odricanje od vlastitih, kao što poštovanje tuđe boli ne znači umanjivanje vlastite. Naprotiv, upravo bi to otvorilo prostor za društvo u kojem djeca ne odrastaju kao taoci prošlosti, nego kao ljudi koji mogu živjeti zajedno, bez obzira na ime, vjeru i porijeklo.
Istovremeno, uz izgradnju takve klime, i druga pitanja na kojima stojimo više godina bez promjene mogla bi se riješiti kroz kompromis – kompromis koji bi proizlazio iz garancije ostvarenja svih prava navedenih u ovom tekstu. Uz uspostavu jakih mehanizama zaštite ljudskih prava u RS-u, pitanja koja se lome godinama na državnom nivou bila bi dio paketa širega dogovora koji bismo imali.
Sve navedeno ne bi ni na koji način ugrozilo državne institucije, niti poziciju i prava u Federaciji, niti bi dovelo u pitanje državu Bosnu i Hercegovinu ili dejtonski ustroj. Ne bi nikome oduzelo nikakve nadležnosti. Ne bi tražilo izmjene Ustava na nivou BiH. Ne bi nijednom Srbinu bilo gore zbog ijednog programa, mjere, propisa ili prava koje sam gore naveo. Samo bi kreiralo relaksiranije društvo, u kojem bismo svi mogli zaista i stvarno promišljati budućnost zajedno. I najvažnije, ne bi nam trebao nikakav posrednik da do toga dođemo. Jedno je sigurno, ništa od ovog sadašnja ili buduća vlast u RS-u ne mora.
Ne mora ako želi da društvo i sistem ostanu u grču. Ali, Srbi se moraju dogovoriti sa Bošnjacima ako žele zdravije društvo u entitetu RS. Zašto onda dvadesetak mjera i sitnih koraka opisanih gore skoro svakom čitaocu zvuči više-manje kao naučna fantastika? Ne znam. I ja se pitam. Nadam se da sam kroz ove četiri godine uspio uvjeriti nekoliko zdravih glava da se politika može voditi drugačije. Samo trebamo imati snage da zamislimo bolje. Tek tada se bolje može i desiti.