Druže Tito, vidjela sam te na snimku iz 1971. godine, na proslavi 2500. godišnjice Perzijskog Carstva, koju je organizirao iranski šah Mohammad Reza Pahlavi. Vidjela sam da si imao svoj šator u luksuznom gradu šatora u pustinji, da si bio u prvom redu tokom mimohoda, vidjela sam te na svečanoj večeri i spektakularnoj ceremoniji. Kočije, džipovi. Pušiš, prsten u prvom planu. Frizurica, šminkica. Druže Tito, jesi bio mačka, džabe je.
Druže Tito, nisi bio tu da gledaš poraz Pabla Escobara. Nisi bio ni da dočekaš seriju Narcos, čija priča prati uspon i pad Pabla Escobara. Ja jesam. Dobra je serija, pastiš krimena: droga, pucačina, je.ačina, karteli, avioni, kamioni. Radije gledam to nego romantične komedije što ih neudate ženske moje dobi gledaju. Inače, ne dopada mi se riječ ženska. Užasavam se romantičnih komedija. Druže Tito, ja ne umijem kuhati, ali žmireći otvaram flašu piva upaljačem. Ne znam šta ću s tom crticom u CV-u, ali neloša vještina za socijalnu interakciju. Nego, u posljednjim epizodama Narcosa, kada hapse Escobara, tih nekoliko izmiješanih agenata – SAD i Kolumbija – koliko ih je formiralo specijalnu jedinicu, doslovno ne komuniciraju ni s kim, osim između sebe, jer nema povjerenja; svi su korumpirani doušnici. Ta halka korupcije kao lingua franca, druže Tito, danas djeluje kod nas. Svi su sa svima uvezani i povezani nekim orahom u džepu. Advokati, novinari, ministri, vijećnici, ljudi iz opštine, službenici MUP-a, ljekari, crkva, islamska zajednica, akademska zajednica, ljudi iz kulture i nekulture. Ne zna se, druže Tito, čiji je u čijoj i čije pare su prebačene na čiji račun.
Druže Tito, intelektualna i politička elita u Bosni i Hercegovini i širom Balkana već decenijama vode beskonačni turnir u samodopadnoj pameti. Oni, druže Tito, sjede pod reflektorima televizijskog studija, u odijelima skupljim od godišnje plate radnika iz Gračanice, Zenice ili Bihaća, i grade društvo riječima: geopolitička paradigma, ustavnopravni kontinuitet, narativi identitetske rekompozicije, euroatlantske integracije, sigurnosna arhitektura regiona… Rečenice debele, masne, naduvane kao leševi poslije poplave. Narod ih sluša i šuti, ne zato što se ne slaže, nego zato što pola ne razumije. A i ono što razumije – gadi mu se. Ta nomenklatura, druže Tito, ništa ne rješavaju, a svi nešto komentarišu. Ako ne komentarišu, onda analiziraju, pa kasnije neki treći komentarišu analizu. Četvrti gostuju da objasne komentar. Peti pišu kolumne o gostovanju. Samo problem ne miče, ostaje gdje je i bio: u kafani, opsovan. Kažu ustavnopravni okvir evropskih integracijskih procesa u kontekstu regionalne stabilnosti. A prevod ti je: nismo uradili ništa. Druže Tito, oni ne vode državu, oni improviziraju, a ni to ne umiju. Bolje ja kuham. Poslije gostovanja odu na skupu večeru, pa jedni druge tapšu po ramenu i kažu da su otvorili neka važna pitanja. Kakva pitanja? Stvar je u tome, druže Tito, što svako, aman, dekonstruiše narative, a ozbiljna polovina ih ne zna ko je Jacques Derrida, bogotac dekonstrukcije. Nije bitno što se društvo raspada, bitno je imati elegantnu rečenicu o raspadu društva. Ljudi nemaju para da plate grijanje, ali televizijski eksperti imaju teoriju o energetskoj transformaciji postjugoslavenskog prostora.
Druže Tito, Srbi sada vole muslimane. Otkud? Pa fino, Aleksandar Vučić sada ne voli Srbe, i ptice. U Srbiji je trenutno stanje stotinu mladunčadi čiope za njega, jednog Srbina. Taj Srbin danas teroriše, batina i ubija svoje građane na ulicama Novog Sada i Beograda, a ptice izgladnjuje i stresira. Hrvate mislim da i dalje ne voli jer ih stalno nešto proziva, ali se Hrvati drže kao i uvijek – gospodski, pa se brane šUtnjom. A, druže Tito, da vidiš gospode i go.ana. Hrvatima bi bolje bilo da su Grci – da piju i govore opa!. Ovako samo piju i pričaju glUposti. Mada, nisu ni Srbima oratorske vještine kakve su bile. Zato Vučić jedva i da se pojavljuje u medijima. Za jedne rijetke prilike gostovanja na televiziji Aleksandar Vučić je rekao da je bosanskohercegovački ministar Zukan Helez naš najgluplji ministar. To je još jedan u nizu dokaza kako Vučić laže narod Srbije: ne zna se ko je gluplji od bošnjačkih ministara, ali ako je nužno da se nekoga izravno prozove onda nije Helez, nego Ramo Isak. Isak ima doktorat s jednog od lažnih univerziteta u Bosni i Hercegovini, i potpisao je nekoliko knjiga, a nije sposoban sastaviti pristojnu rečenicu. Taj ti, druže Tito, ima onu energiju kakvu je opisao pokojni Nebojša Glogovac, stočarsku.
Inače, druže Tito, svi se drogiramo. Rajo Perović, odbornik iz Nikšića, tvrdi da građani Crne Gore idu vikendom da trguju prehrambene proizvode u Trebinje i Skadar a da komšije dolaze kod Crnogoraca da šmrču kokain jerbo je najjeftiniji u regionu; gram kokaina trideset eura, a u vrijeme DPS-a bio stotinu. Ma mislim, Escobar je počašćen smrću u ovo vrijeme komedijaša. Same droge što se tiče, Srbi se drogiraju najviše. Taj fenomen je kod njih interesantan ako su nekada važili za dežurne pijanice. Gledala sam neke (ne)ozbiljne statistike i mislim da sada Hrvati odlično kotiraju po pitanju alkohola. Možda ih zato Vučić proziva, bole ga tekovine, ne znam. Nas Bošnjake, druže Tito, boli briga. Za razliku od srpske droge i hrvatskog alkohola, u Bosni su oboje halal, normalno. Nemam empiriju kakva je doza u Hrvata, ali su im vina vrhunska. Kod Srba i dalje najbolja rakija, svjedočim. Mi Bošnjaci kada nam treba opravdati porok ili grijeh uvijek se snađemo za hadis ili ajet podložan ambigvitetu – i nema problema. Vjerujem da u slučaju prekomjernog uživanja narkotika i alkohola kumuje neka opcija kako je Muhammed, a.s., kazivao da je to opravdano sve dok se ide redovno na džumu. Vjerovatno time motivirane, i žene odnedavno hoće da idu na džumu. Onda ćemo i mi bez ustezanja moći da uživamo blagodati dunjaluka. Ovako smo fine i poštene, nazor. Jer, kakve veze imaju koitus prije braka i šmrkanje bijelog ako si ti dobar musliman. Nemaju, naravno. Druže Tito, Hrvati i dalje najpobožniji od nas sviju – klerikalni do posljednjeg budžeta. Ovi koji nisu na budžetu, piju i čekaju Svjetsko. Finih Srba što se tiče, oni testiraju sabur u kilometarskim kolonama; stoje ispred Hrama svetog Save, čekaju svoj red da bi se poklonili Pojasu Presvete Bogorodice. Bošnjaci nedavno obilježili Kurban-bajram: više slučajeva zloupotrebe opijata nego za novogodišnje praznike. Elham!
I dok se svijet pita kako kolonizirati Mars, mi se, druže Tito, pitamo šta je ko kome rekao 1943. godine. Balkan je jedino mjesto gdje se ljudi svađaju oko toga čija je zemlja, dok je istovremeno masovno napuštaju. Svaka naša država ima svoju strategiju razvoja, a ne zna se koja je demoliranija i zaostalija od tih strategija. Pola ekonomije stoji na ljudima koji su pobjegli od te iste ekonomije. Jedino napredan onaj Vučićev tigar, ispričavam se. Nema ba, zvijer.
Za to vrijeme, druže Tito, posljednje vijesti iz Japana bilježe da je voz opet (pod opet mislim na treći put u posljednjih deset godina) uranio na stanicu dvadeset sekundi. U Japanu nastao haos, ne što se narod pobunio, nego ovi iz željeznica Japana ne mogu da se pomire s brukom i sramotom. Katastrofa. Bolje da ih je cunami pomeo, bilo bi im bezbolnije, i svakako da bi se prije oporavili. Oni se od potresa i cunamija oporave preko noći, a od kašnjenja ili uranjenih vozova neće nikada. Druže Tito, u Hercegovini most u Jablanici mjesecima nije bio popravljen, a Nermin Nikšić nije došao ni na obilježavanje godišnjice, i nije bilo bruke i sramote zbog toga. Mislim da bi Japanci trebali doći u našu zemlju da se malo čeliče.
Druže Tito, briljantni umovi napravili umjetnu inteligenciju koja piše knjige, programira, prevodi jezike i odgovara na pitanja brže no što naši ministri shvate postavljeno pitanje (zato providno i lažu).
Druže Tito, taman kad pomisliš da smo dotaknuli dno, pojavi se neki političar da objasni kako je problem zapravo u komšijama, a ne u činjenici da pola sela nema kanalizaciju; zbog čega, ustvari, i jesmo stalno u go.nima. Ali, druže Tito, djeluje palijativno na region to što je planeta u go.nima i odmah je tragedija lakša čim je kolektivna. Jer, nisam ti spomenula da je ona raskoš proslave kojoj si prisustvovao 1971. godine kasnije postala simbol udaljenosti šahovog režima od običnih Iranaca. Mnogi historičari smatraju i knjige o tome pišu – da je nezadovoljstvo izazvano takvim luksuzom pridonijelo raspoloženju koje je nekoliko godina kasnije dovelo do iranske revolucije i pada šaha. Druže Tito, da ih vidiš danas – šiju, ne vade.