Kad bi starost mogla a mladost znala, tako nekako glasi jedna od popularnih maksima o generacijskim razlikama. Došla nova vremena: starost sve više može, a mladost sve više zna...
Treba imati stanovite drskosti da se Vrdoljaku odreknu ratne zasluge samo zbog toga jer nije oblačio uniformu i nosio pušku. Odora ne čini ratnika! Naprotiv, da se stari gad, prkoseći svojim godinama, mašio klasičnog naoružanja i odjezdio s nekom jedinicom u smjeru Banije ili Dubrovnika, njegov učinak u proizvodnji rata – točnije: njegov doprinos konkretnom uprizorenju, a ne fikcionalnom izdanju tzv. domovinskog rata – bio bi neusporedivo manji nego dok je komandirao HRT-om.
Biskupi su tako krenuli u dosad najotvoreniji rat sa stvarnošću, rat u kojemu nema natrag i nema povlačenja. Ovaj put do kraja. Pred roditelje je jednom za svagda postavljen jasan izbor: žele li biti odgovorni ljudi i roditelji, ili odgovorni katolici? Nikad do sad jedno od drugog nije eksplicitnije razdvojeno i odijeljeno. Odgovoran čovjek i roditelj po definiciji ne može biti odgovoran katolik. Izbor je vaš. Odgovornog katolika brine što će reći selo, a odgovornog roditelja što će reći liječnik.
Dok raspravljamo šta da se uradi, mogu li da zamolim da se zaustavimo i razmotrimo tri faktora u kojima mislim da se krije odgovor na pitanje zašto u Americi ima više nasilja nego bilo gde drugde:
Napišem nedavno na fejsbuku da je Milorad Dodik srpski Alija Iztebegović, a neko iz mase dobaci da je to obično lupetanje. A ja, evo, i dalje mislim da nije, pa ću sa par brzih poteza obrazložiti tu sličnost.
Kada sam logoraša i borca za ljudska prava Sudbina Musića, sekretara Udruženja Prijedor 1992, pitao gdje živi, rekao je vrlo jasno: “Ja živim na istom mjestu gdje sam trebao biti ubijen.” A to mjesto se zove Čarakovo na lijevoj obali Sane, gdje je u samo nekoliko julskih dana 1992. ubijeno oko 1.700 bošnjačkih civila. Prvo hapšenje za zločin u Čarakovu desilo se 4. decembra 2012. Više od dvadeset godina samoće za preživjele žrtve
Sve ostalo bilo je isto, u finalu Palfi i Lesar, spremali su isto jelo, nekakvog smuđa s bundevom u bučinom ulju, isti su bili članovi stručnog žirija, isti studio, ista špica, sve isto, samo na Novoj TV naslovom masterchefa ovjenčan Nikola Lesar, a na Federalnoj televiziji Marko Palfi.
U zadnje vrijeme stižu nam sve same loše vijesti. Ne samo da je broj nezaposlenih prešao psihološku granicu od 350.000, nego je Hrvatska i službeno srozana u kategoriju smeća. Uz to nas je sve manje i sve smo stariji, a kao vrhunac užasa u škole će biti uveden seksualni odgoj. Može li biti gore, pita se tzv. mali čovjek? A pravo je pitanje – može li biti bolje? Barem nešto? Barem netko?
Iz glave mi ne izlazi da sam musliman koji je ušao u katedralu na za katolike jedan od najsvetijih dana u godini. Zašto sam se tog trenutka osjećao, pitam se, kao da je netko nevidljivi pokušao zagnjuriti moju glavu u rijeku Jordan?