Tvrdoglav čovjek siluje činjenice, istinu, okolinu, sve. Za njega ne postoji stvarnost, nego ono što on kaže da je stvarnost. Njegova verzija života direktna je posljedica njegovog osebujnog karaktera
Aktovi u muzeju odaju utisak kao da vole da ih gledaju i usamljeni muškarci i velike grupe ljudi. Čini se da se još više prse, da još niže spuštaju prste među noge. Samo čuvari, primećujem, ne dižu pogled, kao da su im te žene koje mi proždiremo pogledom supruge i ćerke. Nema ničega razvratnijeg od onoga u glavi čistunca. Ova bubašvaba koja užurbano trči uz kuhinjski zid mora da je upravo pogledala na sat.
Obrazovani ste? Načitani? Skloni skribomaniji? Otvorenog duha i uma? Suviše često kritikujete desničarske organizacije? Vi ste gotovo idealan kandidat za stranog plaćenika u oblasti medija (novinar, kolumnista, urednik čak).
U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega, dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor - ima čak i pravo glasa! - pa život u Bosni zapravo ima smisla tek poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud umro.
U specijalnom novogodišnjem izdanju „Stenograma i kamenograma“ pripremili smo izbor songova za „Pjesmu Eurokrizije“ u kojima svoje vizije boljega sutra za svoje građane i za čitavu regiju predstavljaju estradno-ekonomski umjetnici iz svih postjugoslavenskih država...
To je jedna sasvim mala želja, Deda mraze. Realna i neugledna, kao one želje skromne djece što su odavno odustali od velikih poklona jer su svaki put do sada prevareni...
Prošla, 2012. godina, bila je grozna. Možda i najružnija godina naših društvenih, televizijskih, novinskih, političkih, književnih života. Privatno, bilo je – kako kome i kako je kome grah pao. Ali da biste u toj godini bili sretni, trebalo vam je: mnogo novaca, ne gledati televiziju, ne čitati novine, ne hodati ulicama i trgovima, te što je najvažnije – ne misliti kako je drugome.
Niste ga možda do sada tako gledali, ali razmislite li bolje, Isus Krist - tako se naime zove naš samotni junak - po svemu odgovara kanonu iz hollywoodskih udžbenika: svojeglavi samotnjak što je zbog osebujnih metoda i nerazumijevanja okoline odavno rezigniran vratio značku, uzašao na nebo i povukao se daleko od ljudi. Dvije hiljade godina samotnjak iz Nazareta bavio se tako u rajskoj dolini promatranjem krilatih anđela, sve dok u brvnari na jezeru nije zazvonio telefon...
Bauk, već godinama, kruži iznad akademskih i intelektualnih krugova na teritoriji bivše Jugoslavije. Reč je o strahu koji proganja svakoga ko ne želi biti viđen kao advokat nacionalističke politike koja je pridonela balkanskoj tragediji pre dva desetljeća. Čak i mlađe generacije naučnih radnika i intelektualaca nose ožiljke “praroditeljskog/istočnog greha” koji je ostao od starijih kolega, zbog njihove pasivne ili aktivne podrške nacionalističkim liderima na kraju 20. veka.