U knjizi Izvan prosjeka (Outliers) Malkolm Gledvel piše o Rosetu, malom mjestu u Pensilvaniji koje su osnovali doseljenici iz istoimenog gradića na jugu Italije. U Ameriku su stigli u potrazi za boljim životom i radili uglavnom u obližnjim kamenolomima škriljca.
Vjerovatno za njih nikada ne bismo ni čuli da ljekar Stjuart Volf pedesetih godina prošlog vijeka nije naišao na zapanjujući podatak, u Rosetu gotovo niko mlađi od 55 godina nije umro od srčanog udara niti je pokazivao znakove srčanih oboljenja. I među starijim stanovnicima smrtnost od bolesti srca bila je upola manja od američkog prosjeka.
Istraživači su proučili njihovu ishranu, fizičku aktivnost, genetiku i životne navike, ali su ostali potpuno zbunjeni. Stanovnici Roseta nisu živjeli zdravije od ostatka Amerike. Naprotiv, mnogo su pušili, hranili se masno, a mnogi su bili i gojazni.
Odgovor nisu pronašli ni u njihovim tanjirima ni u laboratorijskim nalazima, nego na ulicama Roseta.
Štitila ih je zajednica.
Posjećivali su jedni druge, pripremali hranu zajedno, razgovarali na ulicama i sjedili na kućnim pragovima. U mnogim kućama pod istim krovom živjele su tri generacije. Njihov mali trg bio je pun razgovora, smijeha i graje. Taj osjećaj pripadnosti i međusobne brige doslovno im je produžavao živote.
Upravo tako osjećao sam se na ovogodišnjem KAP-u, Korčula After Party festivalu, na koji sam, uprkos višegodišnjim drugarskim pozivima, otišao prvi put.
I kako bih se samo zajebao da nisam.
Ne bih upoznao toliko divnih ljudi, čuo toliko važnih priča i učestvovao u razgovorima o budućnosti koja se već strmoglavljuje u naše živote. Tokom festivala priprema se domaća hrana i služe domaća vina i sokovi. Plaća se dobrovoljnim prilozima posjetilaca. kako se i finansira sam festival.
KAP odavno nije tek trodnevni događaj na kraju ljeta. Korčulanke i Korčulani stvorili su prostor slobode i razgovora, o antifašizmu, permakulturi, pravednijem zdravstvu i pravednijoj raspodjeli dobara. Iza cijele priče stoje lokalni ljudi koji su preuzeli odgovornost za svoj grad, odbijajući da ga prepuste primitivizmu i jednoumlju.
Za mene je to jedini patriotizam koji priznajem, onaj koji ne maše zastavama dok se rasprodaju resursi i tjera mladost, nego stvara i ne pristaje da se vlastita sredina pretvori u intelektualnu provinciju.
Zato su ti moji dragi ljudi stalna meta napada. Onima koji osim mržnje nemaju šta da ponude, i sam dijalog djeluje opasno. Teme koje se otvaraju na KAP-u pokušavaju proglasiti „uvezenim aktivizmom“, iako ljudska i radnička prava i solidarnost nisu nikakva uvozna roba, već civilizacijski minimum koji bi morao biti važan svima nama, bez obzira na politička i ideološka opredjeljenja.
Ipak, najoštriji napadi usmjereni su na jasno iskazani antifašizam festivala.
Tu dolazimo do najvećeg apsurda, i opet do Italije.
Nakon fašističke aneksije Korčule 1941. godine, italijanska okupaciona vlast pokušala je nametnuti vlastiti jezik i identitet, mijenjala je nazive mjesta i ulica, potiskivala hrvatski jezik iz javnog života i surovo se obračunavala sa svakim oblikom otpora.
Represija taj otpor nije ugušila. Naprotiv. Korčula je postala jedno od najsnažnijih uporišta antifašističkog pokreta u Dalmaciji.
Antifašizam na Korčuli, dakle, nije ni uvezena ideologija ni ljevičarsko pomodarstvo kojim se provociraju neistomišljenici. Kada KAP danas baštini antifašizam, njegovi organizatori ne izmišljaju novu tradiciju. Oni čuvaju jedan od najdubljih, najkrvavijih i najčasnijih slojeva identiteta svoga grada.
Zaboraviti to značilo bi pljunuti na ljude koji su im sačuvali jezik, dostojanstvo i grad.
KAP je dokaz da se može drugačije, i živi je podsjetnik na onu ljekovitu moć zajednice s početka ove priče. Sloboda se ne dobija jednom zauvijek. Ona se brani svakoga dana, u svom gradu, na svom trgu i sa svojim ljudima.
Zato je, dragi moji prijatelji, ono što radite neizmjerno važno. Ne samo za Korčulu, nego i kao putokaz svima nama koji odbijamo da ćutimo.
Nastavite da mislite naglas.
A ja ću uvijek biti tu, uz vas.