Sve ostalo bilo je isto, u finalu Palfi i Lesar, spremali su isto jelo, nekakvog smuđa s bundevom u bučinom ulju, isti su bili članovi stručnog žirija, isti studio, ista špica, sve isto, samo na Novoj TV naslovom masterchefa ovjenčan Nikola Lesar, a na Federalnoj televiziji Marko Palfi.
Evo još jednog teksta u kojem ćemo se pobljuvati po radu hrvatske policije. Zbog uštede prostora, učinimo to u prvome pasusu: hrvatska policija je u najvećoj mjeri organizacija profašističkoga tipa, impregnirana mentalitetom koji se nije promijenio od vremena Tuđmanove diktature, uvijek spremna da bez suvišnih obzira ugrozi prava i slobode građana, te tako – za račun nacionalnih, partijskih ili osobnih interesa – potkopa vrijednosti demokratskog društva, one nad kojima bi nominalno trebala skrbiti.
Odavno nisam na jednom mjestu, u samo jednom danu, tako precizno, jasno i bez ostatka dobio potvrdu gluposti, naivnosti i zapravo amaterskog višegodišnjeg zamajavanja vjerovanjem kako je drama Bosne i Hercegovine rezultat, pored ostalog, nerazumijevanja i nespremnosti tzv. međunarodne zajednice da shvati našu situaciju. Ili, njihovog neznanja temeljem kojeg su izgradili i nametnuli “pogrešan koncept” što nas evo satire. Istina je zapravo jednostavna. Ništa tu nije ni onda ni sada bilo pogrešno, već je od početka riječ o razrađenom projektu koji apsolutno uzima u obzir sve njihove potrebe i interese i ni najmanje ne haje za realnost kakvom je mi vidimo. Ili, ne daj bože želimo. Realnost ustvari i ne postoji mimo onoga što će oni svojim projektom proizvesti.
Priča o nedavnom nasilju u jednoj američkoj školi u kojoj je počinilac poubijao dvadesetoro dečice ne samo da nadilazi sve visokobudžetne bljuvotine u 3D tehnologiji već me je podsetila na jedan događaj od pre dvadesetak godina
Evropska Unija bježi od uzroka problema i bavi se posljedicom kao da je posljedica uzrok. Kako? Tako što smatra da je ključni problem zemlje Federacija BiH, a ne zakovana dvoentitetska struktura države; zato što smatra da u BiH najbolje funkcionira unitarni entitet, a onda ne završava tu logiku očekivanim zaključkom: ako najbolje funkcionira unitarni entitet – da li to znači da cijelu zemlju treba izgraditi kao unitarnu?
Svi tako ljuti na Zlaju, ljut Zoki, ljuta Bosna, a meni, jebiga - žao. Žao mi Zlaje, žao mi nas sjebanih na što smo spali, sjebanih nam vremena i sjebane takve Bosne kad se čovjek, eto, mora dočepati vlasti da bi se skućio.Za krov nad glavom čovjek se u ono doba mraka trebao tek zaposliti kao vozač viljuškara ili referent u općini, pa sačekati koju godinu dok mu stambena komisija nađe kakav zgodan stan na Alipašinom polju. Danas pak isti taj referent, za isti jebeni stan na Alipašinom, mora pobijediti na parlamentarnim izborima i formirati vladu.
Važno je da se revolucionarno, pa čak i rušilačko, previranje izraženo u nemirima preusmeri u konstruktivnu akciju. To bi trebalo da dovede do promena koje će koristiti u traženju izlaza iz sve dublje krize.
Depardieu je u svojoj karijeri glumio Obélixa, Cyrana de Bergeraca, Dantona i Jeana Valjeana. Nešto kao kad bi Zlatko Vitez glumio Super-Hrvoja, Antu Starčevića, Vladimira Šeksa i sve začuđene svatove. Reklo bi se da Depardieu utjelovljuje stereotip francuskog takozvanog nacionalnog identiteta. Usprkos tome preselio se u Belgiju zbog previsokih poreza koje je uvela nova socijalistička vlada. Premijer Jean-Marc Ayrault je u najboljoj tradiciji ljevičarskog nacionalizma glumcu zamjerio manjak domoljublja, a predsjednik republike François Hollande nervozno je najavio da će Francuska, ‘zbog onih koji su se preselili u belgijska pogranična mjesta’, preispitati ugovore o oporezivanju s drugim zemljama.
Vladati državom naprosto traži drukčiji talent, drukčiju mudrost od one koja vam treba da biste uspješno pokrenuli i vodili posao. Veliki državnici, napokon, često nisu imali blage veze s tim. Na vlast nisu došli zato što su uspješno vodili lanac maloprodaje i zapošljavali nekoliko tisuća radnika. Dapače, najbolji vladar kojega smo mi imali čak je mrzio svoje poslodavce. Sve ove današnje menadžere ja bih mijenjao za jednoga takvog, da oprostite, bravara.