Gospar Vlahušić se zaustavio samo na tome da nekvalitetne turiste “penalizira” suhim zlatom kojim će se naplaćivati sam dolazak do Grada, pa će samo prolazak autobusa preko Ilijine Glavice - odlučio je komunalni kolegij - koštati dvije stotine eura. Time će, istinabog, biti penalizirani i putnici u autobusu koji su na Stradunu naumili nešto “iskoristiti” i “platiti”, ali oni će, kako stvari stoje, biti samo kolateralne žrtve. Sve i da su unutar zidina namjeravali “iskoristiti” i “platiti” samo javni zahod: na istom sastanku cijena te usluge podignuta je sa pet na cijelih deset kuna.
Šta i koliko jedan kardinal, naprimjer, zna o masturbaciji? Gdje je o tome učio? Koji teološki kurikulum i u kojem redovničkom uzrastu raspravlja o toj temi, osim što se zna da je griješno prosipati sjeme uzalud?
Onda se ispod jorgana čulo šuškoljenje i mumoljenje. Plus se čulo kikoćanje i mrmoćanje. Onda je mama rekla: „Gospe moja, da nas sad svit vidi!“ Gospe je rekla: „Pa šta onda?“ Mama je rekla: „Kako šta onda? Dvi ženske u postelji! Znaš kako ovde crkva pizdi na te stvari!“ Gospe je rekla: „Baš te briga šta ko pizdi! Naročito oni bolesnici iz crkve! Nemoj mi reć da ti sad nije toplije nego prije…“ Mama je rekla: „A jeee…“ Gospe je rekla: „I da ti nije lipše nego prije…“ Mama je rekla: „A jeee… Samo šta parimo one dvi đikače sa plakata od Gavele! Na kraju bi nas još mogli i zabranit!“
Važno je samo jedno – domoći se i što duže ostati na vlasti! Za takve poteze – cijene nema. Sklapaju se savezi i sa najljućim, mrskim neprijateljima. Igraju dvostruke igre. Vara. Obmanjuje. A, narodu je dovoljno i igara. Samo nek je veselo. Hljeba – kruha odavno već, ionako nema!
Koristeći se zaključcima iz svoje poslednje knjige, kolumnista NYTimes-a, David Brooks otvara nove uvide u ljudsku prirodu kroz kognitivne nauke -- uvide koji imaju ogromne implikacije po ekonomiju i politiku kao i na našu samosvijest. U govoru prepunom humora, pokazuje kako je nemoguće shvatiti ljudska bića kao odvojene pojedince koji prave izbore na osnovu sopstvene svijesti.
U vrlo bliskoj budućnosti svaka kuća će imati po jedan ovakav uređaj koji će moći da stvara sitnije predmete poput čaše, cipele, posuđa ili sitnijeg nameštaja, a radnje za štampanje krupnijih predmeta biće na svakom koraku. Ako je verovati prognozama, sledi revolucija u industriji opipljivih predmeta, a digitalni mediji i virtuelne stvari polako postaju dosadne oblasti u kojima je već sve napravljeno. Inovacije se vraćaju u realan svet.
Psihijatar: Dobro je što ste se javili? Vidjećemo, ima li još nešto što vas muči?
Ja: Ma imam i sumanute misli.
Psihijatar: Kakve?
Ja: Ma nakon gledanja pomenutih televizija nekako mi se sve čini da se pretvaram u stranog plaćenika. Dva puta dnevno idem u banku da provjerim da li su mi “legle” pare.
Psihijatar: Iiiiii?
Ja: I ništa, nema para.
Psihijatar: Pa naravno da nema!!!