U hrvatskoj patetično-nacionalističkoj javnosti već desetljećima postoji jedan mit. Onaj o tome kako je ono što ta ista javnost naziva Domovinskom ratom, počelo neodigranom utakmicom između Dinama i Crvene Zvezde na Maksimiru, u maju 1990. i između dva kruga prvih višestranačkih izbora. O tome je snimljen i dokumentarni film, scene huliganskog nasilja i nemoć policije gledali smo detaljno i u izravnom prijenosu, s komentarima šokiranog Borisa Mutića, vidjeli smo na tim snimkama i Arkana na klupi Zvezde kao predstavnika kluba, s nikad do kraja razjašnjenom ulogom u čitavoj priči, a vidjeli smo naravno i ključnu fotografiju nereda, famozni nasrtaj Zvonimira Bobana na policajca na travnjaku. I nema veze što je to prvenstvo nastavljeno i završeno. I ne samo to, nego i ono sljedeće u kojem se regularno odigrala utakmica ovih dvaju rivala u Zagrebu, pa i bez obzira što je možda puno više logike imalo kao simbolički početak rata uzeti spaljivanje jugoslavenske zastave i prekid utakmice u Splitu između Hajduka i Partizana par mjeseci kasnije, mit je do danas preživio.
Nije, naravno, neodigrana utakmica s huliganskim divljanjem kao razlogom neodigravanja, označila početak rata, ali je savršeno pokazala do koje mjere se država raspala, a pokazala je to zbog uvida u punu slobodu huliganskog divljanja i zbog očite povezanosti njihovih vođa s tajnim i policijskim službama. Što je proces koji do danas traje, ali je u Bosni i Hercegovini posebno aktiviran u posljednje vrijeme. Pa tako već zadnjih nekoliko godina, a posebno intenzivno u posljednjih par mjeseci huligani u Mostaru rade što žele, unose nemir i strah među stanovništvo, a policija i pravosuđe tek formalno reagiraju, iako se radi o gradu u kojem svako takvo nasilje može lako eksplodirati u opće nasilje širih razmjera. Ili možda baš zbog toga ne reagiraju. A sad smo dobili i zenički slučaj, gdje su huligani koji sebe predstavljaju kao navijače Čelika, uspjeli spriječiti održavanje predstave u Bosanskom narodnom pozorištu, u sklopu festivala bosanskohercegovačke drame, i to iz razloga što se ta predstava Sarajevskog ratnog teatra, pod naslovom „Za život cijeli“, bavi Fudbalskim klubom Željezničar. Drugim riječima, takav zaštićeni status huligana i opća atmosfera u društvu doista podsjećaju na atmosferu i raspad jugoslavenske države kao aparata, s početka devedesetih godina.
Odgovor na pitanje zašto je to tako generalno nije kompliciran. Pa zato što vladajućim nacionalističkim partijama odgovaraju ulične falange koje dijele njihovu ideologiju i imaju njihovu zaštitu i koje uglavnom ili u potpunosti kontroliraju i koriste za vlastite interese. Dakle tako je zato što je huliganizam zapravo projekt vladajućih, a ti vladajući imaju većinsku podršku biračkog tijela.
No, sad kad krenemo dalje i konkretnije raščlanjivati čitavu situaciju, vidjet ćemo prije svega Zenicu, utopistički grad socijalističkog modernizma, u sklopu kojega je upravo nenadmašna monumentalna zgrada Bosanskog narodnog pozorišta bila možda i ključni reprezent socijalističke utopije. E ta i takva Zenica se upravo u posljednje vrijeme susreće s napadima na vlastito urbanističko nasljeđe i arhitektonske simbole grada, a u njoj se de facto gasi Željezara oko koje je nastao grad. Paradoksalno, u toj situaciji se Fudbalski klub Čelik upravo vraća u prvu ligu i umjesto da grad iskoristi ta dva simbola, Bosansko narodno pozorište i Fudbalski klub Čelik, da bi se identitet grada nekako sačuvao, huligani i vladajući su se odlučili samouništiti, jer na pozive ljudi iz pozorišta, da se osigura izvođenje predstave i da se istraže prijetnje, nije reagirao nitko, ni od vlasti, ni od policije.
I tu uprava festivala i pozorišta radi fatalnu i neoprostivu grešku i odlučuje da se predstava neće izvesti, ali da će se ostatak festivala održati. Možemo to nazvati opravdanom strahom zbog toga što su ostavljeni sami ili pukim oportunizmom. Ali se radi o apsolutnoj katastrofi. Oni su trebali ili održati predstavu po cijenu da se suoče s nasiljem, gdje bi se na koncu pokazalo da huligani i nisu toliko hrabri kakvima se čine na daljinu, te tako obrane slobodu govora i umjetnosti. Ili su jednostavno trebali otkazati čitav festival i napraviti ozbiljan kulturni i društveni skandal. Ovo, da su skinuli predstavu zbog prijetnji, ali se odlučili održati festival uz zgražanje zbog izostanka reakcije vlasti i policije je zapravo ništa. To je suštinska legitimacija terora huligana i vlasti. No, kad već uprava to nije napravila, to su definitivno trebali napraviti ostali ansambli koji trebaju gostovati. Za obje stvari još uvijek nije kasno, ali nema naznaka da će se to dogoditi.
Stvar je tim tragičnija imamo li u vidu da je još jedan mitološki događaj koji je najavio ovdašnje ratove, bio beogradski prekid predstave Sv. Sava, upravo ovog istog zeničkog narodnog pozorišta. No, tada su šešeljevci bili prisiljeni ući na predstavu i suočiti se s otporom. I to u punom gorem kontekstu nego što je današnji u Zenici. Tim je nejasniji izostanak borbe za slobodu govora i umjetnosti od strane uprave pozorišta.
Na koncu, to jeste možda periferna stvar u ovome, ali se upravo Fudbalski klub Željezničar nalazi u ozbiljnom egzistencijalnom problemu zbog političkih razloga i baš je i zbog toga trebalo održati tu predstavu po svaku cijenu.
Ovako, dobili smo sve ono što gledamo već skoro četrdeset godina. Huliganizam pod zaštitom države s jedne strane i nedostatak građanske hrabrosti s druge.