Važno je samo jedno – domoći se i što duže ostati na vlasti! Za takve poteze – cijene nema. Sklapaju se savezi i sa najljućim, mrskim neprijateljima. Igraju dvostruke igre. Vara. Obmanjuje. A, narodu je dovoljno i igara. Samo nek je veselo. Hljeba – kruha odavno već, ionako nema!
Koristeći se zaključcima iz svoje poslednje knjige, kolumnista NYTimes-a, David Brooks otvara nove uvide u ljudsku prirodu kroz kognitivne nauke -- uvide koji imaju ogromne implikacije po ekonomiju i politiku kao i na našu samosvijest. U govoru prepunom humora, pokazuje kako je nemoguće shvatiti ljudska bića kao odvojene pojedince koji prave izbore na osnovu sopstvene svijesti.
Psihijatar: Dobro je što ste se javili? Vidjećemo, ima li još nešto što vas muči?
Ja: Ma imam i sumanute misli.
Psihijatar: Kakve?
Ja: Ma nakon gledanja pomenutih televizija nekako mi se sve čini da se pretvaram u stranog plaćenika. Dva puta dnevno idem u banku da provjerim da li su mi “legle” pare.
Psihijatar: Iiiiii?
Ja: I ništa, nema para.
Psihijatar: Pa naravno da nema!!!
Elem, učlanio se Bobi u sindikat pa otišao da prijavi slučaj iz svoje tvornice. Dobardan, dobardan, šta je kaže bilo?, evo pa pogledajte sami, hmdobro a šta je to?, to je veli platna lista iz naše firme. "I?", pogledao povjerenik listu, "šta s njom?" "Čuj, šta?", pokazao Bobi spisak imena. "Vidi: radnice na mašinama zarađuju po četristo maraka, mi vozači po petsto, sekretarica Meira petstočetrdeset, šef Čavka ravno dvije hiljade, a direktor Bajro pet." "Pa?", zbunio se povjerenik, "ne kontam". "Kako ne kontaš?!", popizdio Bobi pokazujući u dno platne liste. "Ovaj Saldo, majkumujebem, niko ga nikad u firmi vidio nije, a zarađuje koliko svi mi zajedno!"
Dugovanja kompanija, prema podacima Poreske uprave RS-a, mjere se desetinama miliona maraka s malom vjerovatnoćom da će u skorije vrijeme biti naplaćena.
Odluka da li imati dete, ili još jedno dete, možda izgleda kao lična – odluka o tome koliko pelena hoćete da promenite kratkoročno ili koliko ćete rođendanskih čestitki kasnije dobijati. Ali posmatrati ovu odluku samo iz takve perspektive znači, kao što Kaplan ističe u naslovu svoje knjige, biti sebičan. Šta god mislili o zaključcima koje izvode Overol i Benatar, teško je ne složiti se sa njima da je odluka o rađanju deteta etička. Kada određujemo veličinu svoje porodice, svako od nas zapravo skromno doprinosi izgledu budućeg sveta. I to ne radimo samo za sebe i svoju decu, nego i za decu svih ostalih.
E, kada se ta jadna, bedna i nasilna ideologija sa beogradskih načelno nenasilnih slavskih sofri spusti u narod, među ljude manje prepredene od oca i sina, e onda, cenjeni publikume, imamo spaljene zastave, razbijene glave i pičvajze svake vrste, dočim glavni podstrekači bezbedno lebde visoko iznad srpskih zakona. Takvima treba muda u procjep, pa onda neće biti Naših.